Stanje obrazovanja u Bosni i Hercegovini davno je prevazišlo zabrinjavajuće stanje. Bez obzira na entitet, kanton, opštinu ili geografski položaj grada ili mjesta, sugovornici iz svih šesnaest lokalnih zajednica smatraju da su đaci i studenti danas taoci neobrazovanog obrazovnog sistema. Gotovo slikovito možemo zamisliti obrazovni BiH sistem u liku nemarnog roditelja koji svoju besmislenu strogoću trenira nad djecom, ni zbog čeg drugog već kako bi ih uvjerio u sopstvenu veličinu a koju niko sem njega samog ne potvrđuje. Upravo su mnogi poslijeratni neuspjeli pokušaji obrazovnih reformi, kao i neispunjenja dogovorenih koraka i potpisanih dokumenata, odgojili naopako spomenutog ‘dasu’ i njegov kadar. Tridesetogodišnja negativna selekcija je dovela do toga da kvalitetni kadrovi nisu mogli očekivati poslove u javnom sektoru, uključujući tu i obrazovne institucije, jer su ih zauzeli podobni kadrovi, nerijetko sa kupljenim diplomama. Sagovornici širom Bosne i Hercegovine ističu da takvi učitelji, nastavnici i profesori nisu sposobni niti zainteresovani da proizvedu kvalitetan kadar a kamoli da usklade produkciju kadrova sa potrebama tržišta. Mnogima ovaj posao nije poziv niti struka, već izvor sigurnih primanja, način da dobiju glas i postanu neki oblik autoriteta u zajednici.
Iako sporadično postoje određene kontrole izvođenja nastave one su neefikasne, upravo zbog političke pozadine zaposlenja, kako u školama tako i u komisijama, pa se na ovaj mehanizam ne može ni računati.
Što se predškolskog obrazovanja tiče, javnih obdaništa je u naših šesnaest lokalnih zajednica premalo. Liste čekanja su duge a vaspitača je nedovoljno, uslovi i odgojno-obrazovni programi loši i često nacionalistički ili čak vjerski obojeni. Zbog upitnih sanitarnih uslova, nekada izazvanih zastarjelom infrastrukturom a nekada ‘dogovorenom’ nabavkom namirnica nije više šokantno čuti da su se mališani u jednom od BiH gradova otrovali nekom od bakterija. Za mnoge roditelje, cijene privatnih vrtića prevazilaze njihovu platu tako da su javne ustanove jedini izbor. Za njihovo unaprijeđenje inicijativa je malo ili nikako, iako svaki predizborni govor sadrži bar pasus na ovu temu.
U osnovnim i srednjim školama stanje nije ništa bolje. Sugovornici tvrde da su nastavni planovi i programi zastarjeli, metode izvođenja nastave i ponuđeni modeli učenja neadekvatni, čak i retrogradni. Ovakav pristup kod učenika razvija strahopoštovanje i trpljenje prije nego vještine dijaloga i kritičkog mišljenja.
Gradivo koje je odgovaralo potrebama zajednice prije 30 godina i dalje se izučava i proizvodi kadar koji je u realnom sektoru gotovo nezaposliv. Sugovornici tvrde da je uvođenje novog obrazovnog smjera ili predmeta, dugotrajan administrativni proces koji je politiziran, čak i kada se čini da to nije moguće. Nereaktivnost i krutost sistema predstavlja realnu kočnicu uspostavljanja sklada između obrazovnih potreba lokalne zajednice i potreba realnog sektora koje se konstantno mijenjaju i zahtijevaju fleksibilan i proaktivan sistem. Za primjer u osnovnim kao i srednjim školama širom Bosne i Hercegovine hronično nedostaju adekvatni i suvremeni programi iz informatike i stranih jezika. Sugovornici iz Višegrada navode kako je nastava iz informatike u četvrtom razredu srednje zamijenjena vjeronaukom, tako da su učenici koji žele studirati informaciono-komunikacijske tehnologije prinuđeni ići na privatne časove. Polaznici IT odsjeka na mostarskom Sveučilištu, od kojih neki već imaju svoje kompanije, kažu da je obrazovni proces neizdrživo dosadan i destimulirajući, te da tu predaju nekompetentni ljudi koji su materiju poznaju samo površno i teoretski, te kojima je najbitnije da je student obavezan kupiti njihovu knjigu. Školske infrastrukture su jedva digitalizovane, a tek u nekim je internet dostupan. Izostaju programi i usavršavanja nastavnog kadra iz ovih oblasti, kao i iz mnogih drugih. U toku pandemije Covid-19 mnogi nastavnici i profesori nisu mogli adekvatno održati on-line nastavu jer nemaju neophodna znanja niti su obučeni da se koriste IT tehnologijom. Na kraju cijenu su platili samo učenici, nije bilo posebnih sankcija niti su nadležni pozvani na odgovornost. U nekim zajednicama nevladine ili vjerske organizacije nude besplatne kurseve kako bi nadomjestili potrebu, a tim putem i ostvarili veći utjecaj u društvu. Međutim kurs ne može i ne treba zamijeniti znanje koje treba pružiti javno obrazovanje kroz osnovne i srednje škole. Situacija je ista kada je u pitanju gradivo iz oblasti ljudskih i građanskih prava i sloboda, seksualnog obrazovanja, prava manjina, ekologije i slično, koje povremeno i privremeno nude nevladine organizacije.
Sugovornici iz svih šesnaest lokalnih zajednica bilo da pripadaju civilnom ili privatnom sektoru tvrde da srednje škole ne odgovaraju na potrebu izvođenja praktične nastave za stručne smjerove. Tvrde da bez praktičnog znanja i vještina koje su u skladu sa potrebama realnog sektora mladi diplomci nisu zaposlivi. Privatni poduzetnici imaju niz ideja kako prevazići postojeći problem i uglavnom se trude da zaobiđu javni obrazovni sistem u tim planovima jer smatraju da tu nemaju kvalitetnog i motivisanog partnera. Kažu da su profesori i roditelji često složni u nastojanjima da nagovore firme u kojim učenici obavljaju praktičnu nastavu da praktikantima „daju papir“ o položenoj praksi i da ih „ne peglaju mnogo“. Sagovornici kažu da roditelji i profesori naoko nisu ni svjesni da takvim stavom čine „medvjeđu“ uslugu učenicima jer su im diplome bez znanja i vještina nekorisna u realnom sektoru. Tu i tamo postoje pozitivni primjeri suradnje između privatnog sektora i srednjih škola, nažalost oni ostaju sporadični i ovise o dobroj volji ili prijekoj potrebi određenog poslodavca i/ili direktora škole. Za sada sistemski pristup na ovom području potpuno izostaje.
Radni kadar iz zanatskih oblasti je najdeficitarniji u svim ispitanim lokalnim zajednicama. Sugovornici iz privatnog sektora iz Prijedora, Tuzle, Banja Luke, Cazina, Širokog Brijega, Kaknja, Konjica, Trebinja i Mostara, tvrde da na tržištu rada nedostaje kadrova mnogih profila, prvenstveno u dominantnom metalnom sektoru, poput galvanizera, varilaca, CNC operatera, bravara metalurgije i sl.. U Bihaću, Carinu, Stocu, Banja Luci i ostalim gradovima koji razvojni potencijal prepoznaju u turizmu tvrde da najviše nedostaju ugostitelji, kuhari, slastičari ali i visoko obrazovani kadrovi iz polja turizma. Nadalje nedostaje i radni kadar iz drvne industrije, poljoprivrede i IT sektora. Nedostaje sve više i na veliku brigu lokalnih zajednica i medicinski kadar sa srednjom i visokom stručnom spremom, dok je specijalistički kadar u ogromnom deficitu. Iako su na svim lokacijama, spram drugih smjerova, neproporcijalno brojna i popunjena medicinska odjeljenja, mladi medicinari ipak svoju sreću vide van granica BiH.
Iako mnogi tvrde da mladi nisu zainteresovani za slične poslove simptomatično je da izostaje kadar čija su radnička prava u poslijeratnoj praksi bila i najugroženija, a plate najniže ako su ih uopšte primali. Možda bi realna stimulacija mladih bila i ‘konkretna’ ponuda stalnog zaposlenja i plate u ovoj oblasti, sa pratećim beneficijama i snažnim pravnim okruženjem.
Centri za dokvalifikaciju i rekvalifikaciju su jako potrebni. Dosadašnja praksa se pokazala neuspješnom jer certifikati koji bi radnici dobijali po završetku ne bi vrijedili na općem tržištu rada. Potrebno je ovom pitanju pristupiti sistemski i stručno kako bi se napravio realan pomak.
Sugovornici tvrde da je obrazovanje u BiH samo naizgled besplatno. Rastuće siromaštvo ugrožava uveliko i prava djece i mladih na obrazovanje. Udžbenici, oprema, autobuske karte, hrana kao i druge potrepštine težak su teret mnogim domaćinstvima, pa neki ne mogu ni ohrabrivati djecu da nastave svoje školovanje.
Školska infrastruktura je u mnogim mjestima loša, a oprema ne odgovara potrebama suvremenog društva. Škole većinom nisu pristupačne osobama sa posebnim potrebama a izostaje i asistirajući kadar koji po zakonu škole moraju obezbijediti. Romska, migrantska, LGBTQ i generalno druga i drugačija djeca su također marginalizirana i diskriminirana u BiH obrazovnom sistemu.
Zaključak je jasan obrazovanje u BiH više ne može čekati na vlasti.
