MOSTAR
Svijet bez siromaštva
U Bosni i Hercegovini (BiH) se lokalni izbori održavaju svake četiri godine. Jedino su građani Mostara bili uskraćeni za to pravo jer u Mostaru lokalnih izbora nije bilo punih 12 godina između 2008. i 2020. godine. Naime, Ustavni sud BiH je 2011. godine ukinuo pojedine odredbe Izbornog zakona BiH i naložio Parlamentu BiH da nanovo formuliše način izbora. Nakon toga, vladajuće stranke (Stranka demokratske akcije – SDA i Hrvatska demokratska zajednica - HDZ) se nisu dogovorile o novim odredbama Izbornog zakona BiH i tako su ostale na vlasti u Mostaru sve do 2020. godine. Nakon što je Gradskom vijeću istekao mandat 2012. godine, Mostar je proveo godine u svojevrsnom političkom vakuumu, bez zakonodavnog tijela. Postojala je samo „zacementirana“ izvršna vlast sastavljena od HDZ-a i SDA. Tek 2020. godine su ponovo organizovani lokalni izbori i Mostar je dobio Gradsko vijeće. Takav politički vakuum je doveo do svojevrsne stagnacije u kojoj je izvršna vlast mogla raditi sve a nije morala ništa. Naime, nepostojanje gradskog vijeća je bio prigodan izgovori za sve što gradska vlast nije željela uraditi. Istovremeno je gradska vlast izvršavala budžet i realizovala niz promašenih projekata, za koje nikome nije odgovarala. Jedan od najskupljih je bila rekonstrukcija kanalizacione mreže i ugradnja prečistača otpadnih voda vrijedna više od 100 miliona KM. Ova stagnacija, generisana političkim vakuumom, je definitivno dodatno opteretila ionako nizak životni standard građana Mostara. Mostar je ujedno, prema istraživanjima, drugi najskuplji grad u BiH, odmah nakon Sarajeva.Ove godine je budžet gradske Služba za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljene osobe i izbjeglice iznosio 3,4 miliona KM, odnosno 3,7 posto od ukupnog gradskog budžeta koji iznosi 91 milion KM. Od tog iznosa je Centar za socijalni rad finansiran sa 1,2 miliona KM. Sagovornici ističu da javni novac, uključujući i novac namjenjen socijalno ugroženim kategorijama, gradska vlast troši nedovoljno transparentno a raspodjeljuje ga nepravedno. Iz naziva humanitarnih organizacija koje se finansiraju iz budžeta je očito kojim ugroženim populacijama ta udruženja posvećuju pažnju. To su: Centar za stara i iznemogla lica; Dječji dom; Centar za djecu sa posebnim potrebama „Los Rosales“; Udruga za radno osposobljavanje osoba s posebnim potrebama Nazaret; Javna/pučka kuhinja; Centar za prevenciju i izvanbolničko liječenje; Dom zdravlja. vjerske organizacije Caritas, Merhamet i Dobrotvor; Udruga gluhih i nagluhih osoba u HNK SLUH; Udruženje gluhih i nagluhih osoba u HNK Mostar; Udruga pužnica; Udruženje slijepih i slabovidnih građana Mostara; Udruga slijepih osoba HNK; Udruga paraplegičara i oboljelih od dječije paralize; Udruga Vedri osmjeh; Udruga Naša djeca – Our Kids BiH; Udruženje Minores - centar za beskućnike; Udruženje Altruist - dnevni centar za djecu u skitnji i prosjačenju. Osim fokusa djelovanja, iz naziva ovih organizacija je očita podjela javnog života grada po nacionalnoj osnovi. Tako postoje tri organizacije gluhih i nagluhih, dvije organizacije slijepih i slabovidnih, dvije organizacije za pomoć djeci sa posebnim potrebama i tako dalje. Takva disperzija i dupliranje usluga i kadrova nevladinog društva nužno dovodi do povećanja administrativnih troškova, nauštrb sredstava namijenjenih za socijalno ugrožene kategorije.
Svijet bez gladi
Sagovornici kažu da broj korisnika javnih kuhinja u Mostaru raste. Uzrok su tome pandemija, koja je unazadila turizam i privredu uopšte, i niska primanja čiji rast ne prati tempo stalnih poskupljenja životnih namirnica. U Mostaru djeluju tri javne kuhinje. Pučka kuhinja, čiji je osnivač Grad Mostar, ima oko 120 korisnika. Osim nje, djeluje i javna kuhinja Crvenog križa na sjevernom ulazu u grad. Ona ima oko 230 korisnika a većina njih dolazi po obrok u prostorije kuhinje. Oko 25 obroka kuhinja Crvenog križa isporučuje u Kolektivni centar za raseljene osobe u Salakovcu. Tu je smješteno šest porodica koje se nemaju gdje vratiti, jer u svojim prijeratnim sredinama nemaju imovinu. Do 2004. godine su stanovnici Kolektivnog centra imali osigurane obroke ali su kuhinja i restoran u centru zatvoreni nakon što je je Grad Mostar preuzeo upravljanje centrom od UNHCR-a (United Nations High Commissioner for Refugees). Uz ove dvije, djeluje i treća javna kuhinja. Nju već šest godina vodi Udruženje građana Zajedno za naš grad. Trenutno ova kuhinja ima oko 100 korisnika kojima dostavljaju obroke na kućni prag. Djelatnici udruženja su također postavili frižider u kojem ostavljaju šest do sedam obroka dnevno, koji su 24 sata dostupni svim beskućnicima.
Pučka kuhinja, čiji je osnovač Grad Mostar, dobila je iz budžeta 2021. godine više od 460.000 KM. Crveni križ, čija javna kuhinja ima skoro dvostruko više korisnika dobio je 20 000 KM, dok je Udruženje građana Zajedno za naš grad dobilo od gradske vlati 5 000 KM vanbudžetske pomoći.
Broj korisnika javnih kuhinja raste u zimskom periodu, kažu sagovornici, a opada ljeti kada su voće, povrće i ostala hrana jeftiniji i dostupniji. Korisnici javnih kuhinja su uglavnom osobe sa blažim ili težim psihičkim poteškoćama; samci u četrdesetim i pedesetim godinama koji su finansijski bili oslonjeni na roditelje; penzioneri i samci u poznim godinama; porodice sa više djece nego što mogu othraniti; samohrane majke; te porodice u kojima su hranitelji zbog pandemije ostali bez posla.
Zdravlje i blagostanje
Zdravstveni sistem u Mostaru je, osim pandemijom, opterećen sa još nekoliko ključnih problema. Jedan od osnovnih je politizacija i podjela zdravstvenih institucija na nacionalnoj osnovi. Tako primarnu zdravstvenu zaštitu u Mostaru pružaju dva doma zdravlja. Dom zdravlja Mostar djeluje kroz 20 ambulanti u dijelovima opštine gdje Hrvati čine većinu. Dom zdravlja Stari grad ima 19 ambulanti u pretežno Bošnjačkim dijelovima opštine. Isto je i sa sekundarnom zdravstvenom zaštitom. Dvije gradske bolnice, jedna na desnoj a druga na lijevoj obali Neretve, svoje kapacitete razvijaju odvojeno. To uzrokuje dupliranje velikog broja usluga, kadrova i opreme što u konačnici značajno poskupljuje sistem zdravstva. Zato neki skuplji dijagnostički aparati ostaju nedostupni bolnicama dok pacijentima neke usluge ostaju nedostupne ili na njih predugo čekaju. Stoga pacijente upućuju u Split ili Sarajevo na, recimo, PET scen preglede. Zbog dugotrajnog čekanja na neke usluge, poput usluga očnog ljekara, pacijenti se sve češće upućuju u privatne ordinacije.
Osim toga, prisutan je i problem nepostojanja kolektivnog ugovora koji bi izjednačio prava zdravstvenih radnika i ljekara. Zbog toga su zdravstveni radnici vrlo nezadovoljni i mjesecima štrajkuju. Tako pacijenti zbog štrajka ne mogu ostvariti, na primjer, fizijatrijsku zdravstvenu uslugu. Pacijenti se žale i na nedovoljan broj nekih vrsta kadrova, pa tako sagovornici navode da u KBC Mostar radi samo jedan imunolog.
Pandemija je izazvala promjenu sistema rada domova zdravlja i mnoge stvari pacijenti mogu obaviti isključivo telefonom. Pacijenti se najčešće žale da se satima ili danima niko u ambulanti ne javlja na telefon.
Neki građani HNK su ipak zadovoljni sistemom i imaju dobra iskustva, ali i oni kažu da je to više zahvaljujući dobrim ljekarima i zdravstvenim radnicima nego dobro ustrojenom zdravstvenom sistemu.
Vodeći uzroci smrtnosti u Hercegovačko-neretvanjskom kantonu (HNK) su srčani infarkt, moždani udar, rak pluća i bronhija, te visok krvni pritisak, pokazuju podaci Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH. Ove bolesti su uzrokovale skoro 30 posto smrti u HNK. Sagovornici kažu da je kod građana koji žive u blizini gradske deponije Uborak u Mostaru uočen značajan porsta broja malignih oboljenja kao i teških oboljena dojenčadi i djece. Uvjereni su da je uzrok nepropisno upravljanje otpadom i prekomjerne emisije sa deponije.
U 2020. godini je stopa smrtnosti dojenčadi u HNK iznosila 9,8 na 1 000 rođene djece. To je znatno više od stope smrtnosti dojenčadi u BiH, koja iznosi 6,7. Naročito je visoka ako poredimo sa stopom smrtnosti dojenčadi u Evropskoj Uniji (EU), koja iznosi 3,4 smrti na svakih 1 000 rođene djece. Smrtnost dojenčadi, odnosno djece u prvoj godini života, je jako dobar pokazatelj stanja javnog zdravlja lokalne zajednice i stepena društvene razvijenosti.
Kvalitetno obrazovanje
Pristup obrazovanju u Mostaru je lak i učenici imaju široku lepezu profesija za koja se mogu obrazovati. Međutim, kvalitet obrazovanja u većini javnih institucija je jako loš, kažu sagovornici. Uz to, nedostaje kadrova iz metalne, drvne, građevinske i IT industrije. Privatni poduzetnici imaju niz ideja kako prevazići postojeći problem i uglavnom se trude da zaobiđu javni obrazovni sistem u tim planovima jer smatraju da tu nemaju kvalitetnog i motivisanog partnera. Kažu da su profesori i roditelji često složni u nastojanjima da nagovore firme u kojim učenici obavljaju praktičnu nastavu da praktikantima „daju papir“ o položenoj praksi i da ih „ne peglaju mnogo“. Sagovornici kažu da roditelji i profesori naoko nisu ni svjesni da takvim stavom čine „medvjeđu“ uslugu učenicima jer su im diplome bez znanja i vještina nekorisna u realnom sektoru.
U firmama metalne industrije je evidentan nedostatak, između ostalog, bravara metalurgije. Sagovornici ističu da je nužno mudrim marketingom i jezikom tinejdžera objasniti osnovcima koji su na pragu srednje škole da dobar bravar metalurgije danas može u Mostaru zaraditi i do 3 000 KM mjesečno. Prijedlozi idu u smjeru da se javnom kampanjom pokušaju popularizirati deficitarna zanatska ali i inžinjerska zanimanja, i predstaviti ne samo kao finansijski isplative već i kao „cool“ odnosno „in“ profesije. U saradnji sa privatnim sektorom, i neke javne obrazovne institucije su iskoračile u tom pravcu. Tako je Srednja građevinska škola na pragu školske 2019./2020. godine oglasila da nudi mjesečne stipendije od 200 KM tokom cijelog školovanja svim učenicima koji upišu smjerove: keramičar-teracer, zidar-fasader, te dekorater zidnih površina.
Međutim, ne iznenađuje da velika većina inicijativa, dobrih ideja i pozitivnih primjera dolazi iz privatnog i nevladinog sektora a ne iz javnog obrazovnog sistema. Rock škola u Mostaru, koja je osnovana 2012. godine uz pomoć međunarodnih fondova, izrasla je tako u respektabilnu obrazovnu instituciju koja je iznjedrila brojne visoko-kvalitetne muzičke profesionalce. Slogan Rok škole, koji glasi „Jedna škola pod jednim krovom“ je jasna i nedvosmislena pobuna protiv nacionalne segregacije učenika koja vlada u javnim školama Mostara, a koja je upakovana u slogan „Dvije škole pod jednim krovom“. Rock škola danas ima učenike iz Njemačke, Izraela, Meksika i drugih krajeva svijeta. Neki su došli u Mostar kao učenici Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru (United World College - UWC) a neki samoinicijativno, kako bi se muzički obrazovali u ovoj prestižnoj muzičkoj školi.
UWC je drugi antipod lošem i nacionalno isključivom obrazovanju u javnim institucijama. UWC je osnovan 2006. kao kratkotrajni projekat ali je zaživio kao etablirana srednjoškolska ustanova za nadarene učenike iz svih krajeva svijeta. Šira domaća javnost je upoznala UWC nakon što je 2012. godine objavljeno da tu školu pohađa i Kim Han-sol, nećak Sjevernokorejskog diktatora.
Osim toga, privatni poduzetnici Mostara su 2011. godine pokrenuli INTERA Tehnološki Park, neprofitnu organizaciju sa ciljem poticanja bržeg inovacijskog i tehnološkog razvoja Hercegovine. Nastala je kao rezultat potrebe za inovativnim razvojnim i tehnološkim projektima te kvalitetnom i obrazovanom radnom snagom, koja će biti konkurentna i na domaćem i na stranom tržištu. INTERA nudi praktičnu obuku u rukovanju CNC strojevima, tehnološkoj pripremi CNC programa, konstruiranju pomoću CAD alata i izradi modela na 3D printerima. Sagovornici ističu da je INTERA u deset godina postojanja pomogla u zapošljavanju skoro 1 000 osoba. Kroz inkubator INTERA je prošao niz startap firmi, od kojih su neke danas imaju i po 100 zaposlenih. Među njima su firme iz IT sektora Zen-Dev i Amplius electronics. Oni koji imaju startap ideju i žele ući u proces inkubacije, prolaze startap akademiju i dobiju prostor na besplatno korištenje na period od šest mjeseci u toku kojeg plaćaju samo troškove režija. Gradska vlast se nakon 10 godina postojanja INTERA Tehnološkog parka još uvijek muči da shvati šta to mi uopšte radimo, kažu sagovornici. Prijedlozi sagovornika idu i u pravcu osnivanja IT akademije. Polaznici IT odsjeka na mostarskom Sveučilištu, od kojih neki već imaju svoje kompanije, kažu da je obrazovni proces neizdrživo dosadan i destimulirajući, te da tu predaju nekompetentni ljudi koji su materiju poznaju samo površno i teoretski, te kojima je najbitnije da je student obavezan kupiti njihovu knjigu. IT akademija je zamišljena kao simulacija firme u kojoj će polaznici najprije učiti pola godine pa će zatim napraviti i voditi vlastitu firmu.
Druge ideje i prijedlozi idu u pravcu stvaranja savremenog, komercijalnog, proizvodno-obrazovnog centra za drvnu industriju. Ona bi imala neke od najnaprednijih i najskupljih postrojenja dostupnih na današnjem tržištu. Njih bi centar koristio za obuku i paralelno iznajmljivao firmama drvne industrije na komercijalnoj osnovi. Zamišljeno je da centar ima i vlastitu energanu na drvni otpad, koji bi nastao tokom proizvodnje i obuke. Neophodna ulaganja u ovakav centar bi bila između 10 i 12 miliona eura.
Sagovornici ističu da postoji rastuća potreba digitalizacije poslovanja u svim privrednim sektorima. Gotova softverska rješenja često ne odgovaraju pa je nužno unajmiti IT stručnjake koji bi krojili softverska rješenja po mjeri i time unaprijeđivali poslovanje. Prijedlozi idu u smjeru da se otvori saradnja sa fakultetima i drugim obrazovnim institucijama, kako bi studenti četvrte godine IT smjerova za diplomske radove dobijeli konkretne teme digitalizacije poslovanja u konkretnoj firmi. Firma bi, u saradnji sa javnom upravom, taj rad financirala pa bi student već na završnoj godini dobio priliku da radi i zarađuje platu.
Neki od privrednika sami obezbjeđuju radnu snagu tako što šalju radnike na obuku u inostranstvo ili unajmljuju inostrane eksperte da dođu i obuče njihove zaposlenike. Međutim, firme metalnog sektora i danas imaju problem naći, na primjer, kvalitetne varioce, kažu sagovornici.
Rodna ravnopravnost
Žene su u velikoj mjeri zastupljene u slabije plaćenim uslužnim djelatnostima i trgovini. Međutim, žene čine većinu zaposlenih i u obrazovnom sistemu gdje prednjače u omjeru od 70 naprema 30 posto. Muškarci, sa druge strane, prednjače u građevinskim i drugim zanatskim poslovima. Zastupljenost žena u politici ili na rukovodećim pozicijama u privredi evidentno raste, ali je još uvijek daleko od ravnopravne zastupljenosti u odnosu na muškarce. Iako zvanična statistika nije dostupna, sagovornici ističu da je pandemija više pogodila sektore gdje su zastupljenije žene, poput trgovine i ugostiteljsko-turističkog sektora. Razvojne potrebe žena i muškaraca su uglavnom slične a usmjerene su na kvalitetnije obrazovanje i sticanje vještina koje će omogućiti bolje plaćene karijere i viši životni standard. Prema istraživanju Zavoda za zapošljavanje Federacije BiH iz 2021. godine, žene spadaju među deset teže zapošljivih kategorija uz osobe s invaliditetom, žrtve nasilja, mlade bez radnog iskustva, osobe iz institucija za nezbrinutu djecu, osobe starije od 40 godina, Rome, nekvalifikovane radnike, demobilisane borce, imigrante sa potrebnim ispravama. Istraživanje pokazuje da je samo 20 posto ispitanika spremno da zaposli žene te da bi prednost dali mladim osobama bez iskustva.
Čista voda i sanitarni uslovi
Vodovod i kanalizacija su jedna od vrućih tema u Mostaru već skoro deceniju. Gradska infrastruktura je još uvijek u jako lošem stanju i cijeli grad nije pokriven ni vodovodnom ni kanalizacionom mrežom. Većina vodovodne i kanalizacione mreže je izgrađena u prijeratnom periodu, velikim dijelom od azbestno-betonskih cijevi. Zbog zastarjelih instalacija i slabih spojnica evidentno je infiltriranje podzemnih voda u kanalizacijski sistem kao i curenje otpadnih voda u okolno zemljište i podzemne vodene tokove. Gradska vlast je uložila oko 67 miliona eura u rekonstrukciju kanalizacione mreže, odnosno u njeno svođenje u obalne kolektore i izgradnju prečistača otpadnih voda u južnom dijelu grada. Izgradnja je finansirana grantom iz IPA sredstava EU, kreditom Evropske investicione banke, grantom iz sredstava švedske Agencije za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA), te domaćim budžetskim sredstvima. Prečistač otpadnih voda danas radi sa 30 posto kapaciteta jer do njega dolazi tek manja količina otpadnih voda. Grad je u sudskom sporu sa izvođačem radova, firmom Aktor iz Grčke. Vlada Švedske je obustavila sva buduća ulaganja u Mostar, sve dok Gradska vlast ne okonča projekat kolektora i prečistača otpadnih voda, te opravda novac koji je, po svemu sudeći, već potrošila. Sagovornici kažu da Neretva smrdi isto kao i prije višemilionskih ulaganja, jer većina otpadnih voda i još uvijek završava u Radobolji i Neretvi. Organizacije nevladinog sektora su podnijele i krivičnu prijavu protiv Grada Mostara. Navode da gradska vlast krije finansijske podatke o projektu te da je mulj iz prečistača, koji sadrži opasne otrove, gradska vlast odlagala na gradsku deponiju Uborak pored Mostara. Vještačenje postrojenja pročistača otpadnih voda, izvršeno po nalogu Tužilaštva HNK, pokazalo je ozbiljne propuste zbog kojih može doći do stvaranja plinova pa čak i eksplozije na prečistaču.
U izvještaju Ureda za reviziju FBIH, koji je revidirao poslovanje mostarskog vodovoda od 2015. do 2017. godine stoji: da su gubici na vodovodnoj mreži oko 50 posto, ili oko 6,5 miliona KM godišnje; da Grad Mostar ne provodi efektivan nadzor nad radom ovog javnog preduzeća čiji je osnivač; da mostarski vodovod u smanjenje gubitaka na vodovodnoj mreži i njeno održavanje investirao svega 2 posto od svojih prihoda, koji su u te tri godine iznosili 35 miliona KM. Prema podacima iz popisa stanovništva u BiH, u Mostaru živi 113.169 stanovnika. Vodovodnom mrežom je pokriveno oko 90 posto užeg urbanog područja, oko 84 posto urbanog područja, te oko 30 posto ostalih prigradskih naselja. Prosječna pokrivenost vodovodnom mrežom na području cijele Opštine Mostar tako iznosi oko 76 posto. Gradska vlast i nadležne institucije tvrde da je voda iz vodovodne mreže sigurna za piće ali ekološka udruženja navode da kontaminirane procjedne vode sa deponije Uborak evidentno zagađuju vode u pojedinim lokalnim vodovodima.
Pristupačna energija iz čistih izvora
Elektroenergetska mreža je dobro razvijena i pokriva sva urbana i ruralna područja Grada Mostara. Grad ne oskudjeva u električnoj energiji jer je godišnja proizvodnja u BiH znatno veća od potrošnje. Tako je u 2020. godini proizvedeno oko 15 TWh električne energije u BiH. Potrošeno oko 11 TWh dok je višak od oko 4 TWh uglavnom izvezen.
U potrošnji električne energije domaćinstva učestvuju sa oko 43 posto, industrija sa oko 33 posto dok ostatak troše građevinarstvo, saobraćaj i poljoprivreda. Oko 37 posto električne energije u BIH dolazi iz obnovljivih izvora električne energije. Zelena energija uglavnom dolazi iz velikih hidroelektrana, izgrađenih prije rata, ali i iz tri vjetroelektrane izgrađene u Tomislavgradu i Mostaru, te iz solarnih elektrana izgrađanih posljednjih godina u Stocu i drugim krajevima BiH. Početkom 2021. godine je na Podveležju iznad Mostara otvoren i prvi vjetropark koji je izgradila Elektroprivrede BiH. Instalisana snaga vjetroelektrane Podveležje je 48 MW, sa godišnjom proizvodnjom od 130 GWh električne energije. To je oko 30 posto manje od proizvodnje Hidrocentrale Mostar na Neretvi, koja proizvede oko 170 GWh godišnje. Ohrabruje podatak da je Elektroprenosu BiH podnijet ukupno 21 zahtjev za priključenje na mrežu planiranih vjetroelektrana i solarnih elektrana, ukupne projektovane snage od 2 200 MW. To je skoro pet puta veća instalisana snaga od planiranog Bloka 7 u Termoelektrani Tuzla.
Grad Mostar je 2016. godine odlučio smanjiti emisiju stakleničkih plinova za najmanje 20 posto do 2020. godine. Izrađen je tada Akcijski plan energijski održivog razvoja. U planu stoji da je potrošnja energije u gradskim objektima referentne 2014. godine iznosila 31 GWh a u stambenom sektoru oko 229 GWh. Blage zime su razlog što se više od 80 posto stambenog sektora u objektima individualnog i u objektima kolektivnog stanovanja grije na električnu energiju. Drugačija je slika u javnim objektima poput škola, medicinskih ustanova i drugih institucija koje se u skoro 50 posto slučajeva još uvijek griju na lož ulje.
Veliki potencijal predstavlja mogućnost korištenja oko 35 000 tona komunalnog otpada koje Mostar generiše godišnje. Oko 45 posto tog otpada čini organski otpad, poput ostataka hrane, drvenog otpada, papira i slično. S obzirom na sastav, procjenjuje se da je energijski potencijal komunalnog otpada oko 106 GWh godišnje, što je značajno više od ukupne energije koja se trenutno proizvede sagorijevanjem lož ulja, bio mase i plina na području grada. Nažalost, upravljanje otpadom je jedan od značajnih neriješenih problema iako je, tokom posljednje decenije, gradska vlast u novu deponiju Uborak uložila oko 16 miliona KM. Trenutno nema podataka da li je i u kojoj mjeri Grad Mostar uspio smanjiti emisiju stakleničkih plinova. Poznat je jedino podatak da je udio led rasvjetnih tijela u javnoj rasvjeti povećan sa 5 na oko 15 procenata.
Dostojanstven rad i ekonomski rast
Prema podacima Poreske uprave FBIH iz januara 2021. godine, bilo je zaposleno 28 799 stanovnika Opštine Mostar, dok je 32 165 osoba radilo kod poslodavaca registrovanih u Opštini Mostar. To znači da je 3 366 zaposlenih dolazilo na posao u Mostar iz drugih opština. U Mostaru je evidentno prisutna siva ekonomija, najviše u turizmu i ugostiteljstvu. Krajem avgusta 2021. godine je Služba za zapošljavanje HNK imala evidentiranih 30 613 nezaposlenih osoba. Od toga je u Mostaru bilo registrovano 14 776 nezaposlenih što je, u usporedbi sa prosječnom nezaposlenošću u 2020. godini, manje za 4,3 posto. Više od polovine nezaposlenih su nekvalifikovani radnici i trgovci.
Ekonomisti, pravnici, profesori engleskog jezika, agronomi i pedagozi su najbrojniji visoko obrazovani kadrovi na evidenciji nezaposlenih. Od srednje obrazovanih kadrova, najbrojniji na evidenciji nezaposlenih su oni sa završenom ekonomskom školom i gimnazijom. Četiri od pet osoba evidentiranih u Službi za zapošljavanje su istovremeno i korisnici zdravstvene zaštite posredstvom Službe.
Prijedlozi za oživljavanje ekonomije idu u pravcu smanjenja opterećenja na poslodavce, smanjenje parafiskalnih nameta i davanja malim privrednicima mogućnost sezonske registracije poslovnog subjekta kako bi se što bolje iskoristio turistički potencijal grada. Prijedlozi uključuju i privlačenje većeg broja digitalnih nomada koje grad i država trebaju posmatrati i privlačiti kao dugoročne turiste.
Sagovornici iz građevinske struke kažu kako bi im koristila obuka koja bi im pomogla da dobiju detašmane i izađu na strana tržišta.
Veliki problem za razvoj ugostiteljstva i turizma predstavlja najam gradskih poslovnih prostora, od kojih su mnogi na vrlo atraktivnim lokacijama u starom dijelu grada ali ipak godinama zjape prazni i propadaju. Taj neiskorišteni potencijal za razvoj lokalne privrede ne donosi korist već potencijalnu opasnost od zaraze i stvara jako lošu sliku grada. Razlog je nerazumna politika Gradske uprave koja odbija da iznajmi poslovni prostor narednom najmoprimcu prije nego što prethodni najmoprimac izmiri svoja dugovanja. Grad očekuje da novi zajmoprimac izmiri dugovanja prethodnog, ukoliko želi unajmiti poslovni prostor od gradske vlasti. Ti dugovi često iznose hiljade pa i desetine hiljada KM. Istovremeno Grad Mostar često ne pokreće sudske sporove protiv zajmoprimaca koji imaju dugovanje. Veliki broj ruševina u užem centru grada također predstavlja prepreku punom korištenju turističkog potencijala. Te ruševine su često ljeti izvor nepodnošljivog smrada i potencijalni izvor zaraze.
Drvna industrija ima problem sa nedorečenim zakonima i korupcijom koja onemogućava direktni pristup sirovinama. Pojavljuju se lažne tj fiktivne pilane koje sa nekoliko zaposlenih dobiju od nadležne šumarske institucije kvotu drvne sirovine koju im zakon garantuje. Te firme nemaju kapacitet a ni namjeru prerađivati sirovinu nego je preprodaju nekolicini stvarnih, ozbiljnih pilana koje u tom slučaju imaju skuplju sirovinu.
Industrija, inovacije, infrastrukture
Prije rata je Mostar bio značajan industrijski centar. Pamučna industrija Đuro Salaj, Aluminij Mostar, Soko, HEPOK, Fabrika duhana Mostar, Žitopromet, UPI i Šipad, činile su kičmu privrednog razvoja i zapošljavale desetine hiljada radnika.Skoro sve spomenute firme su ugašene. Posljednja među njima je ugašena firma Aluminij, čije gašenje je značajno smanjilo potrošnju električne energije u Mostaru. Jedino je HEPOK preživio tranziciju te nastavio postojati u drugačijem obliku, kao grozd većih ili manjih poljoprivrednih proizvođača. Danas se mostarska privreda naslanja na rastuću metalnu industriju, poljoprivrednu proizvodnju, turizam, obradu kamena, proizvodnju obnovljive električne energije (voda, vjetar, sunce), internacionalizaciju poslovanja kroz uvezivanje sa ino partnerima, te srednje i malo poduzetništvo.
Sagovornici ističu da snažniji rast industrije zahtjeva jasan strateški pristup i visok stepen koordinacije svih nivoa vlasti. Međutim, trenutno stanje na svim nivoima vlasti, je totalna suprotnost. Nedostatak jasne vizije, politička nestabilnost i sukobi, visoka fiskalna i parafiskalna opterećenja za privrednike te nefunkcionalna javna uprava koja je opterećena korupcijom i nekvalitetnim kadrovima, stvaraju ambijent koji je osnovna prepreka bržem ekonomskom i društvenom razvoju. Takav ambijent je uspio uništiti velike industrijske kompanije koje nisu uništene ratnim razaranjima već poslijeratnom kriminalnom privatizacijom.
Firme kao što su Lignum iz drvne industrije ili firma SIK iz metalne industrije su pretežno orijentisane na strana tržišta, odnosno na izvoz. Takvi pozitivni primjeri postoje ali sagovornici iz ovih firmi ističu da je pitanje koliko je moguće razvijati se u ovakvim uslovima. Kao primjer navode PDV, koji privrednici plaćaju unaprijed, čim izdaju fakturu a onda mjesecima čekaju da im država uplati povrat poreza što im kontinuirano „veže kapital“ i „guši tok gotovog novca“.
Mostar ima značajne turističke potencijale koji se mogu uvezati sa vinogradarstvom i drugim granama poljoprivrede. Međutim, turizam je još uvijek sezonski posao a turisti se zadržavaju kratko u Mostaru jer im nedostaje sadržaja za duži boravak. Osim toga, iako je prošlo više od četvrtine stoljeća od kraja rata, još uvijek su neriješena osnovna pitanja kao što su: upravljanje otpadom, veliki broj neraščišćenih ruševina, neriješeno pitanje ispuštanja neprečišćenih otpadnih voda u Neretvu, prazni gradski prostori. Ovi problemi predstavljaju ozbiljnu prepreku razvoju turizma, narušavaju sliku centra grada ali i predstavljaju zdravstveni rizik i ekološki problem. Oni nisu riješeni iako je za njihovo rješavanje grad u proteklim decenijama potrošio stotine miliona KM.
Mostar ima dvije planirane industrijske zone. Prva je Bišće polje a druga je Poljoprivredno-industrijska zona Gajevi. Obje su u dosta lošem stanju, nezavršene, bez kanalizacije i druge nužne infrastrukture. Uz njih, postoji još najmanje tri lokacije na kojima je neplanski izgrađen veći broj poslovnih objekata, na temeljima prijeratnih fabrika. Na mjestu nekadašnje fabrike SOKO, na mjestu Pamučnog kombinata Đuro Salaj, te niz privrednih objekata izgrađenih duž desne obale Neretve i ceste koja spaja Bulevar i Avijatičarski most.
Mostar ima dobar geografski položaj, dobru putnu i željezničku komunikaciju, te dobru klimu za uzgoj vinove loze te niza visokovrijednih mediteranskih kultura kao što su šipak, smokva, badem i maslina. Sagovornici ističu da su neki od njih bili u situaciji da dovedu potencijalne investitore ali nisu našli kvalitetnog partnera u gradskoj vlasti. Na primjer, za revitalizaciju Bune, čuvenog prijeratnog kupališta i kampa gdje su svake godine ljetovale desetine hiljada osoba bili su zainteresovani investitori iz Rusije. Međutim, na kraju je sve završilo nakon par neprijatnih sastanaka jer javna uprava nije bila sposobna ni da tačno identifikuje zemljišne parcele prijeratnog kupališta koje su u vlasništvu i posjedu Grada. Uprkos svemu, ima dobrih pojedinačnih primjera poput firme Ekon ImmoGroup. To je sestrinska firma istoimene švicarske firme koja je nastala kao rezultat potražnje švicarskog tržišta za visokokvalitetnim montažnim objektima. Međutim, to nije rezultat privlačne klime za investicije i efikasne i uslužne administracije naklonjene privrednicima. Rezultat je to uspješnog uvezivanja sa dijasporom kroz lične veze i projekte međunarodnih organizacija.
Lokalna vlast je deklarativno opredijeljena za rast i razvoj industrije ali konkretni planovi i potezi izostaju. Grad nije izgradio uređenu industrijsku zonu koja bi privukla privrednike ili strane ulagače. Privredni napredak je vidljiv ali on se dešava uprkos a ne zahvaljujući djelovanju lokalne vlasti, ili nekim promišljenim javnim politikama i strategijama. Sagovornici kažu kako vlast ima rigidan odnos prema privredi. Namećući nepodnošljivo visoke namete vlast doslovno „gura privrednike izvan okvira zakona“. Istovremeno su upravo javne kompanije i institucije najveći dužnici po osnovu obaveza plaćanja poreza i doprinosa za zaposlene. Stoga se i privreda, baš kao i privredne zone u Mostaru ne razvijaju planski već stihijski i zahvaljujući domišljatosti i kreativnosti privatnih poduzetnika. Oni su se sami snašli i za prostor, i za infrastrukturu, kao što sami rješavaju oscilacije na tržištu rada. Tako se na primjer, prema podacima bonitetne agencije LRC, najveći broj brzorastućih kompanija u HNK nalazi u Mostaru, čak 72. U tim firmama je zaposleno više od 6 000 radnika, koji su ostvarili prihod od 1,5 milijardi KM i dobit od 196,2 miliona KM. Izvoz ovih firmi je u 2020. godini iznosio 137 miliona KM.
Ove kompanije su ostvarile napredak u ambijentu u kojem nije lako poslovati. Međutim, održiv razvoj privrede je teško zamisliv bez proizvodnje. Stoga je indikativno da je upravo nespecijalizirana trgovina na veliko najdominantnija djelatnost ovih najbrže rastućih firmi u HNK. Slijede firme koje se bave cestovnim prevozom robe, gradnjom stambenih i nestambenih zgrada i računarskim programiranjem, a među najbrže rastućim firmama su i tri apoteke.
Sagovornici kažu da lokalna vlast Mostara još uvijek nije shvatila važnost Tehnološkog parka INTERA, koji su lokalni poduzetnici pokrenuli 2011. godine. Iako je INTERA ostvarila značajne uspjehe na planu zapošljavanja, obučavanja mladih za deficitarna zanimanja, podrške startapima kao i na planu inovacija i tehnološkog razvoja, lokalna vlast se tek nedavno zainteresovala za rad INTERA parka. I taj zakašnjeli interes gradske vlasti nije išao u pravcu podrške već u pravcu težnje da pokuša oporezovati aktivnosti INTERA parka, odnosno finansijski prihodovati.
Sagovornici kažu da je teško vjerovati da će lokalna vlast biti incijator ili velika podrška tehnološkom napredku. Samoorganizovanje i udruživanje firmi unutar klastera je najvjerovatniji scenarij budućeg rješavanja pitanja tehnološkog napretka, inovacija i zadovoljenja potreba tržišta za visokokvalitetnim kadrovima.
Prihod 72 najbrže rastuće firme Mostara je u 2020. godini iznosio 1,5 milijardi KM, od čega je izvoz iznosio 137 miliona KM ili nešto iznad 9 posto ukupnih prihoda. Izvoz je bitan sa dva aspekta. Najprije, firme izvozom osiguravaju prisustvo na većem i stabilnijem tržištu. Inostrana tržišta, a naročito tržište EU, podrazumijeva i mnogo veću stabilnost, redovnost i izvjesnost isplate nakon obavljenog posla. To domaćim izvoznicima osigurava stabilniji tok gotovine. Sa druge strane se problemi izvoznika (kao i uvoznika) uglavnom vežu za kvalitet i brzinu rada domaćih carinskih organa, te carinskih organa zemalja u koje izvoze ili preko kojih izvoze. Carinska procedura se nerijetko koristi kao oružje u međunarodnim političkim odnosima. Ti mehanizmi, međutim, nisu u rukama lokalne vlasti.
Mostar ima jako dobru poziciju kao i jako dobru komunikacijsku povezanost, nužnu za sve firme a naročito za izvozno orijentisane kompanije. Međutim, loše upravljanje lokalne vlasti Aerodromom u Mostaru je rezultiralo nedovoljnim razvojem zračnog teretnog ali i putničkog transporta.
Migracije mladih ka zemljama zapada kao i neadekvatan sistem obrazovanja u Mostaru su već u izvjesnoj mjeri usporili razvoj industrije. Ideja i mogućnosti za prevazilaženje postojećih problema dolaze uglavnom od privatnog sektora. Privatnici se u svojim planovima i projekcijama uglavnom trude zaobići javni obrazovni sistem u kojem dominira nezainteresovanost i nestručnost nastavnih kadrova ali i učenika i njihovih roditelja, kojima je diploma često primarni cilj a ne stečeno znanje i vještine. Prijedlozi idu u pravcu promocije deficitarnih zanimanja kao „cool“ i „in“ profesija od kojih se može dobro živjeti. Postoje i rijetki primjeri stipendiranja srednjoškolaca u određenim deficitarnim zanimanjima. Privrednici su kroz INTERA tehnološki park počeli riješavati problem nedostatka kadrova kroz programe praktične obuke na CNC strojevima, tehnološkoj pripremi CNC programa, konstruiranju pomoću CAD alata i izradi modela na 3D printerima.
Postoje i konkretni prijedlozi sagovornika koji planiraju osnivanje IT akademije kako bi se prevazišao „neizdrživo dosadan obrazovni proces“ na javnom univerzitetu koji vode „nekompetentni ljudi“. Postoji i prijedlog osnivanja savremenog, komercijalnog, proizvodno-obrazovnog centra za drvnu industriju. Ona bi imala neke od najnaprednijih i najskupljih postrojenja koje bi centar koristio za obuku ali i za iznajmljivanje firmama drvne industrije na komercijalnoj osnovi.
Uloga dijaspore u privrednom životu BiH ima veliki potencijal koji nije do kraja iskorišten. Veliki broj uspješnih Bosanaca i Hercegovaca živi u inostranstvu. Mostarska dijaspora je uglavnom u Skandinavskim zemljama i zemljama zapadne Evrope. Kontakti lokalne zajednice i dijaspore su jako dobri i lokalna zajednica sve više shvata kakve su potrebe stranih tržišta. Brojni su primjeri gdje su strani investitori upravo pripadnici mostarske dijaspore. Tako se na primjer povratnik iz Norveške okušao u građevinskom sektoru i osnovao firmu Interprodukt, koja proizvodi PVC stolariju za norveško tržište. Još jedan povratnik iz Skandinavije je u Mostaru osnovao IT kompaniju ZenDev, koja svoje usluge plasira na Švedskom tržištu. Za potrebe Švicarskog tržišta je u Mostaru osnovana kompanija Ekon ImmoGroup, koja se bavi proizvodnjom montažnih objekata. Pokrenuo ju je povratnik iz Švicarske. Sve tri navedene firme su u određenoj mjeri sarađivale sa projektom Dijasporainvest i ostvarile određen vid podrške. Ljudi koji su proveli dio života radeći u nekim od najnaprednijih privreda svijeta itekako mogu svoje znanje i iskustva prenijeti u Mostar i tako pomoći razvoj lokalne privrede. Uz to, značajan broj stranih kompanija razmišlja o prenošenju proizvodnje iz zapadnih zemalja u neke druge dijelove svijeta, pri čemu BiH ima svojih komparativnih vrijednosti poput blizine, komunikacijske povezanosti ali i značajno nižeg poreza na dobit nego u nekim zapadnim zemljama. Tu šansu bi Mostar mogao mnogo bolje iskoristiti kada bi imao lokalnu vlast koja je efikasna, sposobna i poslovno orijentisana. I veze sa dijasporom u Americi su snažne. Dr Mahira Tanović, Mostarka koja je već decenijama priznati hirurg u Americi, trenutno predsjedava Bosansko-hercegovačko-američkom akademijom nauka i umjetnosti, koja je već duže od decenije aktivna na polju razmjene ideja i stvaranju prilika za saradnju BiH dijaspore sa domovinom.
Sagovornici kažu da lokalna vlast deklarativno podržava razvoj inovacija ali je u stvarnosti uglavnom fokusirana samo na sebe i uske nacionalno-stranačke potrebe. Svi konkretni potezi u tom pravcu rezultat su rada privatnog (kao na primjer Tehnološki park INTERA) i nevladinog sektora (kao što je CERIT - Centar za edukaciju, robotiku, inovacije i tehnologiju u Mostaru). CERIT je neprofitna organizaciji koju finansiraju međunarodni donatori. Članovi CERIT-a učestvuju na međunarodnim takmičenjima, a ove godine su sa projektom pametnog navodnjavanja zauzeli prvo mjesto na svojevrsnoj Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi pod nazivom Discover & Recover. CERIT nudi obuke iz robotike, programiranja, rada na računarima i slično.
Povećanje izdvajanja za inovatorstvo mladih i za poticanje startap preduzeća bi svakako dovelo do povećanja broja mladih poduzetnika i osnivanja preduzeća. Međutim, u Budžetu Mostara gotovo da nema predviđenih izdvajanja za te kategorije. Naime, za inovatorstvo mladih uopšte nema predviđenih izdvajanja u Budžetu grada za 2021. godinu, dok je za poticaje startap preduzećima planirano izdvojiti 20 000 KM. Istovremeno, lokalna vlast troši desetine pa i stotine hiljada KM za luksuzna vozila koja su na usluzi gradonačelniku i direktorima brojnih javnih preduzeća. Evidentno je da lokalna vlast takođe izdašno finansira projekte udruženja mladih, koja su osnovali i koja vode pojedinci iz vladajućih stranaka SDA i HDZ. Da bi se značajnije promijenilo stanje nužna je radikalna promjena ili transformacija lokalne vlasti i njenih politika.
Prilike za razvoj IKT sektora u Mostaru je preporučljivo tražiti u jačem povezivanju sa dijasporom i sa stranim tržištima. Osim toga, neminovni proces digitalizacije poslovnih procesa u skoro svim privrednim granama, koji je otpočeo i u BiH, stvorilo je već značajno lokalno tržište. Dodatna prilika bi bila i privlačenje digitalnih nomada koji bi donijeli dvostruku korist lokalnoj zajednici. Osim što bi bili svojevrsni dugotrajni turisti, digitalni nomadi bi svakako dali doprinos u širenju znanja i vještina. Na taj način bi se mogla stvoriti ekspertna baza koja bi mogla poslužiti kao platforma za unaprijeđenje zastarjelog obrazovnog procesa.
Osim lošeg obrazovnog sistema, druga najveća prepreka je lokalna vlast koja ne primjećuje potrebu za ulaganjem u razvoj ovog sektora. Svakako bi bilo poželjno podržati postojeće programe za pomoć startap idejama koje vode privatni i nevladin sektor. Međutim, nužno bi bilo da se, paralelno sa podrškom postojećim programima, pokuša uvjeriti lokalnu vlast u nužnost kontinuiranog budžetskog izdvajanja za poticaj startap firmama te malim i srednjim preduzećima sa potencijalom rasta.
Digitalizacija javne uprave, njenih usluga i informacija za građane, biznis, turiste i dijasporu je neminovan preduslov za razvoj svake lokalne zajednice. Jednako je važno, a možda čak i važnije, transformisati javne politike i usmjeriti ih ka razvoju te orijentirati javnu upravu ka razvojnim projektima, potrebama privrednika, i smanjenju korupcije.
Mostar je povoljno geografski lociran i ima dobru cestovnu i željezničku komunikaciju sa Lukom Ploče na jugu i Sarajevom na sjeveru. Nedaleko od grada je i Međunarodni aerodrom koji je, nažalost, već godinama neaktivan ili nedovoljno aktivan pa ne predstavlja neku pouzdanu transportno-komunikacijsku vrijednost. U narednim godinama se očekuje daljnji razvoj autoputa na koridoru Vc koji će znatno ubrzati komunikaciju sa Dalmacijom kao i sa kopnenim dijelom BiH.
Postoje evidentni sukobi lokalnih zajednica i javnog preduzeća Autoceste FBIH, oko izbora trase autoputa na južnom dijelu grada. Zbog snažnog protivljenja odluci da se autoput izgradi preko plodnog zemljišta, voćnjaka i vinograda koji su uglavnom u posjedu povratnika srpske nacionalnosti, EBRD je odlučila da sprovede istragu o načinu na koji je provedena javna rasprava za odabir trase. Revitalizacija aerodroma u Mostaru je takođe nužna za snažniji razvoj izvozno orijentisane privrede kao i za snažniji razvoj turizma.
Očito je da lokalna vlast u Mostaru ne razumije ni potrebe građana za odgovarajućom infrastrukturom pa tako ni potrebe privrede niti potencijalnih stranih ulagača. U fokusu lokalne vlasti Mostara se ne nalaze potrebe privrednika za stabilnom infrastrukturom, za energijom iz obnovljivih izvora, za održivim razvojem uz maksimalno zalaganje za očuvanje prirode. Ne postoje javno dostupni planovi za izgradnju dviju planiranih poslovnih zona niti procjene iznosa koje je neophodno uložiti kako bi se te poslovne zone izgradile. Postoji jedino javno dostupan dokument o izmjenama i dopunama regulacionog plana Industrijske zone Bišće polje. U dokumentu je vidljivo da je od pedeset ruševnih objekata, planiranih za uklanjanje, srušeno njih sedam, dok je izgrađeno ukupno devet novih objekata. Sama zona izgleda poput ratne a ne poslovne zone. Ceste su razrovane i nepregledne lokve se smjenjuju sa ostacima asvalta i neodržavanim, zemljanim putevima i šikarom. Nema kanalizacije ni odvoda oborinskih voda. Veći dio prijeratnih objekata koristi septičke jame.
Procesom unaprijeđenja poduzetničke infrastrukture se ne upravlja institucionalno i strateški. Poslovne zone i infrastruktura se formiraju stihijski u skladu sa potrebama i mogućnostima pojedinih privrednih subjekata, što troši jako mnogo energije i sredstava. Takav stihijski razvoj dovodi do ponavljanja istih infrastrukturnih troškova za veći broj privrednih subjekata te dovodi do raskopavanja tek asvaltiranih ulica, kako bi se naredni poslovni subjekat mogao priključiti na infrastrukturu. Takav slijed stvari značajno usporava privredni i društveni razvoj lokalne zajednice. Uz to, često stvara dodatne infrastrukturne probleme poput preopterećenog kanalizacionog sistema, vodovodnog sistema ili saobraćajnica.
Smanjenje nejednakosti
U gradu je evidentna klasna nejednakost koja je sve izraženija i koja „tjera mlade iz države“ mnogo više nego puki nedostatak sredstava za život ili poslovnih prilika. Životni standard raste ali ni približno tako brzo kao što rastu troškovi životnih namirnica. Stoga je mnogo porodica koji ne mogu osigurati ni polovinu sindikalne potrošačke korpe, koja je od januara do septembra 2021. godine narasla sa 2 044 KM na 2 524 KM.
Sa druge strane postoji malobrojna povlaštena klasa onih koji su bliski političkoj vlasti i koji imaju natprosječna finansijska sredstva. Ono što je evidentno je da za povlaštenu klasu važe druga pravila i skoro potpuni imunitet od društvene pa često i zakonske odgovornosti.
Održivi gradovi i zajednice
Sagovornici kažu da Mostar, kao održivu zajednicu, zamišljaju prije svega sa mnogo više socijalne pravde, jednakosti i društvene odgovornosti, te sa mnogo manje korupcije. Nakon toga slijede težnje za efikasnim upravljanjem otpadom. Čak 47 posto otpada u Mostaru čini organski otpad koji bi mogao biti iskorišten kao sirovina za proizvodnju električne energije i komposta. Mostar već decenijama ima čak četiri komunalna preduzeća i vjerovatno jedan od najlošijih sistema upravljanja otpadom u državi. Slijede vizije u čijem je fokusu uređena infrastruktura, sa dosta zelenih površina, pješačkih zona i biciklističkih staza.Inicijativu ka zelenoj transformaciji vodi isključivo nekoliko ekoloških organizacija. Jedno od njih je Udruženja Majski cvijet, koje se bori protiv izgradnje hidrocentrale na zaštićenoj prirodnoj lokaciji Bunski kanali, i zalaže se za održivo upravljanje otpadom. Druga najaktivnija organizacija je Udruženje građana Jer nas se tiče, koje se bori protiv nezakonitog poslovanja gradske deponije Uborak, koja ima ozbiljan negativna uticaj na okoliš i javno zdravlje. Smanjenje otpada, kvalitetnije komunalne usluge, odgovorna proizvodnja i potrošnja te održivi razvoj su u fokusu organizacije Futura, koja je vrlo aktivna posljednjih godina.
Odgovorna proizvodnja i potrošnja
2017. godine je u Mostaru pokrenut projekat prve ekološka zgrada. Nastala je kao proizvod saradnje učenika i nastavnika Koledža ujedinjenog svijeta iz Mostara. Ona je uspostavljena te je definisana kao jeftina za održavanje, prikladna za okoliš, i kao ona kroz koju učenici/e imaju priliku sticati navike efikasnog korištenja resursa. Na zgradu su postavljeni solarni paneli, te je time ovo biti prva „zelena zgrada“. Inače, u Mostaru je evidentna gradnja na mjestima gdje ista nije dozvoljena, te je sunčeva energija gotovo potpuno neiskorištena. Vlada opće mijenje da vlasti i nadležni organi nemaju veliko razumijevanje za ekološku gradnju i očuvanje okoliša što često ističe NVO CPCD. Na mnogobrojnim nekadašnjim izletištima i parkovima prirode su izgrađeni brojni objekti što je sve dozvoljeno od strane raznih nivoa vlasti. Pored toga, na ovom području se dozvoljava i izgradnja mini-hidroelektrana čime je dodatno poremećen prirodni sklad. Unatoč navedenim problemima, grad Mostar je 2018. godine bio proglašen prvakom zaštite okoliša i energijske efikasnosti u BiH, te dobitnik plakete „Zlatna tisa“ upriličene u Čapljini od strane NVO CRP-a i Općine Čapljina. No, unatoč tome je 2019. godine bilo evidentno zagađenje malih deponija smeća koje se nije redovito odvozilo, zagađenjima Neretve ispuštanjem otpadnih biloških i nebioloških materija. 2019. godine je od Fonda za zaštitu okoliša FBiH odobren projekat „Probni rad postrojenja za preradu otpadnih voda (PPOV)“ za koji je Mostar dobio 200.000,00 KM, međutim nije evidentirana njegova sprovedba. Prije toga, 2010. je realiziran projekat „Zaštite kvalitete vode u Mostaru – Izrada projektne dokumentacije za PPOV Mostar“. Prema istraživanju, navedena projektna ideja je nastala 2005. godine čime se zamijećuje kontinuitet rada na ovom polju. Međutim, prema istraživanju u knjigovodstvenim evidencijama JP Vodovod Mostar ne postoje podaci vezani za izgradnju PPOV, niti Vodovod ima informaciju gdje se investicija iskazuje – prema revizorskom izvještaju preduzeća. Pored ovog projekta odobreni su i projekti: „Dvojni primarni kanalizacijski kolektori u centralnom dijelu grada Mostara - dionica T2b“ u vrijednosti od 100.000 KM, potom „Projekt izgradnje partera i sustava prikupljanja, odvodnje i tretmana pročišćavanja potencijalno zauljenih oborinskih otpadnih voda Servisno-radioničkog objekta, Mostar Bus d.o.o. Mostar“ u vrijednosti od 150.000 KM, „Energijski pregled (studija) javne rasvjete Grada Mostara“ u vrijednosti od 35.000 KM, „Identifikacija i definiranje ekološkog statusa biljnih vrsta Livanjskog polja u skladu sa Crvenom listom flore Federacije Bosne i Hercegovine“ u vrijednosti od 50.000 KM, „Raznolikost staništa sa aneksa i habitat direktive na istraživanom području kanjona rijeke Rakitnice“ u vrijednosti od 150.000 KM, „Uspostava sistema javnih bicikala u Gradu Mostaru" u vrijednosti od 50.000 KM, „Nova oprema za pravilno zbrinjavanje medicinskog otpada“ u vrijednosti od 80.000 KM, “Mladi i okoliš“ u vrijednosti od 30.000 KM, „Izrada strateškog plana, naučno-stručna konferencija i promotivna kampanja o važnosti zaštite slatkovodnih ekosustava u FBiH" u vrijednosti od 30.000 KM, „Podizanje javne svijesti o potrebi zaštite okoliša iniciranjem procesa uređenja vodenih tokova na Mostarskom blatu" u vrijednosti do 25.000 KM i „Podizanje svijesti javnosti o štetnosti ilegalnih deponija, njihovo mapiranje i akcije čišćenja na području općina Čapljina, Stolac, Neum i Ravno" u vrijednosti od 15.000 KM. Navedeno govori o apliciranju velikog broja projekata koje se odnose na pitanja energijske i ekološke efikasnosti i održivosti. U Mostaru postoji nekoliko eko-friendly preduzeća poput Nobel d.o.o. koji se predstavlja kao sinonim za čistu vodu i grijanje i koji među proizovodima nudi i sisteme za uštedu vode i energije, te sisteme za filterisanje i pročišćavanje vode. Tu imamo i Intercomerc d.o.o koji se bavi otkupom i preradom sekundarnih sirovina. Međutim, to nije dovoljno za prisutno zagađenje grada Mostara. Grad ne prepoznaje sistem 3R i za upravljanje otpadom se ne može reći da je trenutno održivo. Nije poznato koliko postoji održivosti u procesima javnih nabavki roba i usluga u Mostaru.
Očuvanje klime
Mostar je najtopliji i najsunčaniji grad u BiH, sa više od 2 285 sunčanih sati u godini. U proljeće i u jesen Mostar obiluje padavinama ali je snijeg prava rijetkost. Evidentna je pojačana nestabilnost klimatskih prilika sa izraženim ekstremima poput obilnih pljuskova, grada, ili nezapamćeno visokih snježnih nameta, poput onih zabilježenih 2012. godine, kada je proglašeno stanje elementarne nepogode. Ove godine je snijeg u Mostaru pao u aprilu, što još jedna nezapamćena meteorološka pojava, koja najviše pogađa poljoprivrednike.
Grad Mostar je izradio Akcijski plan energijski održivog razvoja grada od 2016.-2020. godine. Obavezao se do 2020. godine smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 20 posto u odnosu na referantnu 2014. godinu. Te godine je ukupna emisija ugljendioksida (CO2) u pet posmatranih sektora Mostara iznosila 380 504 tone CO2 ekvivalenta. Zgradarstvo ima najveći udio u ukupnoj emisiji koji iznosi 54 posto. Zatim slijede transport sa 33 posto, komunalni otpad sa 10 posto, javna rasvjeta 2 posto, te sektor vodosnabdijevanja sa 1 posto. U svom akcijskom planu, grad je svoju opredijeljenost za energijski održiv razvoj utemeljio na načelima energijske učinkovitosti, održive gradnje i korištenja obnovljivih izvora energije kroz sljedeće aktivnosti:
1. Kontinuirano uvećanje energijske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije u zgradama u vlasništvu Grada;
2. Kontinuirano smanjenje potrošnje goriva i povećanja kvalitete javnog gradskog prijevoza;
3. Uvećanje energetske efikasnosti javne rasvjete;
4. Planiranje razvoja na načelima energijsko- ekološke održivosti;
5. Kontinuirana informativno-edukativna kampanja o načinima povećanja energijske učinkovitosti i smanjenja emisija CO2;
6. Podrška većem korištenju obnovljivih izvora energije u privatnom sektoru;
7. Promocija lokalne proizvodnje energije iz obnovljivih izvora i kogeneracije.
Dokumentom je predloženo ukupno 26 mjera sa ukupnim potencijalom smanjenja emisija od oko 82 880 tona CO2 ekvivalenta. Nema dostupnih podataka o tome u kojoj mjeri je gradska vlast uspjela smanjiti emisiju CO2. Jedini dostupan podatak je da je udio led rasvjetnih tijela u javnoj rasvjeti povećan sa pet posto u 2014. godini na današnjih 15 posto.
Evidentno je međutim da raste ekološka osviještenost građana koji se sve više bune i protestuju zahtjevajući efikasnije upravljanje otpadom i rigoroznije mjere i kazne za zagađivače.
Očuvanje vodnog svijeta
Evidentan je dugogodišnji sukob između građana i ekoloških udruženja oko očuvanja okoline a naročito spriječavanja zagađenja vodenih tokova u Mostaru i izgradnje hidrocentrale u zaštićenom području na ušću Bune u Neretvu. Neretva je ozbiljno zagađena iz više izvora zagađenja. U Konjicu je dokazano zagađenje teškim metalima i fosforom iz postrojenja metalne industrije u krugu industrijske zone UNIS. Prezasićenost fosforom dovodi do pojave cvjetanja algi na Jablaničkom jezeru. Konjic je izgradio funkcionalno postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda iz gradske zone ali naselja izgrađena uz obale Jablaničkog jezera te uz obale Neretve, među kojima je i Opština Jablanica, ispuštaju svoje otpadne vode direktno u vodene tokove. Uz to na Neretvi radi i pet hidrocentrala koje su potencijalno veliki zagađivači. Ekološku katastrofu i neviđen pomor ribe je 2006. godine izazvala neutvrđena količina kancerogenog trafo ulja (PCB - poliklorirani bifenili) koje se izlilo iz Hidroelektrane Jablanica. Najveći zagađivači Neretve u samom Mostaru su deponija Uborak, kanalizacija, poljoprivredne površine, i firme metalnog sektora kao što su SIK, Sunita Commerce, UNIS TŠP, Zinktehnik, Eurometali.
Nedavno izgrađena postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u južnoj gradskoj zoni Mostara su pušteni u testnu funkciju, sa oko trideset posto kapaciteta. Naime, tek manji dio planiranih otpadnih voda je doveden do prečistača. Odlaganje stotina tona mulja, koji je nataložen u prvim mjesecima rada postrojenja, je postao dodatni ekološki problem, jer je u njemu utvrđena veća koncentracija piralena odnosno PCB spojeva (poliklorirani bifenili). Uprkos tome, gradska vlast je zagađeni mulj nezakonito deponovala na komunalnu deponiju Uborak i nije pokrenula istragu o tome ko emituje piralen koji završava u gradskoj kanalizaciji. Sagovornici navode da je gradska vlast uništila komunalnu infrastrukturu i doveli do toga da gradska deponija posluje nezakonito jer je izgubila okolinsku dozvolu.
Zaštita voda je samo formalno u rukama entitetskih, kantonalnih i gradskih institucija. Suštinski, najaktivniji zaštitnici voda su građani i organizacije civilnog društva, dok su institucije u pravilu pasivne a ponekad i same ozbiljni zagađivači prirode, kao u slučaju deponovanja piralena na komunalnu deponiju.
Očuvanje života na zemlji
Jedna od ekoloških „crnih tačaka“ o kojima se rijetko govori je deponija crvenog mulja, nusproizvoda proizvodnje aluminija u Mostaru. Ova prijeratna deponija, na koju se već decenijama ne doprema novi mulj, smještena je na visoravni iznad mostarske doline ali administrativno pripada Opštini Čitluk. Mulj se nalazi nalazi u betonskom koritu u prirodnoj uvali, na površini od oko 70 hektara. Deponija je u lošem stanju te predstavlja potencijalnu opasnost jer su betonski bazeni ispucali, zaštitna ograda više ne postoji, okolni kanali su zatrpani i uništeni, sustav za natapanje potpuno devastiran, a cjelokupan prostor je bez nadzora. Po propisima bi deponija trebala konstantno biti pod vodom ali jezero često presuši a vjetar raznosi visoko alkalnu crvenu prašinu po okolnim kućama.
Drugi značajan ekološki problem je loše upravljanje otpadom i deponijom. Stanovnici sjevernih prigradskih naselja, koji žive u blizini deponije Uborak, mjesecima su tokom 2019. i 2020. blokirali deponiju, tražeći da se otpad odlaže u skladu sa zakonom te da se postojeća prekapacitirana deponija sanira a deponovanje otpada nastavi na nekoj drugoj lokaciji. U deponiju je uloženo skoro 16 miliona KM ali je zbog lošeg menadžmenta i neodgovornog deponovanja ovo postrojenje izgubilo okolinsku dozvolu i već godinama posluje nezakonito. Iako je uprava deponije tvrdila da su sve emisije deponije u okoliš u skladu sa zakonom, nezavisna analiza je utvrdila da procjedne vode deponije sadrže 100 puta veće količine arsena od dozvoljenih. Arsen nazivaju kralj otrova i on se dokazano taloži u kostima i oštećuje mozak i jetru. Analiza je utvrdila zagađenost i drugim supstancama, što pokazuju vrijednosti hemijske i biološke potrošnje kisika, koje su čak 22 puta veće nego što je dozvoljeno Federalnom uredbom o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije.
Stanovništvo je višestruko ugroženo otpadom jer su ulice grada često u ljetnom periodu pretrpane smećem iz više razloga, kao što su međusobni sukobi komunalnih preduzeća, štrajkovi, blokade deponije zbog njenog nezakonitog poslovanja i slično. U pozadini svih ovih razloga stoji loša javna uprava, koja je uspostavila čak četiri komunalna preduzeća i demonstrirala frapantnu nesposobnost da riješi čak i najosnovnije probleme, kao što su upravljanje otpadom, parking, sanaciju ruševina u centru grada i slično.
Mir, pravda i snažne institucije
Vladajuće partije SDA/HDZ još uvijek aktivno usporavaju proces ujedinjenja grada kroz prisutnu nacionalističku retoriku, nacionalno podijeljeno školstvo, komunalni sektor, zdravstvo i brojne druge sfere javnog života. Iza fasade konstantnih sukoba i političkih trvenja, je evidentna dobro sinhronizovana saradnja ovih dviju političkih partija u koruptivnim djelima, koja se ogledaju kroz namiještanje javnih radova i finansijsko jačanje nekolicine povlaštenih privrednika nauštrb slabljenja javnih institucija i budžeta. Sagovornici kažu da od evidentne korupcije još teže podnose nedostatak socijalne pravde. Imaju osjećaj da povlaštena manjina može sve i da za nju zakon ne važi dok se nad obezvlaštenim građanima primjenjuju represivne policijske i pravosudne mjere. Takav je slučaj sa Deponijom Uborak koja posluje nezakonito ali policija represivno djeluje ka demonstrantima koji su bili izloženi i sudskom progonu, iako je lokalna vlast ta koja ne poštuje zakon. Organizovani kriminal je prisutan i javnost i mediji znaju imena šefova lokalnih narko-grupa čiji su oružani sukobi nerijetko ugrožavali javnu sigurnost. Međutim, u posljednje dvije decenije nije bilo značajnijih zaplijena heroina niti sudskih procesa.
Partnerstvom do ciljeva
Mnogi sagovornici iz poslovnog sektora kažu da se saradnja sa javnim sektorom lokalne zajednice svodi na promotivno fotografisanje i pusta obećanja. Postoje pojedini programi na višim nivoima vlasti za podršku unošenja tehnoloških inovacija u poslovanje ili za unaprijeđenje zaštite okoline i smanjenje štetnih emisija iz proizvodnih procesa. Mnogi sagovornici ističu da su često korisnici tih poticaja poznati mnogo prije okončanja poziva jer se novac iz fondova često ne dijele pravedno već po sistemu političke podobnosti. Lokalna ekonomija se sve bolje uvezuje sa regionalnim i globalnim akterima dijelom zahvaljujući vezama i saradnji sa dijasporom a dijelom zahvaljujući intenziviranju poslovne saradnje na polju obrazovanja i obuke deficitarnih kadrova.