Stanje u oblasti rodne ravnopravnosti u posmatranim lokalnim zajednicama daleko je od zadovoljavajućeg. U većini posmatranih lokalnih zajednica ne postoji poseban akcioni plan za ravnopravnost polova. Trenutno je snazi akcioni plan za ravnopravnost polova u samo dvije lokalne zajednice (Grad Gradiška i opština Žepče), dok je u opštini Živinice otpočela izrada Gender akcionog plana. Izrada GAP-a je planirana u opštini Livno.
Iako je Zakon o ravnopravnosti polova u BiH na snazi od 2003. godine, lokalne vlasti nisu donijele odgovarajuće programe mjera radi postizanja ravnopravnosti polova u svim oblastima. Takođe, u većini posmatranih gradova/opština nisu uspostavljeni institucionalni mehanizmi za ravnopravnost polova. U okviru posmatranog uzrorka, komisije za ravnopravnost polova postoje samo u Gradišci i Fojnici. Značajno je pomenuti da nalazi istraživanja ukazuju da u gradovima/opštinama gdje postoji akcioni plan ili komisija za ravnopravnost polova ne dolazi do poboljšanja situacije u ovoj oblasti.
Neke od pozitivnih inicijativa, usmjerenih na dostizanje rodne ravnopravnosti, u praksi su se pokazale kao nefunkcionalne ili nedovoljno promišljene. Tako je u Goraždu u Gender Akcionom planu stavljen fokus na visoko obrazovanje kao put do veće zaposlenosti žena, ali je u ovom gradu među nezaposlenim ženama već njih oko 70 posto visokoobrazovanih.
Osim zakona, strategije su važan dio realizacije ženskih prava. Međutim, razvojni okvir ne poklanja dovoljno pažnje pitanjima rodne ravnopravnosti. Ipak, na lokalnom nivou postoje projekti od značaja za rodnu ravnopravnost u koje su uključene lokalne institucije. U toku 2022. godine, predstavnici opštine Žepče su se upoznali sa „Alatom za rodnu ravnopravnost kroz vizuru lokalnih samouprava“, kao i sa listom indikatora za alate implementacije Cilja održivog razvoja – 5 o rodnoj ravnopravnosti. Treninzi su realizovani u okviru projekta „Globalne priče u lokalnim koracima: alatke za rodnu ravnopravnost kroz vizuru lokalnih samouprava.“ Projekat realizuju Savez općina i gradova Federacije BiH i Republike Srpske.
U 2022. Opštinski sud u Živinicama je sprovodio upitnik među nosiocima pravosudnih funkcija, namještenicima i državnim službenicima, kao i drugim osobama koje dolaze u kontakt sa Opštinskim sudom u Živinicama, a koji se tiče poboljšanja rodne ravnopravnosti. Ove aktivnosti su realizovane u sklopu implementacije Strategije za unapređenje rodne ravnopravnosti u pravosuđu BiH, kroz Akcioni plan za realizaciju strategije za unapređenje rodne ravnopravnosti u pravosuđu BiH.
Podaci iz dostupnih izvještaja ukazuju da postoji velika razlika između prava koja žene formalno imaju i njihove stvarne zastupljenosti u društvenim, ekonomskim i političkim procesima. Zakonom definirana jednakost u pravima nije garancija ravnopravnog položaja žena i muškaraca.
U političkom životu još uvijek dominiraju muškarci koji su u opštinskim vlastima posmatranih lokalnih zajednica zastupljeni između 65 do 85 posto. Posmatrano po rukovodećim pozicijama, žene su značajno podzastupljene u strukturi lokalne vlasti. Tokom istraživanja nije identifikovana niti jedna žena koja obavlja funkciju gradonačelnice.
Dostupni podaci ukazuju na mali udio žena među odbornicima u gradskim skupštinama, kakav je slučaj u Doboju, gdje postotak učešća žena odbornica iznosi 25%. U Gradišci je taj postotak ispod 20%. Situacija je nešto bolja u opštini Žepče gdje ovaj postotak iznosi gotovo 43%.
Unatoč postojećem pravnom okviru, značajan problem predstavljaju široko rasprostranjeni rodni stereotipi koji su povezani sa brigom o djeci, o starijima i općenito o porodici. Žene su puno više angažovane u kućnim poslovima od muškaraca u većini posmatranih gradova/opština. To je jedan od razloga neaktivnosti žena, naročito u ruralnim sredinama.
Stanje ženskih prava, ako uopšte možemo reći da ih ima, u lokalnim zajednicama je poražavajuće. Kroz istraživanje sugovornici su govorili prije o dužnostima koje su žene dobile tzv. tranzicijom nego o pravima ili o ravnopravnosti. Te dužnosti se odnose na svakim danom sve veće manjkavosti socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog, kulturnog, radnog, pravnog i dr. sistema koje su spale na ‘ženska pleća’ u vidu neplaćenog i nevidljivog rada. Od brige o djeci (u nedostatku vrtića) i nadopuni izostalog gradiva (u nedostatku adekvatnog školstva), preko brige o starijima (u nedostatku penzijinog sistema), do brige o bolesnim, iznemoglim, mentalnim bolesnicima, ranjenim i invalidima (u nedostatku zdravstvenog sistema). Sve su to ‘nevidljivi’ poslovi koje danas žene obavljaju često uz puno ili prekomjerno radno vrijeme. Ženska radna prava su također urušena pa je tako vremenom, jednako nevidljivo, došlo i do razlike u platama za žene i muškarce. Zapravo, čini se da je nevidljivost ‘novo lice BiH žene’, jer su žene još nevidljivije u politici, mjestima odlučivanja, rukovodećim pozicijama velikih preduzeća i industrija ili IT kompanija. Muškarci sa druge strane povlašteni jačom društvenom pozicijom slabo ili nikako ne promiču ženske glasove, te u nadi da će neoliberalni sistem donijeti razvoj, sve dublje tonu u siromaštvo i neimaštinu. Od kako su se pregovori o društvenom ‘dobru’ premjestili iz službenih prostora u kafane i vjerske objekte, žene u njima više nisu učestvovale.
Patrijarhalni stavovi u zajednici nose brojna ograničenja za žene, naročito u oblasti rada, zapošljavanja i poduzetništva. Ekonomska moć je općenito u rukama muškaraca. U većini posmatranih gradova/opština, nezaposlenost više pogađa žene nego muškarce. Zabrinjava podatak o visokom udjelu visokoobrazovanih žena u strukturi nezaposlenih u Gradišci, za koje ne postoje posebni programi za zapošljavanje, a koji iznosi 70%. Podaci iz Doboja i Mrkonjić Grada ukazuju na veće učešće muškaraca u strukturi zaposlenih u odnosu na žene. Izuzetak je javni sektor, gdje je koncentrisano više žena, kakav je slučaj u Livnu. Muškarci su dominantno prisutni u oblasti poduzetništva.
Prema istraživanju Zavoda za zapošljavanje Federacije BiH iz 2021. godine, žene spadaju među deset teže zapošljivih kategorija. Žene su danas u ispitanim lokalnim zajednicama zaposlene mahom u privatnom uslužnom sektoru, na radnim mjestima sa nižim primanjima i lošim radnim uslovima. Radnice u trgovinama nemaju 40-časovnu radnu sedmicu koju su potpisali u ugovorima, nego rade 50 časova i više, a plaćene su uglavnom najnižom platom. Ženska radna snaga u uslužnim djelatnostima radi najteže fizičke poslove, a na posao idu i subotom i nedjeljom. Rijetke su one koji premaše platu od 500 ‘i kusur’ KM. Bez obzira na pandemiju Covida-19 radnice su nastavile sa radom i za vrijeme lockdown-a i bez obzira na kršenje njihovih radničkih prava. Nepostojanje dovoljnih mjera zaštite u uslovima zarazne bolesti, nepoštovanje radnog vremena, uskraćivanje prava na bolovanje, samo su neki od primjera kršenja prava radnica. Radnice u trgovini su svjesne da su im određena prava prekršena, ali preovladava strah od gubitka radnog mjesta i zbog toga trpe. Radnice neće ni koristiti mogućnosti koje im zakon daje da ta prava zaštite jer nemaju povjerenja u pravne institucije, niti u sindikate ili u civilni sektor, te mnoge nemaju snage niti materijalne mogućnosti da pokrenu, a kamoli iznesu ‘sizifovsku’ borbu za svoja osnovna prava. Ipak, bitno se sjetiti da su upravo žene te koje su pokretale i vodile borbu za gotovo sva društvena pitanja u BiH, od protesta za mir pa sve do zaustavljanja izgradnje malih hidrocentrala.
Na sva ova opterećenja s kojima su se žene susrele tokom pandemije, lokalne vlasti nisu odreagovale kako bi spriječile porast siromaštva i daljnje kršenje ženskih prava. Novčane naknade za roditelje koji su pogođeni zatvaranjem škola i dnevnih boravaka su izostale. Nije uvedeno ni smanjenje radnog vremena, niti preraspodjela rada. Vlasti nisu učinile ništa ni kako bi proširile pristup plaćenim roditeljskim naknadama i bolovanjima. Samozaposleni radnici, posebno radnice, su bez ikakve zaštite bili izloženi udarcima pandemije. Kao rezultat mnogi su bili primorani zaustaviti svoje djelatnosti. Na alarmantnu situaciju ukazuje podatak iz istraživanja UN WOMEN da su tokom pandemije Covid-19 u 70% slučajeva žene dobijale otkaz u Republici Srpskoj.
Sugovornici tvrde da rodna diskriminacija pri zapošljavanju, o kojoj se godinama govori, nije naišla na sluh niti politike, niti pravnog sistema. Posebno su ugrožene samohrane majke ili roditeljke, ali i mlade žene zbog osporavanja prava na porodiljsko odsustvo. Predrasude prema osobama s invaliditetom je izraženiji prema ženama, tako da i na razgovorima za posao mogu biti izložene dvostrukoj, pa i trostrukoj diskriminaciji prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu. Lezbejke, gejevi, biseksualne, trans, kvir, interseksualne, aseksualne i osobe drugih seksualnosti, polova i rodova (LGBTQIA+) suočavaju se kako s diskriminacijom na radnom mjestu i prilikom zapošljavanja, tako i s problemima da dokažu istu, budući da je ona obično posredna ili skrivena. Ipak Romkinje spadaju u grupu koja se suočava s najvećim poteškoćama i diskriminacijom na tržištu rada. Prepreke na koje one nailaze su intersekcionalne pa su diskriminisane i na osnovu roda i na osnovu etničke i klasne pripadnosti.
Zbog rodne diskriminacije prilikom zapošljavanja i tokom rada, neformalna ekonomija i zaposlenost na crnom tržištu rada svakako više pogađa žene. Tako u ispitanim lokalnim zajednicama sve je češći slučaj odlaska žena u EU kako bi se na crno bavile poslovima iz sektora ‘brige o drugima’. One se brinu većinom o starijim i iznemoglim licima u smjenama od tri mjeseca, koliko imaju pravo ostati u EU bez radne vize. Za to vrijeme radnice nemaju zdravstveno osiguranje niti su prijavljene na bilo koji način. Boraveći u inostranstvu, u polu-legalnom statusu, često bez dovoljnog poznavanja stranog jezika, posebno su izložene raznim rizicima po njihovu fizičku i psihičku dobrobit. Mnoge ostave djecu kod porodice za to vrijeme, a ovaj vid posla njima i njihovim porodicama znači kakav takav život.
O ovim temama ili temama koje se tiču žena mediji skoro nikako ne izvještavaju tako da sve iskustva zapravo ostaju nezabilježena i nanovo nevidljiva.
U opštinama sa rastućom industrijom, kao što su Bosanska Krupa, Gornji Vakuf-Uskoplje i Usora, nedostaje inicijativa u pravcu razvoja onih industrija u kojima bi se mogle zaposliti dominantno žene, kako bi se postigla rodna ravnoteža u zapošljavanju. Jedna od ideja bi bila iskoristiti turističke i prirodne potencijale za izgradnju luksuznijih staračkih domova za penzionere iz zapadnih zemalja kojima bi bilo mnogo jeftinije i atraktivnije boraviti u takvim netaknutim prirodnim ambijentima kakvim obiluje Opština Bosanska Krupa. Ciljati na strane penzionere sa velikom platežnom moći bi omogućilo visoke plate i uslove rada pa bi takav potez mogao usporiti trend odlazaka ili čak vratiti neke koji su otišli u zapadne zemlje gdje rade upravo na takvim poslovima.
Iako su muškarci u većem procentu zaposleni, postoje industrije i sektori gdje su žene dominantnije. To su prvenstveno sektor obrazovanja, ali i slabo plaćene uslužne djelatnosti i trgovina. U ruralnim krajevima postoji izraženija potreba osnaživanje žena, kako kroz ekonomsko osnaživanje žena, mjere za suzbijanje nasilja protiv žena, i mjere za jačanje njihovog učešća u odlučivanju. Ono što bi dalo najveće rezultate u suzbijanju neplaćenog rada koji uglavnom obavljaju žene, kao što je njega starijih ili bolesnih, briga o djeci i slično, uglavnom zahtijevaju angažmane ne samo lokalnih nego i viših nivoa vlasti na rješavanju problema u zdravstvu, predškolskom obrazovanju, podršci majčinstvu i slično. Uočena je potreba u svim posmatranim lokalnim zajednicama da se institucionalno razvijaju posebni programi i projekti, koji doprinose zapošljavanju žena.
Siromaštvo također utječe na žene na drugi načini nego muškarce. Slobodne su one koje manjkavosti sistema mogu platiti a usluge dobiti u privatnom sektoru. Dok siromašne žene bivaju pogođene i nedostatakom mogućnosti i vremena za obrazovanje i plaćeni rad, te su osuđene na ‘legalni vid doživotne robije’. Nadalje, manje plate i rad na crnom dovodi žene u situaciju da imaju manje ili nikakve penzije. Tako da su žene treće dobi posebno marginalizirane u BiH društvu.
Mnogi donatori iz međunarodne zajednice su se usredočili na ekonomsko osnaživanje žena. Međutim većina takvih projekata ima vrlo usko razumijevanje pojma osnaživanja i ekonomske situacije u kojoj se žene u BiH nalaze. Oni obično rezultiraju pokretanjem individualnih malih biznisa za žene koje su na marginama i koje zbog sivih opisanih problema izazvanih nefunkcionalnošću socijalnog i drugih sistema žene stavlja u nejednak položaj spram muškaraca u tzv. ravnopravnom kompetitivnom tržištu. Mnoge su zapravo nakon upuštanja u slične projekte bile gurnute u još veće siromaštvo. Spram ovih pokušaja ‘razvoja’ do sada ni strani ni lokalni donatori nisu uložili napore u rješavanje strukturalnih nejednakosti koje žene drže u neravnopravnom položaju. Ako razvoj tj. ravnopravnost ne osjete sve žene, ako ga je osjete radnice u supermarketima u vidu boljih plata, kraćih smjena i dužih odmora onda se postavlja pitanje: čemu služe uloženi napori?
Napredak se vidi u ekonomskom osamostaljivanju i osnaživanju žene, koje se posljednjih godina sve više okreću i osnivanju vlastitih obrta i firmi, naročito žene zrelije dobi. Određeni pomaci su vidljivi kroz programe podrške poduzetništvu, kao što su poticajne mjere usmjerene ka ženama. Konkretan primjer je opština Posušje koja je u prethodne tri godine realizovala Javni poziv za podnošenje prijava za poticajne mjere poduzetništvu. Jedna od ukupno tri kategorije poticajnih mjera se odnosi na podršku ženama poduzetnicama. Opština Žepče je 2019/2020. godine implementirala Program podrške marginaliziranim grupama žena (PPMG) uz podršku USAID-a. PPMG imao je za cilj podići svijest o samozapošljavanju žena, rušenje stereotipa, povećati broj žena poduzetnica, potaknuti kreativni potencijal među ženama, te ohrabrivanje žena za pokretanjem samostalnog biznisa. U sklopu ovog projekta bilo je uključeno osam žena s područja opštine Žepče, te je ovo u posljednje tri godine bio jedini poziv koji je namijenjen isključivo podršci zapošljavanja žena i ženskom poduzetništvu. Značajno je ovdje pomenuti i inicijative civilnog sektora. Udruženje poslovnih žena u BiH iniciralo je osnivanje Kluba za podršku poduzetništvu žena Žepče, koje je podržano i od strane Općine Žepče i RAŽ-a. Klub aktivno radi na unapređenju ambijenta za poslovanje poduzetnica i sudjelovanje u lokalnom planiranju i odlučivanju o razvojnim prioritetima i razvoj partnerstva. Inicijativa za osnivanje Kluba za podršku poduzetništvu žena na lokalnom nivou postoji i u Posušju.
Kada je riječ o obrazovanju, postoje razlike u zastupljenosti žena i muškaraca i žena unutar određenih kategorija obrazovanja. Na osnovu podataka iz općine Žepče, djevojčice dominiraju u strukturi učenika u gimnazijama, dok dječaci dominiraju u strukturi učenika u usmjerenim zanimanjima, što se kasnije direktno odražava i na stanje na tržištu rada. U Mrkonjić Gradu više je žena bez ikakvog ili sa samo bazičnim obrazovanjem nego muškaraca, potom ih je manje u svim kategorijama od osnovnog do višeg obrazovanja. Žena je više među onima onima koji su završili fakultete i akademije, dok je u predškolskom obrazovanju više djevojčica.
Problem rodne neravnopravnosti je još izraženiji u ruralnim zajednicama. Iako, postoje neki pozitivni primjeri i trendovi u nekim od posmatranih zajednica, kao što su aktivna udruženja žena u Bosanskoj Krupi koja rade na ekonomskom osnaživanju žena u ruralnim sredinama kroz podjelu plastenika. Slična inicijativa postoji i u Gradačcu gdje djeluje NVO Mreža žena Veliko srce koje okuplja 28 udruženja različitih profila. Promocija ideje ekofeminizma i ekonomskog osnaživanja žena preko poljoprivredne i prerađivačke djelatnosti ima potencijal da bude usvojen na širem prostoru BiH kao primjer dobre prakse za osnaživanje žena ruralnih područja i zajednica. Nužno je, međutim, intenzivirati programe edukacije žena iz ruralnih krajeva kako da poljoprivrednu proizvodnju na svojim porodičnim imanjima učine što profitabilnijom.
Iako postoje pozitivni primjeri lokalnih vlasti kroz dodjelu besplatnih prostora udruženjima žena, evidentno je da budžeti posmatranih lokalnih zajednica nisu rodno osviješteni ni rodno senzitivni ni po svojoj formi ni suštinski. Evidentno je tako smanjeno izdvajanje za ženske sportske klubove. Jedan od rijetkih primjera je opština Žepče, gdje opštinski načelnik i službe, u okviru svoje nadležnosti, implementiraju odredbe Zakona o ravnopravnosti polova posebno u segmentu utroška proračunskih/budžetskih sredstava, korištenja rodno osjetljivog jezika, vođenja statističkih evidencija raspoređenih po polu.
Nasilje nad ženama je od rata konstantno na veoma visokom nivou u BiH društvu. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH iz 2021. godine, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja. Femicidi su također u porastu u proteklih par godina. Zakon o zabrani nasilja je samo mrtvo slovo na papiru, te nasilje u najvećem procentu slučajeva prođe nekažnjeno.
Fizičko, psihičko, ekonomsko i seksualno nasilje su također prisutni u ruralnim lokalnim zajednicama, sagovornici ističu možda i u većoj mjeri nego u većim centrima. Partneri su počinioci u više od 70 posto slučajeva. Opština Gornji Vakuf Uskoplje je jedna od pet lokalnih zajednica u BiH koje su dio projekta „Jačanje institucionalnog i socijalnog odgovora na rodno zasnovano nasilje u BiH“. U okviru ovog projekta je formiran multisektorski tim u ovoj opštini koji prijavljuje, rješava i evidentira slučajeve rodno zasnovanog nasilja. Istraživanja pokazuju da brojni slučajevi ostaju neprijavljeni, iako u opštini funkcioniše besplatni SOS telefon za prijavu nasilja u porodici. Ove i slične pozitivne inicijative bi nužno bilo uvrstiti u budžet opštine, koji je također nužno rodno osvijestiti i senzibilizirati kako bi se osiguralo stabilno finansiranje.
Civilni sektor u većini posmatranih zajednica je osnovni nosilac emancipacije, ekonomskog osnaživanja žena, i drugoj aktivnosti na dostizanju pune ravnopravnosti. Ovaj sektor ima značajnu ulogu u promociji ženskih prava i implementaciji projekata rodne ravnopravnosti na lokalnom nivou. Ipak, izdvajanja za projekte rodne ravnopravnosti na lokalnom nivou gotovo da ne postoje ili su mala. Izuzetak u posmatranom uzorku je Mrkonjić Grad gdje se značajan dio sredstava izdvaja za projekte rodne ravnopravnosti– 1,25 posto od ukupnog budžeta. Međutim, nužno bi bilo i zagovarati veći angažman lokalnih vlasti na ovom polju. Čak i brojne usluge koje bi trebale biti dominantno državni posao i sistemski riješene, kao što je prižanje psihosocijalne pomoći i podrške, uglavnom je na plećima civilnog sektora. Takve usluge i takva pomoć, za koje je potrebu uočilo civilno društvo, bi bilo nužno što hitnije institucionalizirati tj. pružati kroz redovan program zdrastvene pomoći i zaštite.
