O Bosni i Hercegovini se po navici govori kao o zemlji bogatoj vodom. Iako je ovo načelno tačno, riječni sistem se u posljednjoj deceniji suočava sa rastućim atropogenim opterećenjima zbog čega tvrdnja nema više ni približno univerzalno značenje. Opterećenja uključuju kombinaciju nekontolisanog i neobrađenog ispuštanja komunalnih otpadnih voda i industrijskih voda, neracionalnu eksploatacija šljunka, prekomjernu sječu šume, izgradnju u vodozaštitnim zonama, odlaganje čvrstog otpada u vodotoke i neodgovarajuće odlaganje i tretman otpada. Iako se intenzitet pojedinih opterećenja razlikuje od opštine do opštine, sve se suočavaju s nekim apsektom problema. Za brojne opštine, centralni izazov je unaprijeđenje i razvoj kanalizacione mreže i izgradnja postrojenja za prečišćavanje komunalnih otpadnih voda i procjednih voda iz deponija. Drugi je važan problem regulacija štetne industrijske emisije u opštinske vodotoke koja je ili nepostojeća ili vrlo ograničena u gotovo svim opštinama.  U prvom je planu u pojedinim opštinama i pitanje demokratske kontrole nad resursima i borbe protiv profitnog iskorištavanja vodenih resursa i njihove degradacije prije svega u obliku borbe protiv izgradnje minihidroelektrana (MHE).

Prečišćavanje otpadnih voda (komunalnih, industrijskih, procjednih) jedan je od osnovnih preduslova za očuvanje kvaliteta voda. Prema zvaničnim podacima samo jedna trećina stambenih objekata u BiH je priključena na kanalizacionu mrežu, dok je na vodovod priključeno oko 60 posto stanovnika. Država se obavezala da u procesu pristupanja Evropskoj Uniji značajno unaprijedi svoje sisteme kanalizacione kapacitete međutim, sugerišu podaci, investicije u kanalizacionu infrastrukturu po ne postižu planirani obim. Civilni sektor u većem broju posmatranih opština zagađenje izazvano komunalnim otpadnim vodama ističe kao ozbiljan problem, kritikujući usput pristupe lokalnih vlasti rješavanju ovih problema. Stvari su posebno komplikovane u  Višegradu gdje zagađenju vodotoka doprinose pritoke iz Srbije i Crne Gore, zbog čega je za rješavanje problema nužna međunarodna saradnja.

Izgradnja prečistača za komunalne otpadne vode je u Federaciji BiH doživjela određeni napredak u posljednjoj deceniji tokom koje su izgrađena i puštena u pogon postrojenja u 15 opština. Od opština iz našeg uzorka, postrojenja postoje u Živinicama, Bihaću, Žepču, Gradačcu, Konjicu i Grudama dok je u još 20 opština rješenje ili u fazi planiranja ili izgradnje. U Republici Srpskoj su u funkciji tri prečistača komunalnih otpadnih voda od toga dva u opštinama iz našeg uzorka i to u Bijeljini i Trebinju dok su u još pet opština postrojenja u fazi planiranja ili izgradnje.

Kada je u pitanju onečišćenje i zagađenje vodenih tokova na osnovu industrijskih emisija, situacija je u brojnim opštinama prilično loša a trendovi ne obećavaju ništa dobro. Brojni sagovornici ukazuju na potrebu rigorozne kontrole nad količinama i vrstom otpadnih voda koje se ispuštaju. Iako je pitanje nadležnosti enitetskih inspekcija, to ne bi smjelo biti opravdanje lokalnim zajednicama za pasivnost u tom pogledu, a politike bi mogle biti vođene u saradnji sa lokalnim ekološkim, ribolovačkim i drugim udruženjima. Uprkos tome, u većini slučajeva izostaje odlučna upravna i regulativna akcija.

Nema dostupnih podataka o količinama, sastavu otpadnih voda iz inudstrijskih postrojenja, niti o tome koji proizvođači (i da li uopšte) imaju prečistače otpadnih voda, pa čak ni zakonom propisane okolinske dozvole. Metalna industrija tipično vrši najsnažniji negativni uticaj na vodotoke, a upravo je ona u ekspanziji u više posmatranih opština. Veliki broj industrijskih proizvođača u BiH ne poštuju obaveze prema kojima su zakonski obavezni imati vlastite sisteme za prečišćavanje te prečišćavati industrijske otpadne vode do zakonom propisanih granica. Zbog toga je kvaliteta vode narušena u brojnim vodotocima i predstavlja rizik za ljudsko zdravlje i okoliš. Lokalna vlast u brojnim opštinama prešutno toleriše industrijske emisije. Ovo se odnosi naročito na velike proizvođače, kakvi su termoelektrane u Kaknju i Tuzli ili željezara u Zenici. Naročito je to evidentno u Zenici gdje vlast dozvoljava Željezari Arcelor Mittal da odgodi preuzete obaveze i nastavlja intenzivno zagađivati vodotoke, zrak i zemlju. U Tuzli je važan izvor zagađenja Termoelektrana (TE). Iako se TE prije više od deset godina obavezala da će izgraditi sistem za reciklažu otpadnih voda i praćenje kvaliteta do sada je urađen projekat, ali radovi na izgradnji nisu počeli. Napominjemo da je Global ispat koksna industrija (GIKIL) u susjednoj opštini Lukavac (koja nije u našem uzorku) važan je lokalni zagađivač koji je 2018. godine je izazvao jednu od najvećih polijeratnih ekoloških katastrofa kada su iscurile ogromne količine katrana zagadivši rijeke Spreču, Bosnu i Savu. Epizode industrijskog onečišćenja zabilježene su i u Kaknju, Konjicu, Prijedoru i Mostaru. Ti događaju skoro u pravilu završavaju sa reakcijama aktivističkog dijela civilnog sektora, ali bez adekvatne reakcije lokalne vlasti, nadležnih inspekcija, istražnih i pravosudnih organa.

U Tešnju je zbog višegodišnje, neracionalne eksploatacije šljunka došlo do spuštanja dna korita rijeke Usore. Posljedično je opao i nivo podzemnih voda u priobalju, što je direktno uticalo na izdašnost izvorišta. Opština je 2022. godine počela izgradnju novog bunara kako bi povećala sigurnost vodosnabdijevanja zbog navedenih razloga, ali i zbog ugroženosti postojećih izvorišta od zagađenja industrijskim i komunalnim otpadnim vodama. Problem intenzivne eksploatacije šljunka iz korita rijeke Bosne muči i Doboj. Slično je i u Usori gdje se iz istoimene rijeke kao jednog od najneuređenijih vodotoka takođe intenzivno i neplanski eksploatiše šljunak što ugrožava vodotok i izvorišne zone. Neke opštine bilježe pozitivne pomake u domenu zaštite. Tako Bosanska Krupa proširuje kanalizacioni sistem i gradi postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda te zabranjuje značajnije intervencije regulisanja prirodnih vodotoka. U isti mah, uprkos opredjeljenju spram zaštite glavnog izvorišta pitke vode, nedavno je promovisan projekat izgradnje dvorane i turističkog kampa sa sportskim terenima na izvorištu koji, čini se, postiže suprotan učinak.

Zagađenje u nekim opštinama prijeti da ugrozi vodosnabdijevanje stanovništva. Takav je slučaj Laktaša, ravničarske opštine, čije stanovništvo se snabdijeva pitkom vodom iz nekoliko podzemnih, bušotinskih izvora, smještenih na dubinama od 12 do 25 metara. Zbog toga prijeti zagađenje komunalnim otpadnim vodama koje lakše mogu prodrijeti u vodoopskrbni sistem i ugroziti javno zdravlje. Slično je i u Gradiški gdje je većina vode podzemnog tipa. Zbog ove distribucije izvora i intenzivne poljoprivrede i upotrebe pesticida, ali i nelegalnog odlaganja otpada, većina lokalnih bunara nemaju ispravnu vodu za piće.

U Gradačcu su procjedne vode deponije otpada Višnjik evidentirane kao značajan zagađivač jezera Vidara i izvorišta pitke vode Okanovići organskim materijama, nutrijentima, teškim metalima itd. Gradačac otpadnim komunalnim vodama zagađuje i rijeku Gradašnicu i jezero Hazna jer mnoga naselja nemaju sistem javne kanalizacije. Otpadne vode sa farmi i sa poljoprivrednih dobara također ozbiljno opterećuju kvalitet vodotoka. U Kotor Varoši je evidentna pojava prekomjerne eksploatacije šume, koja dovodi do pojava povremenih zamućenja vodotoka dok opština nema podatke o broju i  karakteristima izvora pa je nužno izraditi katastar izvora gornjeg toka Vrbanje. U opštini Usora i dalje ne funkcioniše kanalizaciona mreža niti su u funkciji prečistači komunalnih voda čime se visoko opterećuje vodeni svijet rijeke Usore, jedne od najvećih pritoka rijeke Bosne. Razvojem industrije, a naročito metalne, u Usori i susjednim opštinama je značajno narastao pritisak zagađenja vodotoka. Izgradnjom autoputa Vc pod dodatni su pritisak dovedeni izvori Ularice, Makljenovac i Alibegovci u Usori. Uočene su pojave pomora riba na rijekama Gnjici nizvodno od Čelića i na rijeci Usori.

Žepče se suočava sa brojnim kombinovanim problemima. Zagađivači su i stanovništvo i industrija, posebno nekontrolisano i nelegalno ispuštanje štetnih i otpadnih materija u rijeke i jezera, slaba regulativna akcija i posljedične visoke industrijske emisije. Problemi su slični i u Visokom. I tamo je ruralni dio opštine poseban problem jer se koristi manji broj adekvatnih septičkih jama, pa se kanalizacija ispušta na zemljište ili odvodi u rijeku. Fojnica vodu u urbanom području distribuiše putem gradskog vodovoda, dok se značajan dio ruralnog područja snabdijeva iz vlastitih lokalnih samoupravnih vodovoda kojih je u fojnici više od 50. Kada je u ptanju kanalizaciona infrastruktura ona postoji u urbanoj zoni, ali bez sistema prečišćavanja. Seoska domaćinstva nemaju riješenu kanalizaciju i u pravilu koriste septičke jame. U Gradišci je u toku projekat izgradnje kanalizacione mreže te prečišćavača otpadnih voda. U Doboju su problemi takođe višestruki i uključuju i direktno bacanje otpada u rijeke i potoke, ali i brojne nesanitarne i divlje deponije komunalnog, industrijskog i toksičnog otpada, te dotrajala ili neriješene kanalizacija, ali i izlivanje i nedostatak septičkih jama, naselja bez kanalizacije. Posušje ima slične probleme. Uz divlje deponije koje ugrožavaju vodotokove opštine, poseban je izazov, tzv. „Mokrii Dolac“ gdje se oborinske vode miješaju sa fekalnim vodama iz septičke jame stambenih zgrada na zapadnom rubu Mokrog Doca. Riješenje i dalje čeka jer je zemljište u Mokrom Dolcu u privatnom vlasništvu.

Brojni projekti posvećeni unapređenju infrastrukture su u toku ili su planirani. U Gornjem Vakufu je prva faza obnove kanalizacije završena, ali ona pokriva samo uži dio urbane zone. Kao u brojnim drugim posmatranim opštinama, otpadne vode se i dalje ispuštaju bez prečišćavanja u rijeke. Strategijom razvoja opštine je predviđeno 11 projekata za zaštitu okoline, među kojima je i rekonstrukcija i izgradnja kanalizacija u oklnim naseljima kao i izrada projektne dokumentacije za prečiščivać otpadnih voda. Plan je da dokumentacija bude završena do 2027. godine. U nekim opštinama, poput Goražda, mješana nadležnost različitih nivoa vlasti nad rijekama (entitet, kanton, lokalna zajednica) otežava realizaciju projekata. U toku je izgradnja sistema za navodnjavanje u mjestima Ahmovići, Kodžaga polje i Hubijeri, kojim će upravljati Udruženja korisnika vode. U planu je sistem za tretman komunalnih otpadnih voda koji bi morao biti završen do 2027. Industrijska postrojenja uglavnom posjeduju adekvatna rješenja za ispuštanje otpadnih voda, dok je postrojenje za tretman otpadnih voda kompleksa “Pobjeda”, u postupku izgradnje.

Gotovo sve posmatrane opštine nedovoljno ambiciozno planiraju mjere zaštite vodotoka i izvorišta pitke vode. Iz perspektive lokalne vlasti, sugerišu sagovornici, briga za okoliš se često smatra preprekom razvoju. Opštine ne vrše redovna mjerenje kvaliteta vode u riječnim tokovima, iako bi ovo bilo relativno jednostavno u saradnji sa nadležnim agencijama za vode. Upravlja se kroz brojne kompromise spram industrije i poslovnog sektora uz, prema tvrdnjama sagovornika, dinamične ilegalne tokove novca i usluga. Primjera radi, Fojnica je prije deceniju i po, 2006. godine, zajedno sa nekoliko drugih opština, bila vinovnik akcija koje su po svemu sudeći slučaj međunarodnog kriminala u okvirima upravljanja vodenim kada je učestvovala u projektu nabavke prečišćavača voda od jedne španske kompanije koji nikada nije niti nabavljen. S druge strane, za efektivnu civilnu politiku u pravilu je potreban veliki pritisak javnosti i mobilizacija da bi se lokalna vlast primorala da djeluje ili samo poštuje zakonitost. Vlasti se ne libe ni povreda zakona i korupcije i ovo su, samtraju sagovornici, značajni kombinovani generatori ekoloških problema u svim posmatranim lokalnim zajednicama.

Dijelom i zbog upravo tih razloga, oko upravljanja vodama u ovom se trenutku vode neke od najintenzivnijih društvenih borbi, posebno u obliku borbi protiv MHE. Prema najnovijim podacima udruženja Eko akcija, u Bosni i Hercegovini su u ovom trenutku (juli 2023.) u pogonu 122 MHE, a preko 350 ih je u fazi planiranja ili izgradnje. MHE trenutno postoje u brojnim posmatranim opštinama ili su u procesu izgradnje. Čak 9 ih je trenutno u pogonu u Gornjem Vakufu-Uskoplju, a 6 u Fojnici. Dvije su u pogonu u Kotor Varoši, a po jedna je u pogonu u opštinama Zenica, Zavidovići, Žepče, Goražde, Bihać, Bosanska Krupa, Konjic, Gradiška, Gračanica. U toku je priprema više MHE, u Banja Luci, u Laktašima, Kotor Varoši, itd. Planirane su u brojnim drugim opštinama. Samo u Opštini Konjic u planu je izgradnja još više od 30, a nove su u planu i u Fojnici, njih 6, u Gornjem Vakufu-Uskoplju su takođe planirane nove MHE kao i u Gradiški. U Kaknju ih je planirano 6 kao i u Višegradu šest, a u Zenici pet. Više ih je planirano u Doboju i u Mrkonjić gradu a po jedna je planirana ili je u pripremi u više drugih opština. U ovom trenutku MHE nisu planirane u Brčkom, Cazinu, Stocu, Tešnju i Tuzli.

U protekoj deceniji, aktivnosti na izgradnji MHE i ambiciozni planovi su izazvali snažan otpor lokalnog stanovništva u više opština a onda i organizovanje šire koalicije koja okuplja brojna udruženje i grupe pod nazivom „Čuvari rijeka“ i u okviru Koalicije za rijeke BiH. Borba protiv izgradnje MHE je izazvala rijetko viđenu društvenu solidarnost, i između ekoloških i drugih udruženja ali i u u domeni opšte javnosti. Pokret je jedan od najvitalnijih dijelova civilnog sektora, uz brojne akcije je objavio i Manifest za vodu ali je i uspio da ubjedi mnoge da MHE donose vrlo malu zajedničku korist, uglavnom izdašan prihod za vlasnike uz nemjerljive štete za lokalnu zajednicu i riječne ekosisteme. Vlast uglavnom nastavlja da podržava realizaciju ovih planova. U isti mah sve je više slučajeva sudskih postupaka koje vode udruženja protiv investitora koji otkrivaju i dokazuju nezakonitosti i nepravilnosti u prethodnim procesima čime ova koalicija istinski uspjeva da uspori i kontroliše proliferaciju MHE na brojnim lokalnim rijekama i riječicama.