Glad, kao negativan društveni fenomen, prisutna je na području skoro svih lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, sa malim razlikama u pogledu društvenih skupina koje pogađa. Važno je napomenuti da među lokalnim zajednicama koje su učestvovale u istraživanju, Višegrad, Stolac, Prijedor, Široki Brijeg, Grude, Konjic, Gradačac, Tešanj, Bosanska Krupa, Gronji Vakuf-Uskoplje, Derventa, Kotor Varoš, Laktaši i Usora još uvijek nemaju javne kuhinje, dok ih na području Banja Luke, Bihaća, Cazina, Prijedora, Trebinja, Mostara, Kaknja, Zenice, Tuzle i Bijeljine ima veći broj. U Goraždu je u procesu otvaranje javne kuhinje što govori o potrebi lokalnog stanovništva koja se pojavila nakon pandemije COVID-19. Javna kuhinja biće otvorena u sklopu Merhameta u saradnji sa Gradskom upravom, te će u sklopu ovog objekta raditi i pekara. U nekim opštinama, kao što je na primjer Tešanj, gotovo svaka porodica obrađuje zemlju, tako da u tom smislu ne postoji veliki broj ljudi koji su gladni, ali ipak žive na rubu siromaštva. Nepostojanje javne kuhinje u pojedinim lokalnim zajednicama nikako ne znači da u njima ne žive gladni ljudi, naprotiv, postoji ih mnogo, ali lokalne uprave do sada nisu pokretale odgovarajuće inicijative kako bi se riješilo ovo važno pitanje, pravdajući to izgovorima nedostatka novca u javnom budžetu, ne samo za namirnice, već i za cijeli logistički sistem, prostorije, radno osoblje i usluge. Navodi se i da na ovom području postoje specifične kulturološke osobine stanovništva koje radije ćuti o svojoj gladi, nego traži pomoć, pa tako uglavnom u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim satima ugroženi građani traže ostatke hrane po kontejnerima, zbog stida koji osjećaju zbog toga što se nalaze u takvoj situaciji. U većini lokalnih zajednica glad pogađa najčešće ljude starije životne dobi, među kojima je dosta penzionera koji su, zbog izuzetno niskih i ponekad neredovnih penzija, prinuđeni birati između kupovine lijekova ili kupovine hrane, pa tako većina njih po svoj dnevni obrok odlazi uglavnom u javnu kuhinju, ukoliko je ona u toj zajednici na raspolaganju. Važna razlika u ovom pogledu postoji u Stocu. Naime, u ovoj lokalnoj zajednici glad ima rodni aspekt, jer najviše pogađa žene sa mentalnim smetnjama, neobrazovane žene, samohrane majke i djecu koja nemaju adekvatnu brigu zbog izuzetno lošeg imovinskog stanja roditelja. Pored javnih kuhinja, dnevni obroci za najugroženije društvene skupine dijele se i u pravoslavnim i katoličkim crkvama, te u okviru regionalnih odbora Muslimanskog dobrotvornog društva “Mehamet”. Interesantno je primijetiti da se stanovnici u navedenim lokalnim zajednicama, kada je glad u pitanju, ne razdvajaju po nacionalnim i vjerskim kriterijumima, te da usluge javne kuhinje, pravoslavne crkve, katoličke crkve ili Merhameta, koriste podjednako, u zavisnosti od svojih svakodnevnih egzistencijalnih potreba, a ne u zavisnosti od toga kojoj etničkoj ili vjerskoj skupini pripadaju. U ovom pogledu dodatno su ugroženi stanovnici iz ruralnih područja koji često nisu u mogućnosti pristupiti čak ni ovakvoj vrsti obezbjeđivanja osnovnih prehrambenih potreba zbog velike udaljenosti javne kuhinje i mjesta u kojima žive, kao što je na primjer slučaj u Bijeljini, u kojoj postoji samo jedna javna kuhinja smještena u samom gradu, a istovremeno veliki broj okolnih sela i neuređen sistem javnog lokalnog prevoza. Interesantno je pomenuti da na području mjesne zajednice Brčanska Malta u Tuzli djeluje lokalna grupa “Aktivno starenje”. Ovu lokalnu grupu čini samoorganizovana grupa stanovništva koja u saradnji sa “Merhametom” siromašnim penzionerima koji nisu u mogućnosti kretati se tople obroke dostavlja na kućnu adresu. Takođe, ova grupa često organizuje različita druženja humanitarnog tipa kako bi najugroženijim penzionerima obezbijedili po 30 konvertibilnih maraka mjesečno za potrebe kupovine lijekova. Pored ovog još jedan primjer pozitivne prakse dolazi iz Mostara gdje jednom javnom kuhinjom upravlja Udruženje građana “Zajedno za naš grad” koji su postavili javni frižider u kojem ostavljaju veći broj obroka dnevno, a koji je dvadesetčetiri sata dostupan svim beskućnicima. Ono što je u pogledu smanjivanja stope gladi posebno problematično jeste što javne kuhinje čiji su osnivači gradovi i opštine iz javnog budžeta dobijaju znatno veće iznose novca, za razliku od Crvenog krsta ili dobrotovornih udruženja kojima se uglavnom dodjeljuje vanbudžetska pomoć u minimalnim iznosima, nedovoljnim za snadbijevanje prehrambenih potreba svih korisnika kojih imaju dvostruko više. Sagovornici ističu da bi u većini lokalnih zajednica nužno bilo osnivanje javnih kuhinja, ali „na kotačima“ odnosno sa dostavom obroka na kućna vrata, s obzirom na njihovu razuđenost (slučaj Usora), pa socijalno ugrožene osobe često nisu u mogućnosti da odlaze po hranu usljed bolesti, nedostatka prevoznih sredstava ili nekih drugih poteškoća.   Smanjivanje stope gladi dodatno opstruišu i zastoji u važnim infrastrukturnim poljoprivrednim projektima i neadekvatno vodosnadbijevanje, pa tako loše poljoprivredne prakse, pretjerano krčenje šuma i narušavanje prirodnog balansa u životnoj sredini dodatno uništavaju plodnost zemljišta i doprinose širenju gladi. Klimatske promjene takođe u velikoj mjeri utiču na ovaj proces, jer sve češće suše, poplave i druge nepovoljne klimatske okolnosti imaju veliki uticaj na proizvodnju hrane. Važno je naglasiti da u većini lokalnih zajednica glad nije uzrokovana nedostatkom hrane uopšteno, nego nepostojanjem jednakog pristupa hrani svih društvenih skupina usled različitog materijalnog statusa i visokog nivoa siromaštva. S tim u vezi, ispitanici naglašavaju da smanjivanje stope gladi podrazumijeva održive sisteme proizvodnje hrane, za čije poboljšanje u ovom trenutku nema mnogo optimističnih izgleda. Potrebno je doprinijeti unaprijeđenju kvaliteta poljoprivrednih područja, te podstaći proizvođače na udruživanje i poboljšanje osnovnih prehrambenih usluga za najugroženije društvene skupine. Takođe, pojedini ispitanici istakli su i neophodnim na području svih lokalnih zajednica uspostaviti sistem “socijalnih samoposluga” u kojima bi se skupljala hrana koja je pred istek roka ili višak hrane iz restorana ili drugih ugostiteljskih objekata koji se inače baca, a kojom bi se socijalno ugroženo stanivništvo moglo poslužiti po potrebi i bez nečijeg nadzora, u cilju zaštite ljudskog integriteta i dostojanstva. Postoje i pojedine opštine, kao što je na primjer Kotor Varoš, u kojima su u poslednjim godinama privredni rast, investicije i povećane stopa zaposlenja doprinijeli su smanjenju nivoa siromaštva i gladi, ali ovakvi slučajevi su u manjini. Proces borbe protiv iskorjenjivanja gladi zahtijeva, prema mišljenu većine ispitanika_ca, koordinaciju i udružene snage nadležnih državnih, entitetskih, kantonalnih i lokalnih vlasti zajedno sa organizacijama civilnog društva i građanima u pogledu osmišljavanja, zagovaranja i provođenja različitih razvojnih programa i aktivnosti kako bi ovaj proces na dugoročnom planu bio što uspješniji, te kako bise broj gladnih građana uveliko smanjio.