Tlo u BiH je opterećeno zagađenjem iz više izvora a među najznačajnijim su neuređen sistem upravljanja komunalnim, industrijskim i opasnim otpadom, te emisije iz aktivnih ili davno napuštenih industrijskih kompleksa.

Zajednički nazivnik za sve posmatrane opštine je neadekvatno i često nezakonito upravljanje otpadom što poljedično ugrožava okolinu i javno zdravlje ljudi. Procjenjuje se da u BiH živi oko 3,4 miliona stanovnika koji proizvedu godišnje oko 965 000 tona komunalnog otpada. To je oko 284 kg po glavi stanovnika a skoro sav proizvedeni otpad završi deponijama. To je oko 2,5 puta više od prosjeka u Evropskoj Uniji (EU), koji je 2019. godine iznosio 119 kg deponovanog otpada po glavi stanovnika. Iako domaćinstva i industrija u EU iz godine u godinu proizvode sve više otpada, sve ga je manje na deponijama zahvaljujući pametnom upravljanju otpadom. Tako je u EU od 2005. do 2019, godine količina otpada odlaganog na deponijama opadala u prosjeku za 3,5 posto godišnje, uglavnom zahvaljujući sve obimnijem odvajanju, reciklaži i korištenju otpada kao sirovine.

U BiH se oko 60 posto komunalnog otpada proizvodi u urbanim a 40 posto u ruralnim područjima. Komunalna usluga organizovanog prikupljanja otpada je dostupna za oko dvije trećine stanovnika. Proces razdvajanja otpada na mjestu njegovog nastanka, odnosno u domaćinstvima i privrednim subjektima skoro da ne postoji u BiH. Odvajamo i recikliramo tek oko jedan posto otpada koji proizvedemo. Sortirnice za prethodno izdvojene materijale koji se mogu reciklirati se nalaze na regionalnoj deponiji u Sarajevu, na opštinskoj deponiji u Konjicu te u Doboju. Sortirnica u Doboju je zaustavila rad zbog visokih operativnih troškova. Sortirnice u Sarajevu i Konjicu iz nepoznatih razloga odvajaju jako male količine otpada i ne proizvode RDF (Refuse Derived Fuel) odnosno gorivo iz otpada za koji postoji interes na tržištu. Neime, BiH uvozi određene količine RDF-a za potrebe cementare Lukavac.

Od 24 do 45 posto ukupnog otpada u BiH čine materijali koji mogu biti reciklirani i(li) iskorišteni kao sirovina za proizvodnju RDF-a. To su plastika, staklo, papir, metali, aluminijske limenke i PET ambalaža. Ovaj procenat je manji u ruralnim opštinama a veći u urbanim sredinama. Postoji vrlo izgledna ali neiskorištena mogućnost korištenja otpada za proizvodnju RDF-a odnosno goriva iz otpada. Najčešći izvori RDF-a su komunalni, komercijalni i industrijski otpad, građevinski otpad i otpadni mulj. RDF se također može proizvesti iz gorivih frakcija koje su na samom izvoru razdvojene a ne mogu se reciklirati, kao što su ambalažni otpad, karton, otpadne automobilske gume, otpadni tekstil, biomasa i ostaci iz prerađivačke djelatnosti. Cementara Lukavac već koristi RDF i uvozi ga iz Hrvatske i drugih zemalja. Svoje pogone je prilagodila za korištenje alternativnih goriva i tako postala konkurentnija na tržištu.

Cementara Kakanj je 2015. godine u saradnji za njemačkom organizacijom GIZ pokrenula projekat „Prerada komunalnog otpada kao alternativnog goriva u industriji cementa“. Tvornica cementa Kakanj već više od 10 godina pokušava inicijatirati upotrebu alternativnih goriva, ali nailazi na prepreke od strane lokalne zajednice i državne administracije. S obzirom na činjenicu da se otpad kao gorivo ne može koristiti direktno sa deponija, potreban je razvoj lokalne infrastrukture za prikupljanje, sortiranje i pripremu otpada za preradu i pretvaranje u gorivo. Za takve projekte bi bila nužna sinergija i koordinirano djelovanje predstavnika vlasti, civilnog društva, i lokalnih privrednika u lokalnim zajednicama, koje trenutno ne postoje ni u jednoj posmatranoj lokalnoj zajednici. Interes za uvođenje suspaljivanja biomase su ,osim cementara Lukavac i Kakanj, iskazale i fabrika Sodaso Lukavac te Termoelektrana Tuzla.

Organski otpad čini najveći procenat prikupljenog komunalnog otpada u BiH sa udjelom od 40 do 50 posto. Ovaj otpad je idealna sirovina za proizvodnju humusa procesom kompostiranja. Humus značajan poljoprivredni resurs ali nema podataka da kompostiranje organskog otpada postoji i u jednoj od posmatranih lokalnih zajednica, iako neke od njih imaju pretenzije da značajnije razvijaju poljoprivredu.

Oko polovine otpada prikupljenog u BiH završi na nekoj od uređenih, sanitarnih regionalnih deponija koje opslužuju više opština. Druga polovina završi neuređenim, nesanitarnim opštinskim deponijama, koje se od mnogobrojnih divljih deponija razlikuju jedino po tome što otpad na nju ne istresaju građani već komunalna opštinska preduzeća. Takve deponije emituju zapaljive plinove i sklone su samozapaljenju i eksplozijama te predstavljaju opasnost za okoliš, zagađuju zemljište, zrak i podzemne vode te narušavaju javno zdravlje stanovnika.

Uz to, i takozvane uređene regionalne deponije otpada, u čiju izgradnju i razvoj su uložene stotine miliona KM, često ne rade u skladu sa zakonom. Naime, ne primaju samo komunalni otpad kao što je propisano zakonom, već i neopasni industrijski otpad, a nerijetko i opasni idustrijski  i medicinski otpad. Tako je Mostarska deponija Uborak, u koju je uloženo oko 16 miliona KM, izgubila okolišnu dozvolu zbog neodgovornog upravljanja i prekomjernih emisija. Utvrđeno je da procjedne vode sa ove deponije sadrže ogromne koncentracije arsena i drugih opasnih polutanata. Nerazvijenost infrastrukture za propisno upravljanje opasnim, industrijskim i građevinskim otpadom je zajednička karakteristika svih posmatranih lokalnih zajednica.

Iako nije u grupi posmatranih lokalnih zajednica, vrijedeno je spomenuti i sarajevsku deponiju Smiljevići. Neime, riječ je o glavnom gradu i deponiji u koju je u protekle dvije decenije uloženo više od 32 miliona KM. Međutim, oprema za otplinjavanje deponije i korištenje zapaljivog gasa kao energenta je uništena. Sistem za čišćenje procjednih voda se ne koristi na pravi način a procjedne vode sa deponije su jedan od najvećih zagađivaća rijeke Bosne. Stanje nije bolje ni u Konjicu, Višegradu ili bilo kojoj drugoj posmatranoj opštini.

Osim kontaminacije zemljišta nepropisnim i neodrživim upravljanjem otpadom, u BiH postoje desetine lokalcija na kojima su nekada radila ili još uvijek rade velika industrijska postrojenja. Tlo u tim mjestima i oko njih je teško zagađeno različitim teškim polutantima poput teških metala ili piralena. Piralen, odnosno PCB spoj (poliklorirani bifenil) je visoko-kancerogeno ulje korištenom u industrijskim trafo stanicama kao izolator. U svijetu je zabranjeno još sedamdesetih godina a u BiH se još uvijek nalazi na pojedinim prijeratnim industrijskim lokacijama.

Takve lokacije su na primjer Global Ispat Koksna Industrija (GIKIL) u Lukavcu nadomak Tuzle; nesanirana šljačišta pored postojećih termoelektrana; željezara u Zenici; taložna deponija fabrike Sisecam soda Lukavac zvana “bijelo more”; jezera crvenog mulja pored fabrike Aluminuj u Mostaru ili fabrike Birač u Zvorniku.

Kontaminirano tlo na ovim lokacijama nije samo lokalni već regionalni ekološki problem, kao što je pokazala ekološka katastrofa u Mađarskoj 2010. godine kada se crveni mulj izlio iz bazena zagadivši hiljade hektara zemljišta i regionalne vodene tokove. Nema javno dostupnih podataka o tačnom broju, lokacijama i profilu takozvanih ekoloških crnih tačaka, odnosno teško kontaminiranih industrijskih lokaliteta. Vlasti lokalnih zajednica u pravilo gotovo nikad ne pokazuju interes da saniraju takve lokacije. Dosadašnje intervencije na saniranju pojedinih lokacija zabilježene u Tuzli i Mostaru su bile rezultat pritiska civilnog društva ili sumnjivi, nedovoljno transparentni projekti u saradnji javnih fondova i privatnog sektora.

Među posmatranim opštinama se u grupi industrijskih lokalnih zajednica u kojima je zemljište izrazito kontaminirano industrijskim djelovanjem nalaze Zenica, Tuzla, Banjaluka, Konjic, Prijedor, Kakanj i Mostar. U Zenici je, na primjer, evidentno zagađenje zemljišta olovom, kadmijem, cinkom i niklom. Dominantni zagađivači u Tuzli i Kaknju su šljakišta smještena pored termoelektrana. Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarsto (CIN), Termoelektrana Tuzla ugrožava zdravlje ljudi nepropisnim odlaganjem oko milion kubnih metara šljake godišnje. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona (TK), godišnje oko 120 Tuzlanki i Tuzlaka oboli od karcinoma pluća a naročito su ugroženi stanovnici naselja u neposrednoj blizini postrojenja. Osim termoelektrane, u Tuzli je zabilježena kontaminacija zemljišta hemijskim otpadom zvanim kruks, u kompleksu bivše hemijske industrije Polihem. Lokalna vlast je nakon dugogodišnjeg problematiziranja ove lokacije i pritiska civilnog društva napokon počela sa projektom sanacije.

U Banjaluci je zabilježena kontaminacija zemlje piralenom, koji je otkriven u banjalučkoj Poslovnoj zoni Incel. Za prisustvo ovog kancerogenog ulja u Incel-u se zna još od 2005. godine, ali tek sada je ovaj problem uzburkao javnost nakon što je određena količina piralena iscurila u zemlju tokom požara.

Zajedničko za lokalne vlasti svih posmatranih lokalnih zajednica je to što su neshvatljivo indolentne prema problemu očuvanja okoliša. Njihovi potezi u pravcu održivog razvoj su uglavnom iznuđeni pritiskom covilnog društva, poslovnog sektora ili međunarodne zajednice. Često se određeni koraci prave sa obrazloženjem da „to moramo uraditi ako želimo pristupiti porodici zemalja EU“ a ne zato što time štitimo i unaprijeđujemo javno zdravlje, vlastitu okolinu i ekonomiju. Lokalne vlasti u posmatranim opštinama nerijetko krše krše zakone, naročito one koji su doneseni sa ciljem zaštite okoline. Korupcija, koja je između ostalog i značajan generator ekoloških problema, je prisutna u svim posmatranim opštinama koje često preferiraju ličnu korist pojedinaca nauštrb javnog interesa.

Dobar primjer pozitivne prakse predstavlja Opština Laktaši, koja je najdalje odmakla u pravcu uspostavljanja održivog sistema za upravljanje otpadom, koji podrazumijeva i reciklažu. Tako je u Laktašima povećan stepen pokrivenosti domaćinstava odvozom otpada na 80 % čime je prevaziđen cilj predviđen Strategijom razvoja ove lokalne zajednice za period 2014 – 2024. Otpad se više ne odlaže na opštinsku deponiju već na regionalnu deponiju u skladu sa Strategijom za upravljanja otpadom Republike Srpske (2017-2026). U Laktašima je počelo izdvajanja reciklažnih sirovina, čime je ova lokalna zajednica smanjila količine otpada na odlagalištu. Uspostavljena je i početna infrastruktura u vidu četiri zelena ostrva, gdje se odvojeno prikupljaju papir, staklo i plastika. Usprkos evidentnom napretku, stanje je i u Laktašima još uvijek daleko od idealnog. Stapen recilaže je još uvijek zanemarivo nizak. Uz to, nije uspostavljen ni sistem odvojenog prikupljanja organskog otpada, iako je Opština Laktaši dominantno ruralno područje, gdje organiski otpad čini gotovo polovinu komunalnog otpada i mogao bi predstaljati značajan poljoprivredni resurs.

Postoje različiti dobri promjeri ali napredak u ovoj oblasti je nedovoljno brz. Lokalne vlasti većine posmatranih zajednica su pokazale nedostatak ambicije da se aktivnije uključe u planiranje i u implementaciju planova za uređivanje sistema za održivo upravljanje otpadom, koji je jedan od temelja održivosti svake zajednice.

Tako je na primjer u Goraždu u toku ishodovanje građevinske dozvole za regionalnu deponiju otpada, ali se nije u posljednjih 6 godina daleko odmaklo u realizaciji te ideje. Ni ova lokalna zajednica nema mogućnost deponovanja otpada na regionalnu sanitarnu deponiju, a nema naznaka da će se njena planirana izgradnja desiti u dogledno vrijeme.

U Bosanskoj Krupi je također planiran zajednički centar sa pretovarnom i reciklažnom stanicom za komunalni otpad. Projekat regionalne deponije u Unsko-sanskom kantonu nikada nije realiziran zbog nemogućnosti da se odredi jedinstvena lokacija. Slična je situacija i u Gornjem Vakufu – Uskoplju. Tu je gradska deponija, zbog svoje lokacije, potencijalna ekološka bomba i taj problem je potrebno što prije riješiti. Međutim, evidentno je da lokalna zajednica nije dovoljno ambiciozna jer je razvojnom strategijom planirala iznaći alternativnu lokaciju tek do 2027. godine, nakon što se predložena lokacija u starom površinskom kopu rudnika uglja pokazala neadekvatnom, kao i prijedlozi da se otpad vozi na deponiju u Zenici, udaljenu više od 60 kilometara.

Pozitivan primjer je zabilježen u Derventi, gdje je još 2013. godine započeo sa radom Centar za reciklažu otpada. Na deponiji se izdvajaju papir, najlon i PET ambalaža i metali a sirovine se baliraju i isporučuju specijalizovanim organizacijama za te namjene. Ipak, sagovornici su istakli da divlje deponije i u ovoj lokalnoj zajednici ozbiljno ugrožavaju životnu sredinu.

U Gradačcu se otpad odlaže na postojeću deponiju Višnjik, koja nije okolinski prihvatljiva. Izrađen je plan prilagođavanja za spomenutu deponiju i predviđena je njena sanacija, čija realizacija je neizvjena.

Opštinu Kotor Varoš najčešće ugrožavaju poplave, a evidentni problemi su upravo neplanska sječa šume i eksploatacija šljunka, što se može lako dovesti u uzročno-posljedičnu vezu. I ova opština ima problem sa ilegalnim deponijama na koje se odlaže nekomunalni otpad, poput industrijskog, klaoničkog i slično.

U Usori je nerazvijen sistem odvajanja i održivog  upravljanja  otpadom prepoznat kao jedna od slabosti lokalne zajednice. Ni ova opština nema plan upravljanja otpadom. Njegova izrada je planirana ali je teško reći kada će biti realizovana jer ne postoje utvrđeni rokovi ni obezbjeđeno finansiranje.

Evidentno je da lokalne zajednice ne prepoznaju u potpunosti ni važnost ni hitnost uspostavljanja sistema za održivo upravljanje otpadom. Neke od posmatranih opština, poput Usore, Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Bosanske Krupe doživljavaju posljednjih godina ubrzan privredni i industrijski razvoj. Lokalne zajednice su uglavnom fokusiranje na pozitivne efekte tog razvoja. Negativni aspekti, poput rasta količina industrijskog otpada, a naročito i opasnih industrijskih otpadnih voda ostaju izvan javnog diskursa lokalne zajedfnice i o njima se ne raspravlja. Stoga ne čudi da nema podataka ni o količina niti o sastavu otpadnih voda iz brojnih industrijskih postrojenja izgrađenih posljednjih godina u ovim opštinama. Ove otpadne vode se uglavnom ispuštaju neprečišćene u lokalne vodotoke a lokalne zajednice ne spominju rješavanje ovih problema u zvaničnim dokumentima.

Također je evidentan i nedostatak edukacije javnosti u oblasti odvajanja otpada, opasnosti koje predstavlja upotreba pesticida, zagađenja zemlje industrijskim otpadom, odnosno ekologije uopšte. Ni jedna od posmatranih lokalnih zajednica nema sistemska rješenja za druge vrste otpada, osim za prikupljanje i zbrinjavanje komunalnog otpada.