Stanje ženskih prava, ako uopšte možemo reći da ih ima, u lokalnim zajednicama je poražavajuće. Kroz istraživanje sugovornici su govorili prije o dužnostima koje su žene dobile tzv. tranzicijom nego o pravima ili o ravnopravnosti. Te dužnosti se odnose na svakim danom sve veće manjkavosti socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog, kulturnog, radnog, pravnog i dr. sistema koje su spale na ‘ženska pleća’ u vidu neplaćenog i nevidljivog rada. Od brige o djeci (u nedostatku vrtića) i nadopuni izostalog gradiva (u nedostatku adekvatnog školstva), preko brige o starijima (u nedostatku penzijinog sistema), do brige o bolesnim, iznemoglim, mentalnim bolesnicima, ranjenim i invalidima (u nedostatku zdravstvenog sistema). Sve su to ‘nevidljivi’ poslovi koje danas žene obavljaju često uz puno ili prekomjerno radno vrijeme. Ženska radna prava su također urušena pa je tako vremenom, jednako nevidljivo, došlo i do razlike u platama za žene i muškarce. Zapravo, čini se da je nevidljivost ‘novo lice BiH žene’, jer su žene još nevidljivije u politici, mjestima odlučivanja, rukovodećim pozicijama velikih preduzeća i industrija ili IT kompanija. Muškarci sa druge strane povlašteni jačom društvenom pozicijom slabo ili nikako ne promiču ženske glasove, te u nadi da će neoliberalni sistem donijeti razvoj, sve dublje tonu u siromaštvo i neimaštinu. Od kako su se pregovori o društvenom ‘dobru’ premjestili iz službenih prostora u kafane i vjerske objekte, žene u njima više nisu učestvovale.

Prema istraživanju Zavoda za zapošljavanje Federacije BiH iz 2021. godine, žene spadaju među deset teže zapošljivih kategorija. Žene su danas u ispitanim lokalnim zajednicama zaposlene mahom u privatnom uslužnom sektoru, na radnim mjestima sa nižim primanjima i lošim radnim uslovima. Radnice u trgovinama nemaju 40-časovnu radnu sedmicu koju su potpisali u ugovorima, nego rade 50 časova i više, a plaćene su uglavnom najnižom platom. Ženska radna snaga u uslužnim djelatnostima radi najteže fizičke poslove, a na posao idu i subotom i nedjeljom. Rijetke su one koji premaše platu od 500 ‘i kusur’ KM. Bez obzira na pandemiju Covida-19 radnice su nastavile sa radom i za vrijeme lockdown-a i bez obzira na kršenje njihovih radničkih prava. Nepostojanje dovoljnih mjera zaštite u uslovima zarazne bolesti, nepoštovanje radnog vremena, uskraćivanje prava na bolovanje, samo su neki od primjera kršenja prava radnica. Radnice u trgovini su svjesne da su im određena prava prekršena, ali preovladava strah od gubitka radnog mjesta i zbog toga trpe. Radnice neće ni koristiti mogućnosti koje im zakon daje da ta prava zaštite jer nemaju povjerenja u pravne institucije, niti u sindikate ili u civilni sektor, te mnoge nemaju snage niti materijalne mogućnosti da pokrenu, a kamoli iznesu ‘sizifovsku’ borbu za svoja osnovna prava. Ipak, bitno se sjetiti da su upravo žene te koje su pokretale i vodile borbu za gotovo sva društvena pitanja u BiH, od protesta za mir pa sve do zaustavljanja izgradnje malih hidrocentrala.

Na sva ova opterećenja s kojima su se žene susrele tokom pandemije, lokalne vlasti nisu odreagovale kako bi spriječile porast siromaštva i daljnje kršenje ženskih prava. Novčane naknade za roditelje koji su pogođeni zatvaranjem škola i dnevnih boravaka su izostale. Nije uvedeno ni smanjenje radnog vremena, niti preraspodjela rada. Vlasti nisu učinile ništa ni kako bi proširile pristup plaćenim roditeljskim naknadama i bolovanjima. Samozaposleni radnici, posebno radnice, su bez ikakve zaštite bili izloženi udarcima pandemije. Kao rezultat mnogi su bili primorani zaustaviti svoje djelatnosti.

Sugovornici tvrde da rodna diskriminacija pri zapošljavanju, o kojoj se godinama govori, nije naišla na sluh niti politike, niti pravnog sistema. Posebno su ugrožene samohrane majke ili roditeljke, ali i mlade žene zbog osporavanja prava na porodiljsko odsustvo. Predrasude prema osobama s invaliditetom je izraženiji prema ženama, tako da i na razgovorima za posao mogu biti izložene dvostrukoj, pa i trostrukoj diskriminaciji prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu. Lezbejke, gejevi, biseksualne, trans, kvir, interseksualne, aseksualne i osobe drugih seksualnosti, polova i rodova (LGBTQIA+) suočavaju se kako s diskriminacijom na radnom mjestu i prilikom zapošljavanja, tako i s problemima da dokažu istu, budući da je ona obično posredna ili skrivena. Ipak Romkinje spadaju u grupu koja se suočava s najvećim poteškoćama i diskriminacijom na tržištu rada. Prepreke na koje one nailaze su intersekcionalne pa su diskriminisane i na osnovu roda i na osnovu etničke i klasne pripadnosti.

Zbog rodne diskriminacije prilikom zapošljavanja i tokom rada, neformalna ekonomija i zaposlenost na crnom tržištu rada svakako više pogađa žene. Tako u ispitanim lokalnim zajednicama sve je češći slučaj odlaska žena u EU kako bi se na crno bavile poslovima iz sektora ‘brige o drugima’. One se brinu većinom o starijim i iznemoglim licima u smjenama od tri mjeseca, koliko imaju pravo ostati u EU bez radne vize. Za to vrijeme radnice nemaju zdravstveno osiguranje niti su prijavljene na bilo koji način. Boraveći u inostranstvu, u polu-legalnom statusu, često bez dovoljnog poznavanja stranog jezika, posebno su izložene raznim rizicima po njihovu fizičku i psihičku dobrobit. Mnoge ostave djecu kod porodice za to vrijeme, a ovaj vid posla njima i njihovim porodicama znači kakav takav život.
O ovim temama ili temama koje se tiču žena mediji skoro nikako ne izvještavaju tako da sve iskustva zapravo ostaju nezabilježena i nanovo nevidljiva.

Siromaštvo također utječe na žene na drugi načini nego muškarce. Slobodne su one koje manjkavosti sistema mogu platiti a usluge dobiti u privatnom sektoru. Dok siromašne žene bivaju pogođene i nedostatakom mogućnosti i vremena za obrazovanje i plaćeni rad, te su osuđene na ‘legalni vid doživotne robije’. Nadalje, manje plate i rad na crnom dovodi žene u situaciju da imaju manje ili nikakve penzije. Tako da su žene treće dobi posebno marginalizirane u BiH društvu.

Nasilje nad ženama je od rata konstantno na veoma visokom nivou u BiH društvu. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH iz 2021. godine, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja. Femicidi su također u porastu u proteklih par godina. Zakon o zabrani nasilja je samo mrtvo slovo na papiru, te nasilje u najvećem procentu slučajeva prođe nekažnjeno.

Mnogi donatori iz međunarodne zajednice su se usredočili na ekonomsko osnaživanje žena. Međutim većina takvih projekata ima vrlo usko razumijevanje pojma osnaživanja i ekonomske situacije u kojoj se žene u BiH nalaze. Oni obično rezultiraju pokretanjem individualnih malih biznisa za žene koje su na marginama i koje zbog sivih opisanih problema izazvanih nefunkcionalnošću socijalnog i drugih sistema žene stavlja u nejednak položaj spram muškaraca u tzv. ravnopravnom kompetitivnom tržištu. Mnoge su zapravo nakon upuštanja u slične projekte bile gurnute u još veće siromaštvo. Spram ovih pokušaja ‘razvoja’ do sada ni strani ni lokalni donatori nisu uložili napore u rješavanje strukturalnih nejednakosti koje žene drže u neravnopravnom položaju. Ako razvoj tj. ravnopravnost ne osjete sve žene, ako ga je osjete radnice u supermarketima u vidu boljih plata, kraćih smjena i dužih odmora onda se postavlja pitanje: čemu služe uloženi napori?