Sve zajednice koje su obuhvaćene provedenim istraživanjem naglašavaju nedostatak radnih mjesta i ekonomsku stagnaciju kao svoju već dugogodišnju društvenu realnost. Nedostatak radnih mjesta odnosno visoka stopa nezaposlenosti direktno utiče i na radnička prava. S obzirom i da su poslodavci a i oni koji su zaposleni svjesni činjenice da nema novih radnih mjesta, dinamika kako u privatnim kompanija tako i u javnim institucijama je često negativna. Plašeći se da izgube posao, radnici podnose teške uslove rada. Pored onih kojima plate kasne, veliki je broj radnika, posebno u komercijalnim i uslužnim sektorima koji ne ostvaruju svoja prava na dnevni, sedmični i godišnji odmor. Rade i tokom praznika. Potom, praksa neuplaćivanja poreza i doprinosa za socijalno, zdravstveno i penziono osiguranje je pojava koja počesto zadesi radnike a da nisu bili ni svjesni ove činjenice sve do momenta kada su im ove usluge neophodne. Pojave koje često prate radne odnose u BiH su razni oblici diskriminacije kao i mobinga. Pri samom zapošljavanju osobe se često diskriminiraju na osnovu pripadnosti određenoj političkoj stranici ili općenito opredjeljnosti, zatim na osnovu etničke, nacionalne, rodne i starosne orijentacije. Ovi oblici diskriminacije ne završavaju se samo pri zapošljenju nego i tokom rada, a najčešća metoda šikaniranja radnika jeste mobing.

Većina zajednica iskusila je određenu vrstu etničke homogenizacije kao posljedicu ratnih i poslijeratnih dešavanja u BiH, te određene etno-nacionalne skupine okupljene oko političkih stranaka na sličan način kontrolišu pristup svim javnim dobrima i resursima, pa i radnim mjestima posebice u javnim institucijama (od javne uprave, škola, vrtića, pa do javnih preduzeća). Zapošljavanje se vrši isključivo po političkoj vezi koja je najčešće zasnovana na porodičnim odnosima, odnosno nepotizmu, a potom na osnovu ličnih interesa pojedinaca čije funkcije u javnim institucijama im omogućavaju da upošljavaju. Kao posljedica ovakve dugogodišnje prakse, javna dobra i resursi nalaze se u rukama određenih porodica i političkih skupina koje ih koriste u lične i političke svrhe. Istovremeno, ovakve prakse dovele su do povećanja velikog broja zaposlenih u javnom sektoru što negativno utiče na ukupni društveni razvoj. Naime, prekomjeran broj zaposlenih često je i praćen neadekvatnim kvalifikacijama potrebnih radnika, pa recimo javna preduzeća imaju izuzetan broj pravnika a nemaju inžinjere ili radnike potrebnih tehničkih kvalifikacija, a bolnice imaju viškove čistačica a nedostatak ljekara i medicinskih sestara. Ovakav pristup upravljanju javnim institucijama i preduzećima dovodi do njihove niske funkcionalnosti ali i velikom opterećenju realnog sektora. Povećanje poreza i raznih drugih nameta i administrativnih taksi postala je učestala praksa koja je u posljednjih nekoliko godina poprimila očit stav entitetskih, kantonalnih i opštinskih vlasti. Finansijski teret koji se ovakvim pristupom stvara dodatno opterećuje i guši privredu, te istovremeno kreira podsticaje za povećanje neformalne ekonomije i kriminala.

Općenito, ovakav pristup upravljanju javnog sektora ukazuje na jedan parazitski model koji sistematski iskorištava rad i vrijednosti velikog broja populacije na uštrb manjine koja djeluje u politički i/ili je zaposlena u institucijama vlasti. Nažalost, ovakav pristup nije izuzetak nego je zabilježena činjenica u svim gradovima odnosno opštinama u kojima je provedeno istraživanje o socioekonomskim potrebama građana i poslovne zajednice. Tako u Banja Luci ispitanici navode da je „administracija jedina ozbiljna ‘privreda’ u ovom gradu“. U Bihaću građani i predstavnici privrednog sektora naglašavaju da privredni „poticaji trebaju biti transparentni i apolitični“, dok u Konjicu ističu da „bi bili zadovoljni čak i tim da im se opštinska vlast makne sa puta i prestane biti smetnja i kočnica“ ako već ne može biti podrška.

Kao direktna posljedica nezaštićenih radničkih prava, visoke stope nezaposlenosti i ekonomske stagnacije zamjećenih u svim lokalnim zajednicama, pored kontinuirane migracije, pojavila se i masovna migracija u posljednjih nekoliko godina, posebno visoko-kvalifikovanih radnika i mladih. Time se stvorio jedan apsurd na tržištu rada, da i pored konstantne nezaposlenosti poslovni sektor ne može naći i zaposliti osobe sa potrebnim kvalifikacijama i znanjima.

Sve navedeno dovodi do urušavanja socioekonomskih odnosa koja dodatno predstavljaju prepreku društvenom razvoju. Očigledno je da neophodno promijeniti opisanu dinamiku u lokalnim zajednicama, a da prvi korak u tome predstavlja reforma rada kako lokalnim tako i kantonalnih i entitetskih vlasti. Vraćanje građana u fokus kao stvaraoca i korisnika javnih dobara je neophodna reorijentacija pristupa radu lokalnih predstavnika vlasti. Ova reorijentacija mora biti vođena od strane političkih stranaka, koje su u krajnju ruku i dovele do trenutne situacije. Građani i privrednici ističu kratkovidost, neinventivnost, nezainteresiranost, i korumpiranost lokalne vlasti i šačice povlaštenih privrednika kao jednu od glavnih prepreka ekonomskom razvoju u lokalnim zajednicama.