Zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini nalazi se u katastrofalnom stanju i kolapsu dugi niz godina. Na državnom nivou ne postoji ministarstvo zdravstva, a zastarjela oprema i tehnologija, zloupotreba javnih nabavki i korupcija, neadekvatni bolnički uslovi, te masovni odlazak kvalitetnog i stručnog medicinskog osoblja na lokalnom nivou predstavljaju ozbiljnu opasnost po očuvanje javnog zdravlja i kvalitet svakodnevnog života građana. Etničke podjele utiču i na oblast zdravstva što najslikovitije prikazuje nepovjerenje pripadnika određene nacionalne manjine u rad zdravstvenih ustanova koje se nalaze pod nadležnošću većinskog stanovništva, kao što je slučaj Stoca, u kome pripadnici bošnjačke nacionalne manjine radije odlaze u Mostar na liječenje, navodeći da se ne osjećaju dobrodošlo u Domu zdravlja u kojem su istaknuta obilježja i ikonografija hrvatskog naroda.  U pogledu pristupačnosti zdravstvenim uslugama, ispitanici su se u svim uključenim lokalnim zajednicama usaglasili da ovaj pristup nije lak i pristupačan. Naprotiv, veoma je otežan i opterećen dugim listama čekanja na redovne preglede u svakom sektoru zdravstva, iz više različitih razloga, a ponajviše zbog činjenice da brojni ljekari specijalisti rade i u državnim i u privatnim zdravstvenim ustanovama, pri čemu nisu u mogućnosti odgovoriti na potrebe brojnih korisnika koji nisu u mogućnosti platiti preglede u privatnim specijalističkim ordinacijama. Uz to, mali procenat lijekova se nalazi na esencijalnoj listi lijekova, dok većina ostalih iziskuje plaćanje. Cijene lijekova enormno su skuplje u odnosu na zemlje u regionu, pa veliki broj građana i građanki pronalazi načine da lijekove nabavi iz Republike Srbije po trostruko nižim cijenama. Ako se na to doda visok nivo mita i korupcije u zdravstvu, te svakodnevne zlupotrebe u procedurama javnih nabavki važne medicinske opreme koja bi znatno olakšala liječenje brojnih pacijenata, jasno je zašto je masovni odlazak stanovništva najaktuelniji društveni trend u Bosni i Hecegovini. Iako nadležne pravosudne institucije uglavnom ne proceusiraju i sankcionišu ozbiljne korupcionaške afere u sektoru zdravstva, važno je spomenuti dva pozitivna primjera iz Trebinja i Širokog Brijega. Naime, u Trebinju je prije nekoliko godina smijenjen tadašnji direktor Doma zdravlja, protiv koga je podnijeta krivična prijava zbog nestanka ili otuđenja šest stomatoloških ordinacija i dvije zubne tehnike u vrijednosti od oko 450 000 konvertibilnih maraka, te je ovo djelo svrstano u organizovani kriminal. Takođe, tadašnji direktor Doma zdravlja u Širokom Brijegu  osuđen je 2018. godine zatvora zbog korištenja i zloupotrebe službenog položaja u svrhu pribavljanja protivpravne lične imovinske koristi.

Ukoliko u nekim javnim zdravstvenim uslugama čak i postoji adekvatna medicinska oprema i tehnologija, često se, na drugoj strani, dešava da je zaposleni kadar potpuno nestručan i neobučen za korištenje ovakavih aparata. Uzrok tome je odlazak stručnog medicinskog kadra na bolje i plaćenije poslove u inostranstvo, pa je aktuelno postalo da se učenici srednjih tehničkih ili ekonomskih škola prekvalifikuju za medicinske radnike u pojedinim školama koje čak nemaju ni odgovarajuće licence i tako postaju zaposlenici javnih zdravstvenih ustanova usljed nedostatka neophodnog kadra. Ispitanici kao dodatan problem navode različite novčane iznose participacije za iste zdravstvene usluge u lokalnim zajednicama širom Federacije BiH i Republike Srpske za koje nikada nisu dobili argumentovana objašnjenja.

Među posebno ugroženim društvenim skupinama na području svih lokalnih zajednica koje su učestvovale u istraživanju u ovom pogledu su osobe starije životne dobi, osobe sa invaliditetom i trudnice i porodilje. U odnosu prema navedenim skupinama evidentan je visok stepen korupcije, ali i neprofesionalnog i neetičkog ponašanja od strane brojnih ljekara i drugih zdravstvenih radnika. Važno je pomenuti da ni u jednoj javnoj zdravstvenoj ustanovi u Bijeljini za osobe sa oštećenim sluhom  i gluhonijeme osobe ne  postoji prevodilac za znakovni jezik koji bi im omogućio olakšani pristup zdravstvenom pregledu, nego se ljekari sa pacijentima sporazumijevaju na brojne druge načine, putem gestova i mimike, što u praksi predstavlja veliki problem. Posebno je šokantan podatak koji dolazi iz Hercegovačko-neretvanskog kantona gdje je u 2020. godini zabilježena stopa smrtnosti novorođenčadi od čak 9,8 na 1000 rođene djece. To je znatno više od ukupne stope smrtnosti novorođenčadi u BiH koja iznosi 6,7,  naročito je visoka ukoliko je poredimo sa ukupnom stopom smrtnosti novorođenčadi  u Evropskoj uniji koja iznosi 3,4 smrti na svakih 1000 rođene djece. Smrt djece u prvoj godini života šokantan je pokazatelj stanja javnog zdravlja lokalne zajednice i stepena društvene razvijenosti. Veliki broj građana i građanki sa ruralnih područja koji se bave poljoprivredom, a nemaju registrovana poljoprivredna gazdinstva, ili su zaposleni na crno, nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje. Uz to, u poljoprivredi, šumarstvu, farmaceutskoj i drugim industrijama veliki broj hemikalija je u svakodnevnoj upotrebi, te izrazito negativno utiče na očuvanje javnog zdravlja.

Pandemija COVID-19 najslikovitije je prikazala kako se nadležne institucije odnose prema javnom zdravlju svojih stanovnika. Naime, mjere kriznih štabova od zajednice do zajednice bile su neusaglašene, pa su počevši od zloupotreba u procesu nabavki respiratora, pa sve do nemara nadležnih u procesu nabavke vakcina, jedino građani bili najveće žrtve ovakvog odnosa prema zdravstvu. Uz to, veliki broj onkoloških i kardiovaskularnih pacijenata ostao je prepušten samima sebi, čekajući mjesecima na zdravstveni pregled ili određenu zdravstvenu uslugu, pri čemu je veliki broj pacijenata nažalost preminuo, zato što im adekvatna zdravstvena zaštita nije ukazana na vrijeme.