Održivi rast i razvoj zahtijevaju smanjenje korištenja neobnovljivih prirodnih resursa i otrovnih materijala, kao i smanjenje otpada i onečišćujućih tvari, tokom kompletnog procesa proizvodnje i potrošnje. Održiva potrošnja i proizvodnja promovira održivu potrošnju i proizvodne metode kroz implementaciju različitih mjera koje mogu uključivati specifične politike i međunarodne sporazume o upravljanju materijalima štetnim za okolinu.

Održiva proizvodnja je takva proizvodnja koja koristi manje resursa za istu vrijednost ekonomske proizvodnje, a održiva potrošnja smanjuje potrebu za prekomjernom potrošnjom resursa. Dakle, održiva potrošnja i proizvodnja imaju za cilj “s manje raditi više i bolje”, i na taj način povećati blagostanje iz ekonomskih aktivnosti smanjenjem upotrebe resursa, degradacije i onečišćenja uz povećanje kvalitete života. Održiva potrošnja i proizvodnja također zahtijevaju sistemski pristup i saradnju između aktera koji djeluju u lancu opskrbe, od proizvođača pa sve do krajnjeg potrošača. To uključuje angažiranje potrošača kroz podizanje svijesti i obrazovanje o održivoj potrošnji i načinu života.

Kako bi se postiglo gore navedeno neophodna je uključenost širokog spektra aktera kao što su, pored navedenih proizvođača i potrošača, i donositelji odluka, istraživači, naučna zajednica, ali i jedinice lokalne samouprave.

Jedinice lokalne samouprave u svojoj nadležnosti imaju veliki broj složenih zadataka, uključujući uklanjanje i upravljanje otpadom, urbanizam, zaštitu okoliša i kontrolu izgradnje, društveni i ekonomski razvoj i opće funkcije održavanja urbane infrastrukture. Kako bi se osiguralo da lokalne uprave ne budu preopterećene nejasnim zahtjevima za implementacijom i provođenjem aktivnosti, od izuzetne važnosti je jasan okvir za razumijevanje povezanosti između državnih, entitetskih i kantonalnih  politika koji bi morao osigurati efikasne implementacije na lokalnom nivou, što je u Bosni i Hercegovini, obzirom na kompleksan administrativni ustroj sa višestrukim nivoima izuzetno teško postići.

Jasno je da je u Bosni i Hercegovini, kao uostalom i u cijelom svijetu, ekonomski i društveni progres izazvao dodatnu potražnju za prirodnim resursima, dok istovremeno obrasci proizvodnje i potrošnje nastavljaju da se ubrzavaju na način koji nije održiv. Samim tim evidentna je potreba da se poboljša efikasnost resursa, reciklaža i održiva proizvodnja resursa kako bi se ograničio uticaj na životnu sredinu i smanjio otpad.

Cilj održivog razvoja 12 (SDG 12) ima za zadatak osigurati dobro korištenje resursa, poboljšati energetsku efikasnost, održivu infrastrukturu i omogućiti pristup osnovnim uslugama, zelenim i pristojnim poslovima i osigurati bolji kvalitet života za sve.

Cilj održivog razvoja 12 ima 11 podciljeva koji se bave različitim pitanjima u rasponu od implementacije 10-godišnjeg okvira programa za održive modele potrošnje i proizvodnje (Cilj 12.1), postizanja održivog upravljanja i efikasnog korištenja prirodnih resursa (Cilj 12.2), globalnog bacanja hrane po glavi stanovnika od strane maloprodaja i potrošača (Cilj 12.3), postizanje ekološki prihvatljivog upravljanja hemikalijama i svim otpadom tokom njihovog životnog ciklusa (Cilj 12.4), značajno smanjenje stvaranja otpada kroz prevenciju, smanjenje, recikliranje i ponovnu upotrebu (Cilj 12.5), podsticanje kompanija da usvoje održive prakse (Cilj 12.6), promovirati prakse javnih nabavki koje uzimaju u obzir aspekt održivosti (Cilj 12.7), osigurati da stanovništvo ima relevantne informacije i svijest o održivom razvoju (12.8), podržati jačanje naučne i tehnološke sposobnosti zemalja (Cilj 12.a), razviti i implementirati alate te pratiti uticaje održivog razvoja na održivi rast (Cilj 12.b), racionalizirati neefikasne subvencije za fosilna goriva koje podstiču rasipnu potrošnju uklanjanjem poremećaja tržišta (Cilj 12.c).

Gore navedeni ciljevi se prate na državnom nivou, a dosta njih ovisi od državnih, ali i entitetskih (i u FBiH kantonalnih) politika i razvojnih strategija i akcionih planova. Lokalne razvojne strategije, akcioni planovi i smjernice trebaju da imaju za cilj uključivanje (mainstreaming) ciljeva održivog razvoja  u dugoročne i srednjoročne planove, te osiguranje aktivne uključenosti lokalnih aktera u proces donošenja politika, izgradnju partnerskih odnosa sa međunarodnim, državnim i lokalnim akterima iz svih sektora, i jačanje uloge lokalnih vlada i partnera.

Kada je u pitanju 25 jedinica lokalne samouprave koje su razmatrane, jasno je da postoji ograničeno shvatanje samog cilja održivog razvoja 12 i onoga na šta se on odnosi, što konsekventno ima i značajan utjecaj na prioritete lokalnih vlasti ali i na dostupnost informacija potrebnih za praćenje indikatora za svaki od navedenih ciljeva.

U pogledu implementacije i razvoja programa održive potrošnje i proizvodnje, prema prikupljenim informacijama, u nekoliko jedinica lokalne samouprave se provode projekti koji se tiču održivosti u proizvodnji roba i usluga sa svrhom umanjenja ekološkog uticaja i ograničenja korištenja resursa kroz korištenje novih tehnologija. U Bihaću je uspostavljen studijski program drugog ciklusa koji se bavi održivom proizvodnjom hrane, a uzimajući u obzir zastupljenost prehrambene industrije u toj regiji kao i potrebe za osposobljavanjem stručnog kadra. U Trebinju se implementiraju projekti koji uključuju principe efikasne upotrebe roba i usluga i implementaciju digitalnih tehnologija u svrhu osiguranja održivosti i to u oblasti turizma i poljoprivrede. Sistemski pristup osiguranju prepoznatljivosti koncepta održive potrošnje i proizvodnje u smislu njegovog „mainstreaminga“ u proces donošenja odluka na svim nivoima, pa samim tim i na lokalnom, i uključivanje podrške ovom konceptu u okviru razvojnih politika, strategija i programa u posmatranim jedinicama lokalne samouprave nije registriran u značajnom obimu, osim izolovanog slučaja općine Stolac gdje se strateški dokumenti općine, ali i nekih lokalnih preduzeća, koriste kao instrument promoviranja održive proizvodnje i potrošnje.

Što se tiče cilja Održivog upravljanja i korištenja prirodnih resursa, a što se odnosi na količine materijala koji se koriste u proizvodnji i potrošnji, iz prikupljenih podataka vidljivo je da nekoliko jedinica lokalne samouprave posebnu pažnju poklanjaju sistemu upravljanja vodovodnim sistemom tj. vodom kao prirodnim resursom i kreiranju uslova za umanjenje rasipanja vode, prvenstveno vezano za potrošnju u domaćinstvima (u sklopu održivog cilja 6). Samom regulacijom sistema utječe se i na potrošnju vode i u proizvodnim aktivnostima, što se prvenstveno odnosi na potrošnju u poljoprivredi u svrhu irigacije. Poduzimaju se aktivnosti na detekciji gubitaka vode i kreiraju mjere za umanjenje potrošnje.

Na području opštine Goražde, prema pokazateljima iz Strateških dokumenata za prethodnih 5 godina smanjio se broj domaćinstava koji nemaju pristup vodovodnoj mreži, te je porastao broj kanalizacionih priključaka. U gradskom području ne postoje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, već se iste direktno ispuštaju u rijeke i na ovom polju je neophodno osmisliti rješenje. U Gradačcu se trenutno radi na izmjenama dovodnih cijevi, tako da se u tom smislu smanjuje stepen potrošnje vode i poboljšava odgovorna potrošnja

Također, u segmentu efikasnijeg korištenja resursa, većina jedinica lokalne samouprave u svojim strateškim razvojnim dokumentima, akcionim planovima, ali i kroz učešće u značajnom broju projekata, promovira i implementira mjere energetske efikasnosti. Važno je napomenuti da se osiguranje pristupačne, pouzdane i održive energije za sve odnosi na cilj 7, ali je svakako sama potrošnja energije vezana za cilj 12.

U Goraždu su učinjeni značajni pomaci projekata utopljavanja javnih institucija i stambenih zgrada. Ovaj grad ima potencijal i kapacitete za povećanje nivoa energetske efikasnosti javnih i privatnih objekata. Trenutno su aktuelni projekti izgradnje solarnih panela. Spremnost za izgradnju solarnih panela nalazimo i u Tešnju gdje postoji nekoliko privatizovanih instaliranih kapaciteta solarnih panela, među kojima SV Energija d.o.o, te Eurosolar koji je u sklopu kompanije Hifa Oil Gas. Privatni sektor Tešnja za svoje potrebe gradi solarne elektrane, pa tako imamo primjer Madi do.o.o. koji ima u BiH najveću instaliranu solarnu eletranu za vlastite potrebe, površine od 5.500 m2.

Ekološki prihvatljivo upravljanje hemikalijama i svim otpadom tokom njihovog životnog ciklusa podrazumijeva značajno smanjenje njihovog ispuštanja u zrak, vodu i tlo kako bi se smanjili njihovi negativni uticaji na zdravlje ljudi i životnu sredinu. Na lokalnom nivou, u ovom pogledu najaktuelniji bi mogao biti problem prikupljanja i odlaganja elektronskog otpada. Stalni izazov kako najbolje zbrinuti korištenu i neželjenu elektroniku nije nov i datira još s kraja prošlog vijeka, ali od tada se mnogo toga promijenilo, posebno kada je u pitanju količina elektronike koja se danas odbacuje. Ova vrsta otpada je  posebno opasna zbog toksičnih hemikalija koje se prirodno izlučuju iz metala iznutra kada se zakopaju, te je potrebno posvetiti posebnu pažnju načinu odlaganja ove vrste otpada. Tretiranje ove vrste otpada u jedinicama lokalne samouprave uglavnom se vrši u okviru projektnih aktivnosti, kao što je to bio slučaj u Kaknju gdje su postavljeni posebni kontejneri za ovaj otpad, ili u Grudama gdje će ovi kontejneri biti ubrzo postavljeni. U ostalim posmatranim lokalnim zajednicama nema podataka o posebnom tretmanu ove vrste otpada – uglavnom je fokus na smanjenju tzv. divljih deponija i generalno razvoju sistema upravljanja čvrstim otpadom, što je tek preduslov za realizaciju tretmana otpada u skladu sa ovim indikatorom cilja 12. Kada je u pitanju „klasičan“ otpad od velike koristi su privatne firme koje se bave kolekcijom i odlaganjem otpada. U Gradačcu, firma Modernizacija d.o.o otkupljuje i reciklira otpad, djelujući, sa preko deset formiranih poslovnica i izvan gradske jezgre Gradačca. U Tešnju djeluju dva preduzeća koja se bave reciklažom: Eko-servis d.o.o. i Fortina d.o. One otkupljuju i recikliraju sve vrsta metala, papira, najlona i industrijskog otpada, kao i zauljenih voda, emulzija i antifriza, a saradnju imaju i sa zemljama regiona.

Princip smanjenja otpada, ponovne upotrebe i recikliranja resursa i proizvoda naziva se  „3R“ (reduction-smanjenje; reuse-ponovna upotreba; recycle-recikliranje). Smanjenje znači pažljiv odabir korištenja stvari kako bi se minimizirala količina nastalog otpada, ponovna upotreba uključuje ponovnu upotrebu predmeta ili dijelova predmeta koji još uvijek imaju upotrebljive aspekte, a recikliranje podrazumijeva korištenje samog otpada kao resursa. Minimiziranje otpada može se postići na efikasan način fokusiranjem prvenstveno na prvi od 3R-a, „smanjenje“, nakon čega slijedi „ponovna upotreba“, a zatim „recikliranje“. U okviru prikupljenih podataka za posmatrane jedinice lokalne samouprave, koncept 3R u svojoj potpunosti nije prisutan. Otpad se u nekoliko slučajeva prikuplja i sortira (Bihać, Cazin, Mostar, Bijeljina, Višegrad, Zenica, Prijedor), ali je ograničena njegova ponovna upotreba i reciklaža. Prepoznatost koncepta kod stanovništva nije na zadovoljavajućem nivou, ali činjenica je i da nisu kreirani ni preduslovi za primjenu koncepta kroz sortiranje otpadnog materijala u lokalnim zajednicama, iako postoje određeni pomaci u tom pogledu – recimo u Širokom Brijegu je donesen novi plan upravljanja otpadom koji podrazumijeva sistem održivosti i primjene principa 3R, a više jedinica lokalne samouprave planira nabavku kontejnera za odvojeno prikupljanje otpada i vozila za transport odvojeno prikupljenih frakcija.

Razvoj urbanih sredina, uzrokovan promjenom životnog stila iz ruralnog u urbani, u velikoj mjeri uzrokuje značajna povećanja u potrošnji resursa, od kojih neki mogu biti na najvišem nivou potencijala ili će vrlo brzo doći na taj nivo. Kako bi ovaj rast bio održiv neophodno je shvatiti ulogu lokalne infrastrukture koja mora biti sredstvo usklađivanja ljudskih interesa sa potrebom očuvanja okoline, a što se postiže primjenom dva ključna koncepta – eko-efikasnosti i socijalne uključenosti. U okviru strateških razvojnih planova i dokumenata naglasak se stavlja na izgradnju komunalne infrastrukture u skladu sa navedenim principima kroz izradu i implementaciju planova energetske efikasnosti (SECAP/SEAP/LEAP) a koji imaju izrađene sve posmatrane jedinice lokalne samouprave. Ovi planovi imaju različit obuhvat ovisno o veličini jedinice lokalne samouprave i nivou urbanizacije i uključuju aktivnosti vezane za transportnu infrastrukturu (javni gradski prijevoz), modernizaciju vodovodne mreže, javne rasvjete, toplifikaciju, ali i na obuke i edukaciju građana. Primjer je opština Laktaši koja ima pomno razrađen SECAP plan za period do 2030. Analize su pokazale da je dominantan udio drvene biomase u grijanju domaćinstava ključni faktor zagađenja okoline i radi se na njegovom smanjenju. Također je previsoka specifična potrošnja energije potrebna za zagrijavanje stambenog fonda što pokazuje da je postojeći stambeni fond energetski neefikasan i mora biti predmet ozbiljnih kalkulacija i usavršavanja. Opština Usora važi za lokalnu zajednicu koja je doživjela određen  „iznenadan“ procvat ali je ostala među opštinama sa najvećim procentom učešća fosilnih goriva za potrebe grijanja, dok je istovremeno javna rasvjeta još uvijek pokrivena starim tipom žarulja. U pripremi su bila postavljanja solarih panela ali do realizacije još nije došlo, uglavnom zbog velikih početnih ulaganja.

Dostizanje ciljeva održivog razvoja, a naročito cilja 12 koji se odnosi na odgovornu proizvodnju i potrošnju, u velikoj mjeri ovisi o uključenosti i posvećenosti privatnog sektora obzirom da su korporativna društvena odgovornost, cirkularna ekonomija i inicijative vezane za zaštitu okoline preduslovi za uspješnu implementaciju principa održivog razvoja. U okviru cilja 12 uključen je indikator usvajanja održivih praksi i integracija informacija o održivosti u svoj ciklus izvještavanja od strane poslovnih subjekata. Ovo se prvenstveno odnosi na velike kompanije, a ova praksa generalno nije prisutna u Bosni i Hercegovini. Ipak, u okviru dvije posmatrane jedinice lokalne samouprave djeluju kompanije koje su pioniri u izradi ove vrste izvještavanja – Tvornica cementa Kakanj i Violeta d.o.o. (Grude)[1].

Kod posmatranih 25 jedinica lokalne samouprave, niti u jednom slučaju nije registrovano korištenje principa održivosti kao kriterija u realizaciji javnih nabavki. Činjenica jeste da javne nabavke sa učešćem u BDP od 15-30% mogu biti moćan alat u promociji i implementaciji održivog razvoja, ali kada je u pitanju BiH on je generalno neiskorišten za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja. Odgovorna potrošnja i svjesnost o uticaju na okoliš roba, usluga i radova koji se nabavljaju, tokom nji­hovog životnog vijeka, mogu značajno uticati i na zaštitu okoliša i biti važan pokretač inovacija u privatnom sektoru, te na taj način ostvariti pozitivan efekat u smislu održive proizvodnje i potrošnje, a ne postoji prepreka za doradu internih akata i procedure JLS tako da se energetska efikasnost uzima kao kriterij u procesu sprovođenja javnih nabavki.

Da bi se promijenili neodrživi modeli potrošnje i proizvodnje u jedinicama lokalne samouprave, planiranje i praktične akcije moraju biti transdisciplinarne, aktivno uključivati ​​aktere u proces njihovog zajedničkoj razvoja, a istovremeno moraju biti  vođene principima dobrog upravljanja uz podrške snažne političke volje. Trenutna praksa inicijativa manjih razmjera kroz implementaciju projekata koja se primjenjuje u svim jedinicama lokalne samouprave omogućava učenje kroz praksu, a što će osigurati da organi uprave, privredni subjekti i građani usvoje održive obrasce urbane potrošnje i stilova života.

Promoviranje ekološki održivog ponašanja potrošnje nije laka misija. Generalno, postoji pojačan interes i učešće aktera u ovom pogledu, posebno u programima koji uključuju pitanja klimatskih promjena, a što je vidljivo i iz činjenice da sve posmatrane JLS imaju usvojene planove energetske efikasnosti, ali potrebni su veći napori u integriranju ponašanja u pravcu održive potrošnje, zaštiti prirode, i smanjenje otpada od hrane na lokalnom nivou.

Analiza prikupljenih informacija, ali i strateške dokumentacije jedinica lokalne samouprave daje nekoliko jasnih pravaca djelovanja kada su u pitanju razvojne potrebe javne uprave, privrednih subjekata i građana u pogledu održive proizvodnje i potrošnje.

Kao prvo, neophodne su intenzivnije aktivnosti na podizanju svijesti stanovništva i privrednih subjekata po pitanju i značenja i značaja održive potrošnje i proizvodnje u svakom pogledu, a naročito u smislu potrebe selektivnog odlaganja otpada i primjene principa 3R.

Dalje, a nastavno na prethodnu aktivnost, potrebno je u okviru budžeta jedinica lokalne samouprave planirati nabavke opreme i inventara za selektivno odlaganje i transport otpada.

Prilikom izrade strateških razvojnih planova jedinica lokalne samouprave, jedan od principa prilikom izrade strateških prioriteta i projekata, neophodno je da bude i princip održive urbane infrastrukture koja podrazumijeva ekološku efikasnost ali i socijalnu uključenost.

I na kraju, u procesu javnih nabavki, princip održivosti treba da bude jedan od kriterija za odabir dobavljača roba i usluga.

Obaveze javnog sektora, ali i privatnog sektora su svakim danom sve veće. Međutim, važno je imati čvrst okvir i smjernice koje su izvedene iz politika održive potrošnje i proizvodnje, ciljeva i indikatora kako bi se osiguralo da se ove obaveze ispunjavaju.

[1] https://zamisli2030.ba/bs/izvjestaji-o-odrzivom-poslovanju/

Napomena: postoji mogućnost da u okviru JLS ima još primjera, ali obzirom na ograničene podatke to nije moguće utvrditi.