Jačanje partnerstava između javnog, poslovnog i civilnog sektora predstavlja sedamnaesti cilj održivog razvoja Ujedinjenih Nacija. Nadležnosti jedinica lokalnih samouprava u Bosni i Hercegovini su u tom pogledu svedene na stvaranje povoljnih uslova za ekonomski rast i jačanje civilnog društva kroz urbanistički razvoj, finansijska izdvajanja iz limitiranih budžeta, promociju i udruživanje, kako sa drugim sektorim, tako i sa drugim opštinama i višim nivoima vlasti u ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Partnerstvo jedinica lokalne samouprave i poslovnog sektora se najčešće odnosi na pružanje komunalnih usluga, privatizaciju državnih preduzeća i ustupanje industrijskog/ građevinskog/ poljoprivrednog zemljišta. Opštine koje nemaju kapacitete da samostalno upravljaju javnim preduzećima, poslove iz svoje nadležnosti delegiraju privatnom sektoru sa kojim sklapaju ugovore o koncesijama i javno-privatnim partnerstvima. Na takve slučajeve nailazimo u Širokom Brijegu, Prijedoru, Kaknju, Bosanskoj Krupi, Gornjem Vakufu, Goraždu, Gradačcu, Derventi, Kotor Varoši, Laktašima, Tešnju, Usori, Gradiški, Žepči i Posušju.

S druge strane, istraživanje pokazuje da u nekim sredinama, kao što su Bijeljina, Stolac, Konjic, Doboj, Drvar i Livno, u potpunosti izostaje partnerstvo između javnih i privatnih preduzeća. Paradigma razvoja lokalnih zajednica je napustila socijalistički model upravljanja, te problem nije ideološke prirode. Postoje naime dva glavna razloga zbog kojih javno-privatno partnerstvo često izostaje. Prvi, nepotizam i korupcija – u gotovo cijeloj BiH pozicije u javnim preduzećima predstavljaju jedan od glavnih resursa putem kojih političke stranke nagrađuju lojalnost svojih pristalica. U tom smislu, postoji urgentna potreba za profesionalizacijom javnih preduzeća koja još uvijek gotovo nigdje nije ostvarena. Drugi, negativno iskustvo privatizacije – propadanjem mnogih velikih državnih preduzeća, kredibilitet javno-privatnih partnerstava je u startu narušen. Potrebno je više primjera dobre prakse da bi se uspostavilo povjerenje koje će ovu praksu učiniti regularnim, a ne prinudnim rješenjem.

Osim pružanja koncesija i sklapanja javno-privatnih partnerstava, jedinice lokalne samouprave mogu privući investitore stvarajući povoljnu poslovnu klimu efikasnim administrativnim radom, promocijom svoje opštine i adekvatnim urbanističkim planiranjem koje omogućava izgradnju proizvodnih kapaciteta. Međutim, opštinske uprave su u tome nerijetko neuspješne. Rijetko koja opština ima jednošaltersku službu u kojoj potencijalni investitori mogu na jednom mjestu doći do relevantnih informacija i tako ubrzati proces pokretanja biznisa. Iako nadležnosti koje opštine imaju stvaraju kompeticiju u privlačenju investitora, opštinskim činovnicima su često vezane ruke regulativama viših nivoa vlasti koje redistribuiraju budžetska sredstva diskrecionim kriterijumima. Tako se mnoge opštine, poput Opštine Drvar, suočavaju sa nedostatkom finansijskih sredstava za uređenje poslovne zone, usled čega pribegavaju prikupljanju sredstava sa strane, aplicirajući na teško dostupne grantove međunarodne pomoći.

Sa upravljačkog aspekta, primjere dobre prakse nalazimo u opštinama Derventa, Kakanj, Gradiška, Žepče i Posušje. U Derventi je uspostavljen jednošalterski sistem za sve administrativne postupke koji se odnose na proces građenja i registraciju poslovne djelatnosti. Opština investitorima pruža postinvesticionu podršku (aftercare) radi bržeg otklanjanja prepreka s kojima se suočavaju. Uz Derventu, u Kaknju, Gradiški, Žepči i Posušju je od strane opštine formirana Razvojna agencija, koja okuplja predstavnike privatnih i javnih preduzeća i zajedničkim snagama kreira i implementira projekte. Tako, agencija u Gradiški ima uspješnost na međunarodnim i regionalnim projektima oko 50% te je u prethodnom periodu kroz projekte pomogla iznalaženje sredstava u vrijednosti 7,7 miliona maraka.

S druge strane, nisu rijetka negativna iskustva lokalnog stanovništva sa investitorima iz privatnog sektora. Ovdje je uglavnom riječ o investitorima koji u opštinu dođu sa strane, radi eksploatacije zemljišta ili korišćenja ruinirane industrijske infrastrukture. Lokalno stanovništvo Opštine Fojnica i Opštine Drvar je tako vodilo dugogodišnju borbu protiv investitora koji su svojim djelovanjem narušavali zdravlje stanovništva i prirodne sredine. U Opštini Fojnice, kompanija BBM je vršila neovlaštenu eksploataciju ruda, dok je u Opštini Drvar tek registrovani preduzetnik neovlašteno skladištio uvezen otpad iz Italije. Ovakvi slučajevi pokazuju da je rad mnogih opštinskih uprava u BiH nepravedan. Dok tromim administrativnim aparatom guše preduzetničke inicijative, koruptivnim radom omogućavaju narušavanje zdravlja građana i prirodne sredine.

Saradnja javnog i privatnog sektora često izostaje i kada je riječ o usklađivanju školskih kurikuluma sa potrebama na tržištu rada. Paradoksalnu situaciju nalazimo u Opštini Drvar u kojoj je ukinut smjer tekstilnog obrazovanja samo godinu dana nakon otvaranja tekstilnog pogona, inače najveće privredne investicije od završetka rata. Odstupanja od ovog pravila nalazimo u opštinama Gradiška i Žepče gdje postoji institucionalizavana saradnja jedinica lokalne samouprave, poslovnog i civilnog sektora na usklađivanju školskog kurikuluma i potreba tržišta rada.

Kako javni sektor često neadekvatno reaguje na potrebe tržišta rada, civilno društvo nerijetko preuzima odgojno-obrazovnu ulogu nudeći različite programe radnog osposobljavanja, prekvalifikacije, edukacije i do-edukacije i sl. U tom smislu, najznačajnijim se čini inicijativa Fondacije Mozaik koja u saradnji sa jedinicama lokalne samouprave programom Omladinske banke finansirala veliki broj preduzetničkih projekata mladih širom BiH.

Kada je riječ o podršci opština jačanju civilnog sektora, važno je istaći da iako gotovo sve opštine pružaju neke vidove finansijske podrške, nedostaje strateški pristup ovom pitanju. Primjera dobre prakse ima, pa je tako u Kotor Varoši Opština dodijelila prostore novoosnovanim udruženjima žena, te im plaća režijske troškove. U Tešnju se raspisuju javni pozivi za projekte utopljavanja zgrada koji idu na inicijativu građanstva za zgrade koje ono smatra da je od interesa da bude utopljeno.

Konačno, sve češće se pojavljuje praksa da same opštine među sobom sklapaju saradnje na pitanjima od zajedničkog interesa. Udruživanjem, srodne opštine (uglavnom geografski i etnički bliske) organizuju zajedničke inicijative čišćenja, pošumljavanja, asfaltiranja i razmjene informacija. Ujedno i apliciraju na grantove međunarodne pomoći kada se finansiranje tiče problematike koja zahvata širu zajednicu. Primjera radi, povratničke opštine u Kantonu 10 su se udružile i formirale savez putem kojeg apliciraju na grantove i zagovaraju bolju poziciju u raspodjeli kantonalnih i federalnih budžetskih sredstava.