Održivost BiH gradova i zajednica je nesrazmijerno i nesistematski sprovedena. Pa tako dok u nekim gradovima imamo zastupljene i uspostavljen sisteme solarnih panela, kreirane razvojne projekte, projekte eko inicijativa, odgovorne proizvodnje i potrošnje prevashodno u oblastima prehrambene industrije, drvo-prerade i metal prerade i sl., tako je u nekim drugima to gotovo sušta nepoznanica. Opet pak kada su u pitanju privatna proizvodna i prerađivačka preduzeća, tu imamo generalno pravilo da su oni glavni zagađivači prirodnih resursa BiH – rijeke, tla i vazduha. Generalno za sprovedbu navedenog ne postoje usvojene javne politike niti zakonodavni okviri koji određuju sprovedbu istog ili kažnjavaju ukoliko do sprovedbe ne dolazi od strane najviših nivoa vlasti tako da ovaj proces gotovo prevashodno u kontekstu realizacije je u ingerenciji lokalnih vlasti i pojedinaca koji su u nekim upravljačkim strukturama nezavisno da li se radi o privatnom, javnom ili civilnom sektoru. Generalno govoreći postoji prepoznatost da zagađenja vode, tla i zraka, potom korupcija i politička previranja, te usmjerenost ka’ interesima pojedinaca, a ne zajednice predstavljaju kamen spoticanja za razvoj održivih gradova i zajednica u BiH. Upravo iz tog razloga veliki broj gradova je uveo vlastite strategije razvoja koje podrazumijevaju ekološke i energetsko-efikasne inicijative i borbu protiv korupcije. Neke izdvajaju više sredstava i energije za realizaciju istih, dok neke druge navedene strategije usvajaju samo radi ispunjavanja obaveza koje imaju prema donatorima. Fokus u pogledu održivosti lokalnih zajednica prema mišljenu ispitanika_ca, treba da bude na kreiranju, usvajanju i primjeni strategija osposobljavanja i zadržavanja mladih u BiH, unaprijeđenju sistema javnih, zdravstvenih i komunalnih usluga građanima_kama, te kreiranju povoljnih uslova za poslovanje i zapošljavanje, kojima bi se poboljšao kvalitet njihovog svakodnevnog života. Uz to još i svrsishodno korištenje svih raspoloživih resursa u pravcu promovisanja turističkih potencijala dodatno bi doprinijelo idealnoj održivosti ove zemlje. Većina grant sredstava koja pristižu za kreiranje održivih zajednica su inostrani grantovi, dok vladini grantovi u ovom kontekstu značajno izostaju što umnogome govori o osvještenosti javnih institucija i općoj želji za sprovedbom navedenih inicijativa. Evidentni su i slučajevi da neke sredine dobiju grant sredstva kojom bi pospiješile proces održivost lokalnih zajednica, no ta sredstva se za tu svrhu na kraju ne upotrijebe. Velika većina lokalnih zajednica koje su uključene u istraživanje izražavaju vlastitu težnju usmjerenu ka’ reindustrijalizaciji i u tom procesu žele da usvoje koncepte čiste proizvodnje i potrošnje. Kada je u pitanju navedena, već postoje neka preduzeća koja iskazuju želju i interes za čistu proizvodnju poput Cementare u Kaknju koja posljednjih godina ostvaruje u tom pogledu značajne rezultate i dobija UN-ove nagrade za Biznis lidere održivog razvoja. U nekim zajednicama nosioci održivost su privatna preduzeća pa tako imamo primjere u Tešnju preduzeća Madi d.o.o. koji je za svoje potrebe izgradio i uspostavio najveću u BiH solarnu elektranu, te sa druge strane pak imamo HIFA OIL GROUP koji se bave prodajom i ugradnjom solarnih panela, te Eko servis d.o.o. i Fortina d.o.o. koji se bave reciklažom otpada, metala, ulja i biološkim prečišćavanjima voda. Za neke zajednice poput Širokog Brijega održivost predstavlja vladavine prava, osnažena ljudska i radnička prava, jačanje i demokratizaciju javnog sektora prije privatnog sektora, te izgradnju snažnih socijalnih struktura koje imaju snagu da vrate povjerenje građana u javni sistem što donekle predstavlja i preduslov za ostvarenje održivost lokalnih zajednica BiH. Goražde, Gradačac, Tešanj i Bosanska Krupa imaju potencijala za razvoj ekofeminizma i na tom konceptu socijalna preduzeća koja bi se temeljili na samoodrživosti. Ispitanici su istakli i značaj kreiranja javnih igrališta, eko-parkova, biciklističkih i općenito sportsko-rekreativnih staza kojima se smatra da se umnogome može doprinijeti općem blagostanju BiH lokalnih zajednica. Također se tu navodi i značaj modernizacije sistema javnog obrazovanja koji evidentno nije u skladu sa potrebama tržišta rada. Sumirajući rezultate možemo reći da trenutno lokalne zajednice u BiH brže troše resurse nego što ih stiže obnoviti, te proizvodi više otpada nego što ih prirodni procesi mogu obraditi.
