Iako je u Bosni i Hercegovini od završetka rata prošlo čak dvadeset osam godina, proces demokratizacije društva i dalje je u stagnaciji. Društveno-političko uređenje u ovoj zemlji karakterišu suprotstavljene stranačke politike, etničke i vjerske podjele, brojne disfunkcionalne reforme, te specifični oblici pritisaka na medije. Zahvaljujući, prije svega, zloupotrebama političke moći za kontrolu nad pravosuđem i odsustvom reagovanja javnog mnijenja, pojedini nosioci javnih funkcija uzurpirali su ogromnu moć. Reakcije domaće javnosti ili nadležnih institucija na rješavanje važnih političkih, ekonomskih i društvenih pitanja vrlo su rijetke i neuvjerljive. Dakle, postoji vlast vrlo malog broja političkih lidera koji svojim vaninstitucionalnim djelovanjem zapravo kontrolišu javni novac, policiju, pravosuđe i medije. Civilno društvo je malobrojno i nejako, a javno mnijenje i ne postoji ili je etnički podijeljeno.
Posledice nestabilnog političkog sistema najuočljivije su na lokalnom nivou na kom se trend siromaštva svakodnevno povećava. Opšte siromaštvo uzrokovano je nizom faktora kao što su nefunkcionalan sistem socijalne zaštite, nekvalitetan obrazovni sistem, neriješeni nacionalni sukobi, korupcija, i slično. Prosječne plate imaju veoma mali rast, a dovoljne su, prema mišljenju ispitanika, da pokriju tek nešto više od polovine troškova potrošačke korpe, a u slučaju penzionera čak ni toliko. Zanimljiv podatak koji dolazi iz opštine Gornji Vaukf-Uskoplje je da je veći broj općinskih vijećnika nezaposlen, tačnije njih 8 od 23. Od 15 zaposlenih vijećnika, čak njih 13 radi u javnom sektoru, a samo dvoje u privatnom. Zbog nedostatka adekvatnih resursa, ni sistem socijalne zaštite ne identifikuje stvarne potrebe korisnika, pa se tako veliki broj građana i građanki nalazi na marginama društva, u stanju ekonomske i socijalne isključenosti. Pozitivan primjer dolazi iz Gradiške, gdje je od 2019. godine zaposleno je preko 50 pripadnika romske populacije, uglavnom u javnim preduzećima. Međutim, čak 24% od ukupnog broja korisnika usluga Centra za socijalni rad u ovom gradu su djeca, mlađa od 15 godina. U naselju Dobrinje kod Visokog, otvoren je i dnevni Centar za djecu i odrasle sa posebnim potrebama kapaciteta za 100 korisnika sa područja Visokog, Breze i Kaknja, čije su usluge namijenjene osobama od 7 do 21 godinu koji ne mogu pohađati redovno školu, i odraslim osobama kojima je onemogućeno sudjelovanje na tržištu rada. U poslednjih pet godina primijetan je pad ukupnog broja nezaposlenih osoba u Doboju. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku RS, preko 3500 lica je u periodu od 2016. godine do danas odjavljeno sa evidencije Zavoda za zapošljavanje. Ipak većina nezaposlenih osoba koje su odjavljene zaposlenje nisu našli na lokalnom tržištu rada, nego izvan njega, u drugim gradovima ili najčešće u inostranstvu, pa je i u ovom gradu primjetan trend odlaska stručne radne snage, a prije svega mladih u inostranstvo. Među ispitanicima iz uključenih lokalnih zajednica postoji saglasnost u pogledu društvenih skupina koje su najčešće i u velikoj mjeri pogođene siromaštvom. To su osobe sa invaliditetom, osobe sa različitim mentalnim smetnjama, penzioneri, pripadnici nacionalnih manjina (najčešće Romi), migranti, nezaposlene žene domaćice, kao i žene sa ruralnih područja, povratnici, demobilisani borci i ratni vojni invalidi. U opštini Gornji Vakuf-Uskoplje ispitanici_ce posebno naglašavaju loš tretman nadležnih lokalnih službi prema nezaposlenim trudnicama koje zbog izrazito komplikovanih zakonskih uslova nisu u mogućnosti ostvariti pravo na novčanu pomoć. Dodatno u prilog tome govori da je u poslednjih 6 godina samo jedna nezaposlena trudnica ostvarila pravo na ovu vrstu pomoći. Problem svih navedenih ugroženih kategorija se odnosi na nedovoljan iznos vlastitih materijalnih sredstava u odnosu na stvarne životne potrebe, djelimično riješene zakonske regulative, i loše uređene mehanizme izvršenja. Neusklađenost finansiranja rada centara za socijalni rad iz opštinskog budžeta i budžeta kantona ili Federacije BiH kada su u pitanju lokalne zajednice u FBiH jeste i glavni problem zbog kojeg postoji veliki broj stanovništva koje je ekonomski ugroženo, na rubu gladi, te čija su egzistencijalna pitanja nerješiva dugoročno, s obzirom na to da se rad socijalne službe isključivo bazira na finansijama koje dolaze iz budžeta. Uz to, centri za socijalni rad uglavnom nisu tehnički i prostorno adekvatno opremljeni, te nisu prikladni za sve kategorije ugorženih grupa stanovništva kojima je neophodno pružiti podršku, kao što je to na primjer slučaj u Tešnju. Ljudski resursi nisu optimizirani (mali broj uposlenika_ca, poslovni prostor nije namjenski građen, nego je adaptiran u porodičnom objektu, nije prilagođen osobama sa invaliditetom , sa nedovoljnim brojem prostorija, uz dio tehničke opreme koji je zastario) što govori o tome da se najsiromašnijem stanovništvu ne mogu pružiti adekvatni mehanizmi zaštite i podrške. Lokalna vlast u Žepču već tri godine za redom provodi projekat, u suradnji s Centrom za socijalni rad Žepče i Federalnim zavodom za zapošljavanje, koji se odnosi na pružanje socijalne pomoći, skrbi i njege starijim osobama i zapošljavanje teško zapošljivih i dugoročno nezaposlenih osoba. Tako je do sada pružena njega za 66 korisnika, osoba s invaliditetom i starijih od 60 godina, koje su izložene siromaštvu, imaju minimalna ili nikakva primanja, osobe koje se suočavaju sa zdravstvenim i socijalnim problemima, koje su socijalno izolirane ili su osobe s poteškoćama u psihofizičkom razvoju. Migracije stanovništva iz ruralnih mjesnih zajednica predstavljaju problem funkcionisanja posebno u rubnim područjima pojedinih opština, kao što je na primjer Kotor Varoš. Razlozi odlaska stanovništva iz ruralnih dijelova opštine u gradsko područje uglavnom su loša infrastruktura i nepokrivenost javnim prevozom u ruralnim sredinama u odnosu na mogućnosti koje pruža urbano područje, prije svega postojanje boljih uslova za školovanje djece i zapošljavanje u privredi. Takođe, u većini opština postoji otežano praćenje socijalno ugroženih grupa, pružanje zaštite i ostvarivanje svih prava koja pripadaju socijalno ugroženom stanovništvu, te je, u skladu sa tim, u redovnom razdoblju neophodno izrađivati društvenu kartu na teritoriji opština, kako bi se targetirale ranjive grupe, prije svega odrasle osobe sa poteškoćama u razvoju, kao i lica lošeg materijalnog statusa. Iako se trend povećanja siromaštva na nivou lokalnih zajednica može posmatrati iz više različitih perspektiva, i dalje je veoma problematičan rodni aspekt siromaštva gdje je stopa zaposlenosti žena skoro duplo manja od zaposlenosti muškaraca, kao i njihova prosječna plata za obavljanje istih ili sličnih poslova. Žene duže čekaju i teže nalaze posao, a u starosti su takođe izložene siromaštvu zbog manjih prihoda. Najveći rizici u pogledu siromaštva ogledaju se kod žena starije životne dobi sa ruralnih područja, samohranih majki, domaćica, Romkinja, nezaposlenih trudnica, žena sa invaliditetom i žena žrtava nasilja.
Uz to, pandemija COVID-19 dodatno je pogoršala ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava građana, a penzioneri i brojni radnici zbog minimalnih finansijskih primanja nisu u stanju ostvariti ni osnovne prehrambene potrebe. Iako se u nekim lokalnim zajednicama povremeno smanjuje broj siromašnih, ispitanici naglašavaju da to nije zbog boljih ekonomskih strategija i aktivnih mjera zapošljavanja stanovnika ili efikasnog sistema socijalne pomoći, nego zbog toga što veliki broj stanovnika napušta zemlju. To više nisu samo mladi, starosne dobi do 30 godina, nego i cijele porodice, među kojima su i pojedinci koji napuštaju slabo plaćene poslove za koje u zemljama Evropske unije mogu biti skoro troduplo više plaćeni. Evidentan je i jaz između bogatih i siromašnih. Naime, na području većine lokalnih zajednica sada postoje dvije društvene klase, od kojih je jedna, a jedna veoma siromašna. To je naročito vidljivo u onim gradovima i opštinama u kojima nije razvijena industrija kao uspješan alat u procesu ekonomskih i društvenih promjena, pa je tako porast materijalnog bogatstva jedne grupe u društvu uzrokovao stvaranje uočljivih društvenih nejednakosti, tj. do izdvajanja manjine koja nije opterećena svakodnevnim preživljavanjem i većine koja svakodnevno vodi borbu za obezbjeđivanje osnovnih egzistencijalnih uslova. Usljed nemogućnosti adekvatno plaćenog posla, stepen siromaštva se svakodnevnom uglavnom povećava, a raširena korupcija u svim sferama života dodatno doprinose stvaranju različitih oblika nejednakosti. Takođe, veliki broj građana i građanki nije dovoljno upoznato sa svojim ekonomskim i socijalnim pravima ili ih ne razumiju, te ne znaju kome se obratiti u cilju zaštite ovih prava. Važno je naglasiti da problem smanjivanja siromaštva nije samo pitanje ostvarivanja osnovne materijalne egzistencije i prehrambenih potreba, nego i omogućavanje jednakog pristupa svim građanima i građankama u oblastima obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva i socijalne zaštite.
S tim u vezi, ispitanici smatraju da nadležne institucije moraju proaktivno kreirati i efikasno i transparentno primjenjivati programe smanjivanja siromaštva po ugledu na zemlje u regionu, kao što su Republika Hrvatska i Republika Srbija, sa fokusom na prioritetno zbrinjavanje najugroženijih društvenih skupina. To podrazumijeva aktivnosti u više aspekata. Sagovornici_ce ističu da je nužno trajno rješavati status ugroženih kategorija kroz programe socijalnog zapošljavanja ili poticaja za poljoprivrednu djelatnost, te sličnim programima koji bi pružali kontnuiran izvor primanja, a ne jednokratnim pomoćima ili humanitarnim paketima. Kao primjere pozitivne prakse u pogledu metoda borbe protiv siromaštva pojedini ispitanici ce_ učešće opština u različitim razvojnim projektima, kao što je na primjer učešće opštine Gornji Vaukuf-Uskoplje u Projektu razvoja ruralnih poduzeća i poljoprivrede (READP) sa ciljem ekonomskog osnaživanja siromašnih poljoprivrednika. Takođe, neophodno je raditi na reformi obrazovnog sistema, u smislu poboljšanja obrazovne strukture nezaposlenih i podsticanja i davanja adekvatne institucionalne i materijalne podrške razvoju preduzetništva na lokalnom nivou. Ovu reformu neophodno je, prema mišljenju ispitanika, uskladiti sa potrebama tržišne privrede i razvojem privatnog sektora. Takođe, neophodno je izvršiti i reformu sistema socijalne zaštite u pogledu širenja obima i poboljšanja kvaliteta usluga socijalne zaštite za najugroženije društvene skupine. Ispitanici naglašavaju da za aktivnosti ovog tipa nije neophodan samo novac, nego i cjelokupan trud i napor šire društvene zajednice i svakog pojedinačnog aktera u ovom lancu u skladu sa svojim mogućnostima, kako bi borba za iskorijenjivanje siromaštva bila svrsishodna i efikasna na dugoročnom planu.
