Generalni zaključak istraživanja je da obrazovanja u Bosni i Hercegovini nije na zadovoljavajućem nivou: bilo da se radi o osnovnom, srednjem, višem ili visokom obrazovanju. U BiH obrazovanje je u nadležnosti kantonalnih i entitetskih vlasti i finansira se iz kantonalnih budžeta. Međutim, bez obzira na entitet, kanton, opštinu, grad ili mjesto, naši sugovornici su u protekle dvije godine, iznijeli gotovo identične probleme i izazove. Ispitanici smatraju da se jedino reformom školskog sistema mogu na duže staze prevazići društveni i politički problemi sa kojima se danas suočavamo i da su ostala riješenja samo privremena. Međutim, reforma školskog sistema je u stanju permanentne krize jer traje više od tri desetljećja. Glavna briga lokalnih zajednica jeste da veliki postotak mladih, svih obrazovnih profila i kvalifikacija, migrira, u najboljem slučaju u veće BiH gradove ili u najgorem van granica BiH. To se kroz istraživanje uviđa kao veliki problem koji dugoročno gledano može uzrokovati da manji gradovi i mjesta u BiH postanu ‘’gradovi staraca’’, ili da BiH postane ‘’zemlja penzionera’’.

Na osnovu analize iskaza naših sugovornika, zaključujemo da su škole I univerziteti u zemlji oštro pogođeni svim bolestima nepraviče ekonomske i pravne tranzicije. Tridesetogodišnja praksa prioritiziranja politički, nacionalno ili ideološki obojenog sadržaja, a ponekada i kadra, oštetila je obrazovni sistem i marginalizirala vaspitanje i obrazovanje, kao takve.

Postoji stalna kritika usmjerena ka niskom opsegu finansijskih sredstava za izazove obrazovnih javnih institucija po pitanju infrastrukture, opremljenosti i adaptiranosti. Sa druge strane identificiran je nizak stepen proaktivnosti, kapaciteta i znanja za namicanje i crpljenje sredstava iz drugih izvora, izuzev onih koja sljeduju iz javnih budžeta.

Ispitanici smatraju da trenutno stanje nije rezultat popularno rečeno ‘nebrige’ ili ‘pasivnosti’ političkih struktura u polju obrazovanja, već misle da se radi o svjesnoj strategiji nedjelovanja. Iz trenutnog sistema mladi izlaze docilni, neosnaženi kritičkim razmišljanjem, niti oštrinom naučne misli, već spremani da trpe svakodnevnu obespravljenost i iskorištavanje unutar neoliberalnog kapitalističkog sistema, kako naše tako i drugih zemalja.

Ispitanici smatraju da se vaspitna uloga obrazovnih insititucija potpuno zaboravljena. Gotovo da se i ne spominje vaspitna strana nastavnog i školskog rada. U praksi, stanje je vrlo nepovoljno jer se školski uspjeh učenika odmjerava samo po onome što je saznao, a malo ili nimalo po tome da li se, i koliko, formirao kao samostalna ličnost, zdravih etičkih vrijednosti. Nasuprot, jedna od poslijedica jeste izrazita prisutnost vršnjačkog nasilja, često utemeljenog ka klasnoj, rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.

Nadalje, primjećuje se da su, školovanje kao i same kritike školskog sistema,  znatno više nego ranije, neraskidivo povezane s pripremom mladih za tržište rada kojega određuju globalni tokovi i visokokonkurentni ljudski kapital za razvoj kojega je ključno obrazovanje. Školovanje time ne dovodi do mogućnosti u smislu stvaranja novih prilika – nego jednostavno priprema učenike/ce za postojeće (ili nepostojeće) prilike koje su stvorile vlada i ekonomija.  Od škole kao takve u najbolju ruku se očekuje da proizvede kadar koji odgovara potrebama tržišta rada, a time obrazovanje prestaje da bude dio javnog dobra. O ovoj temi su naši sugovornici najviše govorili tokom istraživanja. Zabrinuti za egzistenciju i budućnost mladih, smatraju da sve složenija industrija zahtjeva konkurentniju proizvodnju, što znači da radna snaga mora nadograditi svoje vještine. Većina ispitanika smatra da je zadatak školstva da se prilagodi potrebama tržišta rada, bez obzira na brzinu i učestalost ovih promjena.

Posmatrano prema uzrastima, u  predškolskom obrazovanju  glavni izazov je da je javnih obdaništa , u ispitanim lokalnim zajednicama, premalo. Liste čekanja su duge a vaspitača je nedovoljno, uslovi i odgojno-obrazovni programi loši i često nacionalistički ili čak vjerski obojeni. Zbog upitnih sanitarnih uslova, nekada izazvanih zastarjelom infrastrukturom a nekada ‘prijateljski’ ugovorenom nabavkom namirnica nije više šokantno čuti da su se mališani otrovali neispravnom hranom. Za mnoge roditelje, cijene privatnih vrtića prevazilaze njihovu platu tako da su javne ustanove jedini izbor. Za njihovo unaprijeđenje inicijativa je malo ili nikako, iako svaki predizborni govor sadrži bar pasus na ovu temu.
U osnovnim i srednjim školama situacija je kompleksna. Sugovornici tvrde da su nastavni planovi i programi zastarjeli, metode izvođenja nastave i ponuđeni modeli učenja neadekvatni, čak i retrogradni. Ovakav pristup kod učenika razvija strahopoštovanje i trpljenje prije nego vještine dijaloga i kritičkog mišljenja. Gradivo koje je odgovaralo potrebama zajednice prije 30 godina i dalje se izučava i proizvodi kadar koji je u realnom sektoru gotovo nezaposliv. Sugovornici tvrde da je uvođenje novog obrazovnog smjera ili predmeta, dugotrajan administrativni proces koji je politiziran, čak i kada se čini da to nije moguće. Nereaktivnost i krutost sistema predstavlja realnu kočnicu uspostavljanja sklada između obrazovnih potreba lokalne zajednice i potreba realnog sektora. Dakle potreban je balans ali ne i potpuno predavanje obrazovanja potrebama tržišta rada.Za primjer u osnovnim kao i srednjim školama širom Bosne i Hercegovine hronično nedostaju adekvatni i suvremeni programi iz informatike i stranih jezika. Sugovornici iz Višegrada navode kako je nastava iz informatike u četvrtom razredu srednje zamijenjena vjeronaukom, tako da su učenici koji žele studirati informaciono-komunikacijske tehnologije prinuđeni ići na privatne časove. Polaznici IT odsjeka na mostarskom Sveučilištu, od kojih neki već imaju svoje kompanije, kažu da je obrazovni proces neizdrživo dosadan i destimulirajući, te da tu predaju nekompetentni ljudi koji su materiju poznaju samo površno i teoretski, te kojima je najbitnije da je student obavezan kupiti njihovu knjigu. Školske infrastrukture su jedva digitalizovane, a tek u nekim je internet dostupan. Izostaju programi i usavršavanja nastavnog kadra iz ovih oblasti, kao i iz mnogih drugih. U toku pandemije Covid-19 mnogi nastavnici i profesori nisu mogli adekvatno održati on-line nastavu jer nemaju neophodna znanja niti su obučeni da se koriste IT tehnologijom. Na kraju cijenu su platili samo učenici, nije bilo posebnih sankcija niti su nadležni pozvani na odgovornost. U nekim zajednicama nevladine ili vjerske organizacije nude besplatne kurseve kako bi nadomjestili potrebu, a tim putem i ostvarili veći utjecaj u društvu. Međutim kurs ne može i ne treba zamijeniti znanje koje treba pružiti javno obrazovanje kroz osnovne i srednje škole. Situacija je ista kada je u pitanju gradivo iz oblasti ljudskih i građanskih prava i sloboda, seksualnog obrazovanja, prava manjina, ekologije i slično, koje povremeno i privremeno nude nevladine organizacije.

Sugovornici, bilo da pripadaju civilnom ili privatnom sektoru, tvrde da srednje škole ne odgovaraju na potrebu izvođenja praktične nastave za stručne smjerove. Tvrde da bez praktičnog znanja i vještina koje su u skladu sa potrebama realnog sektora mladi diplomci nisu zaposlivi. Privatni poduzetnici imaju niz ideja kako prevazići postojeći problem i uglavnom se trude da zaobiđu javni obrazovni sistem u tim planovima jer smatraju da tu nemaju kvalitetnog i motivisanog partnera. Što također može da bude nepovoljno, jer private firme nisu odgovorne pružiti ispravan pedagoški pristup. Kažu da su profesori i roditelji često složni u nastojanjima da nagovore firme u kojim učenici obavljaju praktičnu nastavu da praktikantima „daju papir“ o položenoj praksi i da ih „ne peglaju mnogo“. Sagovornici kažu da roditelji i profesori naoko nisu ni svjesni da takvim stavom čine „medvjeđu“ uslugu učenicima jer su im diplome bez znanja i vještina nekorisna u realnom sektoru. Tu i tamo postoje pozitivni primjeri suradnje između privatnog sektora i srednjih škola, nažalost oni ostaju sporadični i ovise o dobroj volji ili prijekoj potrebi određenog poslodavca i/ili direktora škole. Za sada sistemski pristup na ovom području potpuno izostaje.

Radni kadar iz zanatskih oblasti je najdeficitarniji u svim ispitanim lokalnim zajednicama. Sugovornici iz privatnog sektora u 34 ispitane lokalne zajednice, tvrde da na tržištu rada nedostaje kadrova mnogih profila, prvenstveno u dominantnom metalnom sektoru, poput galvanizera, varioca, CNC operatera, bravara metalurgije,  U Bihaću, Carinu, Stocu, Banja Luci i ostalim gradovima koji razvojni potencijal prepoznaju u turizmu tvrde da najviše nedostaju ugostitelji, kuhari, slastičari ali i visoko obrazovani kadrovi iz polja turizma. Nadalje nedostaje i radni kadar iz drvne industrije, poljoprivrede i IT sektora. Činjenica da se mladi ne žele školovati samo za zanate je zapravo progresivna u svojoj prirodi, i ukazuje na želju mladih za širim obrazovanjem. Ovaj podatak bi trebao poslužiti promišljanju zanatskog obrazovanja i usklađivanjem istog sa potrebama mladih i šire zajednice. Možda zanatstvo može da bude sporedni kurikulum općem, širem, ažurnom obrazovanju ili opće obrazovanje sporedni kurikulum zanatstvu?

Sa druge strane simptomatično je da mladi nisu zainteresovani da izučavaju zanate u kojima su radnici u poslijeratnoj praksi iskusili najveći gubitak radničkih prava a egzistencija bivala najugroženija ili plate najniže, ako su ih uopće primali. Možda bi realna stimulacija mladih bila i ‘konkretna’ ponuda stalnog zaposlenja i plate u ovoj oblasti, sa pratećim beneficijama i snažnim pravnim okruženjem.

Nedostaje sve više i na veliku brigu lokalnih zajednica i medicinski kadar sa srednjom i visokom stručnom spremom, dok je specijalistički kadar u ogromnom deficit, jer po završetku školovanja mladi napuštaju zemlju Iako su na svim lokacijama, spram drugih smjerova, neproporcijalno brojna i popunjena medicinska odjeljenja, mladi medicinari ipak svoju sreću vide van granica BiH.

Kao interesantan primjer, Žepče je jedina općina u BiH koja ima ovlast da kreira srednjoškolski program rada, te sama planira upisne politike i čini se potpuno uskladila obrazovanje kadrova prema poslovnim procesima postojećeg gospodarstva i investitora. U dvije srednje škole, školuju se kvalitetni kadrovi kroz tehničke programe obrazovanja kao i trogodišnje programe za obrtnička, deificitarna zanimanja i zvanja, kao zavarivač, tehničar za mehatroniku, CNC operater, CNC programer, krojač, elektroinstalater/ elektromehaničar, bravar, limar. Katolički školski centar „Don Bosco“ ima jednu od najbolje opremljenih radionica u BiH za učeničku praksu za zanimanja metaloprerade dok se Srednja mješovita škola „Žepče“ modernom praktičnom radionicom za obuku tekstilaca. Lokalno se obrazuju i kadrovi u turizmu i hotelijerstvu, poljoprivredi i šumarstvu, uslužnim djelatnostima, ekonomiji i komercijali, medicini, prometu i građevini. Ipak, u Žepču je prisutan nedostatak stručnih kadrova mnogih profila, prvenstveno u dominantnom metalnom sektoru, drvopreradi i građevinarstvu, i potreba širenja tradicionalnih zanata, iako je većina tih kadrova već sastavni dio postojećih obrazovnih programa. To je dijelom uzrokovano regionalnim trendom migracije takvih kadrova u razvijene zemlje zapadne Evrope, a dijelom nedovoljnom zainteresiranošću mladih da se školuju za te zanate.

Drugi interesantan primjer jeste grad Živinice koji postaje prvi grad u BiH koji je 2019. primljen u članstvo UNESCO Globalne mreže gradova koji ulažu u obrazovanje svojih stanovnika (Global Network of Learning Cities). Ulaganje u obrazovne institucije na području grada Živinice, koje uključuje stipendiranje učenika i studenata, te mogućnost stručnog osposobljavanja tokom cijele godine,  dovelo je do toga da su ispunjeni uslovi koji su Živinice doveli do članstva u pomenutoj UNESCO-voj mreži gradova koji obilato ulažu u edukaciju stanovništva. Ovakave pilotne modele obrazovanja je potrebno pratiti dugoročnije kako bi se vidjeli rezultati.

Centri za dokvalifikaciju i rekvalifikaciju su jako potrebni. Dosadašnja praksa se pokazala neuspješnom jer certifikati koji bi radnici dobijali po završetku ne bi vrijedili na općem tržištu rada. Potrebno je ovom pitanju pristupiti sistemski i stručno kako bi se napravio realan pomak.

Generalno, nedovoljno je prilika neformalnog obrazovanja u zajednicama, kao i kulturnih, umjetničkih, naučnih ili drugih aktivnosti koje bi nadopunile formalno ili školsko obrazovanje. Trenutno je sav teret obrazovanja spao na formalno institucionalno obrazovanje bez da se povelo računa o novim društvenim pojavama koje prosvjetnim radnicima otežavaju zadatke. Pozitivan primjer neformalnog obrazovanja dolazi iz Mostara. Privatni poduzetnici Mostara su 2011. godine pokrenuli INTERA Tehnološki Park, neprofitnu organizaciju sa ciljem poticanja bržeg inovacijskog i tehnološkog razvoja Hercegovine. Nastala je kao rezultat potrebe za inovativnim razvojnim i tehnološkim projektima, te kvalitetnom i obrazovanom radnom snagom, koja će biti konkurentna i na domaćem i na stranom tržištu. Sagovornici su istakli da je INTERA u deset godina postojanja pomogla u zapošljavanju skoro 1 000 osoba. Kroz inkubator INTERA je prošao niz startap firmi, od kojih su neke danas imaju i po 100 zaposlenih. Među njima su firme iz IT sektora Zen-Dev i Amplius electronics. Gradska vlast se nakon 10 godina postojanja INTERA Tehnološkog parka još uvijek muči da shvati šta to mi uopšte radimo, kažu sagovornici.

2023. godina je zabilježila znatnu inflaciju koja se negativno odražava na svakodnevni život. Prerano napuštanje obrazovanja, prema kriterijama kriterijima Evropske unije, odnosi se na mlade ljude koji nakon srednje trogodišnje škole nisu dalje nastavili školovanje. U BiH takvih mladih ljudi ima sve više jer nisu u finansijskoj mogućnosti da nastave školovanje. Studentski život u univerzitetskim gradovima je postao preskup za mnoge a studentima raspoloživih I adaptiranih poslova jako malo.

Sugovornici tvrde da je obrazovanje u BiH samo naizgled besplatno. Rastuće siromaštvo ugrožava uveliko i prava djece i mladih na obrazovanje. Udžbenici, oprema, autobuske karte, hrana kao i druge potrepštine težak su teret mnogim domaćinstvima, pa neki ne mogu ni ohrabrivati djecu da nastave svoje školovanje.

Ispitanici samtraju da bi inkluzivno obrazovanje moglo biti potpomognuto angažmanom šire zajednice a ne stavljeno na zadatak obrazovnim institucijama. Školska infrastruktura je u mnogim mjestima loša, a oprema ne odgovara potrebama suvremenog društva I osobama sa poteškoćama u razvoju. Škole većinom nisu pristupačne osobama sa posebnim potrebama, a izostaje i asistirajući kadar koji po zakonu škole moraju obezbijediti. Romska, migrantska, LGBTQ i generalno druga i drugačija djeca su također marginalizirana i diskriminirana u BiH obrazovnom sistemu.
Ipak na nivou lokalnih zajednica postoje i pozitivni primjeri. Goražde je, na primjer, uvelo inkluzivno obrazovanje koje počinje od predškolskog uzrasta.