BANJA LUKA

Svijet bez siromaštva

Prema rezultatima sprovedenog istraživanja na području Banja Luke siromaštvo je izrazito prisutno. Stanje je po ovom pitanju generalno ocjenjeno kao loše, a jedno od područja na kojem se to zaista jasno vidi jeste socijalno područje, te preciznije,  područje socijalnih nejednakosti. U poimanju siromaštva istaknuto je da je siromaštvo potrebno razumjeti u svoj njegovoj kompleksnosti, te da je potrebno govoriti kako o apsolutnom siromaštvu, tako i o relativnom i subjektivnom siromaštvu, obzirom da svi ovi oblici siromaštva bitno utječu na dinamike unutar zajednice. Apsolutno siromaštvo podrazumijeva one osobe koje se nalaze na ivici egzistencije, to jeste osobe čiji egzistencijalni uslovi života ugrožavaju biološki opstanak; to je siromaštvo koje predstavlja puku borbu za život. U Banja Luci, u ovu skupinu spadaju osobe koje pripadaju marginaliziranim skupinama kao što su Romi, azilanti, migranti i izbjeglice, te osobe koje zbog svoje političke ili nacionalne opredijeljenosti ne mogu doći do zaposlenja i drugih oblika socijalne zaštite. U tu skupinu spadaju i penzioneri, nezaposlene osobe, mladi (studenti, srednjoškolci i nezaposleni mladi koji su van obrazovnog sistema), osobe sa invaliditetom, te koje su mentalno i/ili fizički oboljele. Djeca su u Banja Luci mahom pogođena apsolutnim siromaštvom, te veliki broj njih zavisi od socijalne pomoći. Nadalje, apsolutnim siromaštvom su pogođeni i radnici koji rade za minimalnu plaću, te radnici koji rade na crno i primaju plaću manju od zagarantovane minimalne plaće.

Siromaštvo je u Banja Luci ženskog roda, prije nego muškog. Razlozi zašto su žene pogođene više od muškaraca su brojni. Više je samohranih majki koje se brinu o djeci nakon rastave braka. Diskriminacija je također prisutna na tržištu rada. Programi štednje negativnije su se odrazili na stanje žena nego na stanje muškaraca, jer žene više koriste javne usluge (obrazovanje, briga za djecu), te je veći broj njih koje su zaposlene u javnim službama i djeluju u polju uslužnih djelatnosti. Kad dolazi do rezanja zaposlenja u javnim poslovima, žene su više na udaru.  Drugi razlog su neizvjesna radna mjesta. Žene češće rade na radnim mjestima uz skraćeno radno vrijeme ili s ugovorima na određeno. Tako žene primaju manje penzije, ako ih uopšte ikada i ostvare. 

Pojmom relativnog siromaštva obuhvaćene su siromašne osobe koje se nalaze ispod standarda ostalih osoba u istoj državi i društvu. Obzirom da je ovaj pojam društveno i kulturološki određen, on je specifičan za svaku državu pojedinačno. U slučaju BiH i Banja Luke specifično, možemo reći da su razlike između bogatih i siromašnih sve veće, te da se broj pripadnika srednje klase kontinuirano smanjuje. Tom smanjenju je doprinijela i pandemija Covida-19, koja je za posljedicu imala veliki broj otkaza i gašenje malih preduzeća. Tako je U BiH širok dijapazon skupina koje su pogođene relativnim siromaštvom, i njime je pogođen veliki broj i zaposlenih ljudi, obzirom da su njihove plate niske, cijene osnovnih namirnica u rastu, a socijalna zaštita dalje vrlo slaba.

Pod pojmom subjektivnog siromaštva podrazumijevamo  subjektivni ili lični osjećaj siromaštva, poniženosti, fatalizma, pesimizma, beznađa i besperspektivnosti. Siromaštvo ima svoje objektivne dimenzije (nedostatak sredstava, manjak uslova za zadovoljenje esencijalnih ljudskih potreba, nedostupnost usluga institucijalna nefunkcionalnost i sl.) i subjektivne dimenzije (manjak slobode i sputanost, nedostatak ljudskog dostojanstva i samopouzdanja, postojanje specifičnih vrijednosti i štetnih obrazaca ponašanja i sl.). Prema mišljenju ispitanika, sve osobe koje ne pripadaju skupini bogatih ili vladajućoj eliti su pogođene, ako ne apsolutnim, onda pak relativnim i subjektivnim siromaštvom. Upravo relativno i subjektivno siromaštvo dovodi do masovnih migracija osoba sa područja Banja Luke u zemlje EU i šire.

Kao glavni uzrok velike stope siromaštvu u Banja Luci navedena je postdejtonska preobrazba karaktera grada iz industrijskog i privrednog u administrativni, koja je dovela do velikog broja nezaposlenih, spornih reformi u društvu, propale privatizacije, masovnog kršenja ljudskih i radničkih prava i neadekvatnog zdravstvenog i socijalnog sistema zaštite. Ispitanici su također istakli da su ovi procesi praćeni velikom razinom korupcije i kriminala.

Što se tiče nezaposlenja i ponuda na tržištu rada, istaknuto je da tzv. potreba za radnom snagom ne pruža istinsku mogućnost izlaska iz siromaštva. Uslužne djelatnosti i fizički poslovi koji se nude su potplaćeni, a radni uslovi veoma loši. Istaknut je prekomjeran rad koji uključuje često vikende i neplaćene dodatne radne sate. Nadalje, prekomjerne su disciplinske mjere kojima se radnici kažnjavaju za greške koje nisu prouzrokovali, a koje su rezultat na primjer neadekvatne mašinerije, te im se nepravično odbija dio plate. Razne su vrste diskriminacija, psihičkog maltretiranja i uvjetovanja od strane poslodavaca.  Također, mjere zaštite na radu su na veoma niskom nivou, ako uopšte i postoje, čime se za kratki period zaposljenja često ozbiljno  ugrožava zdravlje radnika. Potreba za radnom snagom je zapravo potreba za izuzetno jeftinom i docilnom radnom snagom, lišenom prava i zaštite na radu.  Administrativni i kvalificirani poslovi koji se nude također nisu raspoloživi svima. Umjesto kvalifikacijama mogućnost zaposljenja mahom je uvjetovana članstvom u političkim partijama, posebno u javnom sektoru, nekim oblikom porodičnog ili drugog poznanstva ili nekom vrstom povratne usluge. 

Kroz intervjue, istaknuta je potreba temeljitije sprovedbe zakona o radu u smislu zaštite prava radnika. Također je istaknuto da, zakonom propisan pristup socijalnoj zaštiti, treba biti dostupan i jednakog kvaliteta u svim opštinama. Trenutno građani jedne opštine često imaju bolje usluge, tretman i infrastrukturu nego što je to slučaj u drugoj opštini, a zakon im nalaže da se moraju liječiti u svojoj opštini. Ova situacija dovodi do indirektne, zakonom određene  diskriminacije. Istaknuta je potreba pristupu efikasnom i modernom zdravstvenom sistemu koji bi omogućio izliječenje ili ublažavanje bolesti koje su izliječive i povećao predispozicije siromašnih i oboljelih individua da pristupe zaposlenju ili smanje izdatke za liječenje. Također je istaknuta potreba pristupu hrani, vodi i osnovnim higijenskim uvjetima kao i socijalnom smještaju, posebno u rubnim dijelovima Banja Luke gdje je infrastruktura loša. Potrebni su programi rekvalifikacije i dokvalifikacije koji bi ljudima omogućili zaposlenje, ali i otvaranje novih privrednih struktura i uslužnih djelatnosti.

Osnovne društvene prepreke suzbijanja siromaštva su prema mišljenju ispitanika političke prirode. Smatra se da vladajuće strukture ne vide nikakav interes u suzbijanju siromaštva, već da im ovakav poredak odgovara jer mogu da bez velikih poteškoća kupuju  političke glasove i djeluju isključivo u svom interesu - to jeste interesu privilegirane nekolicine. Humanitarne udruge,  porodična i prijateljska solidarnost, bilo iz dijaspore ili ne, su jedini realan spas od većeg siromaštva. Obzirom da ove strukture ne mogu sistemski riješiti problem, one djeluju u pravcu tzv. gašenja požara. 

Posljedice siromaštva u zajednici su brojne. Ljudi masovno odlaze u druge države, jer se ne osjećaju sigurno u BiH društvu. Osjećaj nesigurnosti bez sumnje pogađa siromašne i nezaposlene, ali ni zaposleni nisu zaštićeni. Ne mogu se osloniti ni na obrazovni, zdravstveni, niti socijalni sistem kako bi oblikovali svoj život u skladu sa normalitetom. Ljudi u Banja Luci ako već nisu siromašni, onda žive u strahu od siromaštva. 

Svijet bez gladi          

U Banja Luci, prema mišljenju ispitanika, ima gladnih ljudi. To je očito na broju korisnika postojeće četiri javne kuhinje. Ljudi koji su gladni dolaze iz skupina apsolutnog siromaštva. To su mahom penzioneri, nezaposleni, mladi, oboljeli i marginalizirani članovi zajednice. 

Zdravlje i blagostanje          

Što se tiče pristupa zdravstvenim uslugama, naglašena je potreba za usavršavanjem medicinskog kadra i pristup boljoj tehnologiji. Oprema koju posjeduje klinički centar ne koristi se u svom punom kapacitetu jer je kadar nerijetko nestručan ili potpuno neobučen.

Ispitanici su naširoko govorili o nestručnosti i greškama medicinskih radnika, što ukazuje, između ostalog, i na gubitak povjerenja u kompletan medicinski sistem. Govorili su o čestim pogrešnim dijagnostikama, učestalosti propisivanja pogrešnih i teških terapija, te o korupciji u medicinskom sistemu, 'od portira do hirurga'. Smatraju, obzirom na veliki stepen korupcije, da državno zdravstvo uopšte nije besplatno, već da građani duplo plaćaju medicinske usluge - prvi put zvanično kroz socijalna  izdvajanju, a drugi put nezvanično kroz korupciju. Osim toga istaknute su duge liste čekanja, čak i u slučajevima koji trebaju hitne intervencije.
Smatraju da privatne medicinske ustanove pružaju neuporedivo bolje usluge od državnih. Utoliko da smatraju da u slučaju ozbiljnog oboljenja pojedinac nema drugog izbora sem da se kreditno zaduži u banci, proda imovinu ili uloži svu svoju ušteđevinu, ako ona uopšte i postoji, kako bi si obezbjedio liječenje u privatnom sektoru. 'Na kraju se sve svede da vi u principu radite da bi imali novaca za liječenje’, kaže jedna od ispitanica iz Banja Luke.

Nadalje, istaknuta je potreba da zakonom propisan pristup socijalnoj zaštiti bude dostupan i jednakog kvaliteta u svim opštinama. Trenutno građani jedne opštine imaju bolje usluge, tretman i infrastrukturu nego građani druge. Ovo dovodi do indirektne diskriminacije. 

Loše funkcionisanje zdravstvenog sistema je dodatno naglašeno pandemijom Covida-19, što je dovelo do još većeg nepovjerenja građana u institucije i povećalo  opšti osjećaj nesigurnosti. 

Kvalitetno obrazovanje       

Po pitanju obrazovanja nužno je raditi na usavršavanju kadra, koje se pojavljuje u zajednici kao nestručno. Smatra se da se obrazovni radnici primaju u radni odnos političkim vezama i da u tom sektoru rade mahom podobni, a ne i stručni.

S druge strane, radnici u obrazovnom sistemu ne uživaju poštovanje i povjerenje društva, tako da se njihove odluke i ocjene često osporavaju od strane roditelja, posebno kod utjecajnih i imućnih porodica. Ocjene često više nisu mjerilo znanja, što nanosi štetu kvaliteti obrazovanja.

Nadalje u Banja Luci nedostaje praktična nastava i obuka učenika koji bi po završetku škole imali adekvatno i upotrebljivo znanje i bili obučeni da rade. Neophodno je uskladiti obrazovne programe sa potrebama realnog tržišta. Potrebno je također omogućiti programe prekvalifikacije i dokvalifikacije koji bi bili praćeni zvaničnim i validnim sistemom certifikacije. Postoje mnoge nezvanične organizacije, uglavnom, iz NGO sektora koje tu i tamo  pružaju neki oblik kvalifikacije, ali stečeni certifikati nisu validni, jer nisu priznati na tržištu rada.  Neophodna je modernizacija obrazovnih programa i materijala, tehnologija kao i učenje koje se temelji na suvremenim teoretskim podlogama. Potrebno je omogućiti jednostavan pristup edukativnoj praktičnoj nastavi, ali i zaštititi učenike i studente kako se praktična nastava ne bi pretvorila u izrabljivanje besplatne radne snage.

Nedostaju znanja vezana za rad na računaru, te poznavanje stranih jezika.  Istaknut je nedostatak zanatskih znanja. Također praktična znanja iz oblasti medicine, obrazovanja, administracije, informatike, stranih jezika i sl..

Rodna ravnopravnost          

Nedostatak lokalnog razvoja više pogađa žene nego muškarce. Ženama je otežan pristup radu, obrazovanju i pristup osnovnim ljudskim pravima jer se besplatnim radom mahom pokrivaju  razvojni nedostatci. Nedostatak lokalnog razvoja je doveo i do retradicionalizacije rodnih uloga i gubitka ženskih prava stečenih u socijalizmu. Žene su u Banja Luci zaposlene većinom u privatnom sektoru na radnim mjestima sa nižim primanjima i lošim radnim uslovima. Žene u Banja Luci su izložene diskriminaciji pri zapošljavanju, posebno samohrane majke ili roditeljke, ali i mlade žene zbog nemogućnosti porodiljskog odsustva. Tu poslodavci zapravo prepoznaju manjkavosti trenutnog obrazovnog i medicinskog sistema koji znaju, neće odgovoriti na potrebe roditelja. U skladu sa patrijarhalnim načelima breme odgoja djece i brige o drugima generalno, spalo je na žene koje su zatočene u neplaćenom sektoru brige. Potrebno je raditi na implementaciji zakona o rodnoj ravnopravnosti i radnom pravu žena. Potrebno je također ojačati socijalne strukture i zdravstveni sistem koji će podržavati ravnopravnost.

Čista voda i sanitarni uslovi 

Rubni dijelovi grada nemaju riješenu kanalizaciju. U određenim dijelovima nema pristupa vodi. Voda je zadovoljavajućeg kvaliteta, međutim potrebno je ažurnije održavanje mrežnog vodovoda obzirom da je infrastruktura zastarjela i oštećena što pogoduje onečišćenju vode i velikim gubitcima.

Pristupačna energija iz čistih izvora

Stanovništvo uglavnom ima pristup struji, iako infrastruktura nije jednakog kvaliteta u svim dijelovima grada i opštine. Rubni dijelovi grada oskudijevaju pristupom gradskom grijanju, a ponekada i struji. 

Dostojanstven rad i ekonomski rast           

Broj zaposlenih u 2020. godini iznosi 274.227, dok je godinu ranije iznosio 272.366. Zaposlenost je dakle sa 2019 na 2020 porasla za  1.861 ili 0,7%. Ispitanici smatraju da su radnička prava na lošem nivou, da radnici nisu zaštićeni i da se većina boji da bezrazložno ostane bez posla. Od radnika se očekuje lojalnost, pa i u situacijama kada se kriše zakoni i procedure. Rijetki se usude prijaviti neregularnosti na radnom mjestu jer ne vjeruju u pravni sistem. Često se radi prekovremeno, vikendima i praznicima i to bez ikakve naknade. Količina posla prema radniku često nije realna, te su prisutni razni oblici diskriminacije, mobing, razni oblici ponižavanja radnika i uskraćivanja kompletnih plata ili dijelova plate. Zaštita radnika na radnom mjestu je također na lošem nivou jer radnici nemaju adekvatnu opremu. Također su prisutni različiti oblici diskriminacije na osnovu doba i spola.

Da bi se podstakla lokalna ekonomija Banja Luka bi trebala razviti plan i odrediti pravac razvoja. Banja Luka još uvijek nije našla svoj identitet u tom smislu. Danas je administracija jedina ozbiljna 'privreda' u ovom gradu. Podsticaji, ako uopšte i postoje, trenutno nisu raspoređeni na transparentan način. Administrativno je komplikovano i skupo pokrenuti bilo kakav biznis. Nedostaju olakšice početnicima, lakši pristup kreditnim sredstvima, obuke i mentorstvo kako bi nova preduzeća postala stabilnost i prosperitetna. Također je potrebno analizirati efekte podsticaja, kako bi se rizici mogli ublažiti ili izbjeći.  U Banja Luci je potencijalni nosioc ekonomskog razvoja industrija, iako ona trenutno nije na nivou na kojem bi trebala biti. Zatim tu su turizam i poljoprivreda. Najveći potencijal predstavlja proizvodno-uslužni sektor. Nezaposlenost, loši uslovi rada, kršenje prava radnika su prema mišljenju većine ispitanika glavni uzrok migracija. Ovi uslovi stvorili su ambijent socijalne nesigurnosti i loše utječu na mentalno i fizičko stanje stanovništva. Također, onemogućavaju uslove za ostvarenje normaliteta života: iznajmljivanje ili kupovina stana ili kuće, osnivanje braka ili porodice, te mogućnost projiciranja pojedinca u budućnost. Upravo radi  ovakvih uslova mnogi se građani odlučuju na migraciju. Radnici u medijskom sektoru također djeluju u politički kontrolisanim uslovima, tako da je medijska sloboda na niskom nivou.

Industrija, inovacije, infrastrukture

Različita su mišljenja vezana za kapacitete industralizacije i reindustralizacije da doprinese razvoju Banja Luke. Prijeratni potencijali koji se ogledaju u preduzećima poput Incela, Čajevca i Kosmosa, a koji su upošljavali nekoliko hiljada ljudi, su propali. Stečaj velikih industrijskih postrojenja, nažalost nije inicirao pokretanje novih progresivnih industrija ili na primjer IT biznisa. Industrijski prostori su iskorišteni u svrhu skladištenja ili prostora za trgovine. Neadekvatna politička klima u prvom redu predstavlja prepreku u kreiranju, pokretanju i održivosti  industrije. Nadalje, opet se vraća pitanje infrastrukture kao preduslova razvoju. Izostaju investicije i zakoni kojima se štiti lokalna proizvodnja. Administrativne i zakonske regulative pri registraciji i održavanju firmi su kompleksne. Nema dovoljno pojašnjenja i navigiranja od strane vlasti kako bi se ispunile. Bilo bi poželjno da postojeći biznisi budu informirani, putem medija ili web-stranica odgovornih institucija o promjenama zakonske regulative i o eventualnim olakšicama, kako bi poslodavci mogli da reaguju. Konkretno skoro većina preduzeća nije bila informisana o jednoj pozitivnoj promjeni, a informacija se pojavila  samo u službenom glasniku i mnogi nisu znali za nju. Radilo se o tome da su novo osnovani d.o.o. u prvoj godinu oslobođeni od plaćanja komunalne naknade. Mediji ne prate te pozitivne trendove niti promjene. Udruženje poslodavaca republike Srpske i Privredna komora bi trebali da iniciraju i lobiraju za promjene zakonske regulative i birokratskih zahtjeva koji koče razvoj privatnog sektora. Nažalost ove dvije instance ne rade mnogo na ovim pitanjima, već su, u prema mišljenju ispitanika, u službi vladajućih garnitura.

Građevinska industrija prednjači nad svim drugim oblicima industrije u gradu. Međutim, građevinske firme su u velikom broju slučajeva u korumpiranoj vezi sa vladajućim strukturama.
Geografski položaj i blizina EU definitivno predstavlja prednost lokalne zajednice za privlačenje stranih investitora. Potrebno je investirati u izgradnju adekvatne infrastrukture koja bi podržala prirodne prednosti kao i stvoriti političku klimu i administrativne uslove kako bi Banja Luka postala atraktivna investitorima.  Veliki broj objekata koju su pripadali preduzećima u stečaju su prazni. Tu postoji mogućnost da se uz adekvatnu politiku njihova namjena promjeni i da se iskoriste u svrhu razvoja novih preduzeća i zajednice.

Da bi industrija pružala veće prilike za zapošljavanje i veće plaće potrebno je da podiže inovativni i tehnološki nivo. Banja Luka bi mogla osigurati radnu snagu za takve planove industrijskih kompanija ukoliko bi se obrazovni sistem modernizirao i uskladio sa tržistem rada. Banja Luka je privlačna mnogim mladim iz okoline, pa i susjednih država, obzirom da je univerzitetski grad. Ta radna snaga bi mogla onda ostati u Banja Luci da radi. Trenutno to nije slučaj i mladi nakon završenih studija odlaze van države. Odlazak radne snage i zastarjelo, nepraktično, i sa tržištem neusklađeno obrazovanje ne pomažu razvoj industrije, već naprotiv štete njegovom razvoju. Banja Luka se ne nalazi daleko od EU, tako da joj njen geografski položaj daje prednost u odnosu na druge investicijske destinacije i lokacije. Međutim, Banja Luka je i dalje zatvoren grad koji nije uradio dovoljno kako bi taj potencijal bio iskorišten. Neki šampioni razvoja su već ušli u međunarodne lance vrijednosti i to je u suštini neka konkurentska prednost. Tu prednjače drvna i metalna industrija.

           
Iako investicije dijaspore predstavljaju potencijal ekonomskog razvoja, situacija ostaje ista kao i sa stranim investitorima. Administrativne i političke okolnosti ne idu u prilog investitorima.  Dijaspora je i dalje samo potencijal, koji može ali trenutno nije iskorišten u svrhu razvoja lokalne zajednice.  Što se tiče potencijala inovacija da doprinesu razvoju lokalne zajednice, ispitanici smatraju da one zauzimaju visoku poziciju i vjeruju da mladi ljudi iz lokalne zajednice imaju kapacitete za inovacije. Međutim, trenutno lokalna zajednica ne pruža uslove za adekvatnu podršku inovatorima. Projekti koji se sprovede nisu strateški niti sistemski i kratkog su daha.
Većina ispitanika smatra da bi povećanim izdavanjima za inovatorstvo mladih i za poticanje start-ups-a bila povećana i stupanj sklonosti mladih ka poduzetničkim poduhvatima i njihovom uspješnom transformiranju u stabilna privredna društva. Ovakvi podsticaji bi trebali biti transparentniji i vidljiviji, orgonizovani unutar svima poznatog kalendara. Bitno je također raditi na stvaranju ambijenta u kojem je moguć opstanak malih preduzeća.

Prilika za razvoj IKT biznisa je u tome što trenutno veliki broj građana radi upravo u IKT sektoru. Doduše ispod radara zato što sve te kompanije, koje rade za strana tržišta, nisu često čak ni registrovane za ono šta rade, jer bi potpale pod zakonom regulisan poreski režim koji im ne ide u prilog. Nadalje, obrazovni sistem u Banja Luci odgovara razvoju ICK-a. Tu je elektrotehnički fakultet i drugi tehnički fakulteti koji nude programe obuke u ovom sektoru, a nisu toliko izgubili na snazi. Što se tiče prepreka razvoju IKT sektora, tu u prvom redu stoji politika. U BiH trenutno nemamo elektronski potpis, odnosno imamo političke prepreke razvoju IKT biznisa koje su evidentne. Znači za svako rješenje koje bi recimo bilo b2b, b2c digitalna administracija je osnova. Bez e-uprave nije moguće razviti  e-biznis. Elektronske usluge trebali bi se što prije uvesti kod gradske uprave, uprave za indirektno oporezivanje i poreske uprave. Poreska uprava donekle radi na ovom pitanju i dosta su tog uradili, a uprava za indirektno oporezivanje je u zaostatku. Većina ispitanika vidi mogućnosti da se prema određenim tipovima firmi iniciraju programi poticaja inovacija u suradnji sa višim nivoima vlasti i međunarodnim razvojnim agencijama koji bi ciljali na start ups, brzorastuće i firme sa potencijalima rasta.

Smanjenje nejednakosti      

Što se tiče društvenih nejednakosti, jaz između siromašnih i bogatih se produbljuje i postaje očigledan.  Još jedna podjela je očita, a koja prati već navedenu, to je podjela koja je uslovljena politikom. Oni koji ne podržavaju postojeću politiku, ne mogu ni da napreduju u društvu.
Nadalje žene i muškarci ne uživaju ista prava. Marginalizirane skupine, LGBTQ zajednica kao i pripadnici manjina su isključeni iz tokova društva.

Održivi gradovi i zajednice  

Grad Banja Luka treba što prije da odredi svoje usmjerenje i izađe iz okova politikom uslovljene administracije. Reindustralizacija, pokretanje zelene industrije i privrede, te razvoj turizma bi mogle biti glave smjernice održivosti Banja Luke.  U protekloj deceniji uloženi su napori da se Banja Luka postavi na održiviju putanju razvoja, međutim ti napori su bili ad hoc i izolovani. To je doprinijelo pojavi akutnih negativnih ekoloških uticaja na razvoj i urbanizaciju. 2020. godine usvojen je Akcioni Plan za održivi grad Banja Luka koji se odnosi se vodne resurse, od kojih je najvažniji poboljšanje tretmana i prikupljanja otpadnih voda, kvalitet vazduha i unapređenje kvaliteta ambijentalnog vazduha, zelene površine koje podrazumijeva povećanje obima, kvalitet i raznolikost zelenih površina i druge zelene infrastrukture, te smanjenje emisije štetnih gasova na teritoriji grada. Prema nalazima Akcionog Plana vazduh u Banjoj Luci je umjereno zagađen. Ovaj zaključak se temelji na činjenicu da su tri indikatora za kvalitet vazduha u bazi podataka za indikatore, koji mjere koncentracije PM2.5, PM10 i NOx, označeni ’žutim’, dok je samo jedan indikator za kvalitet vazduha, godišnje koncentracije SO2, za period koji se odnosi na 2018. i 2019. godinu označen “zelenom” bojom. Kvalitet zemljišta i tla je pod prijetnjom širenja izgrađenog područja, povećane upotrebe hemikalija u poljoprivrednoj proizvodnji i problema sa kvalitetom vode. Kvalitet vode u Banjoj Luci je promjenjiv što je dokazano podacima o biološkoj potrošnji kiseonika (BOD) u rijekama i jezerima.

Odgovorna proizvodnja i potrošnja

Banja Luka je pristupila inicijativi Evropske komisije potpisivanjem „Sporazuma gradonačelnika evropskih gradova“ te se time obavezala na smanjenje emisija ugljen dioksida. Banja Luka je usvojila nekad 2017. LEAP koji sadrži set mjera a koji se tiču realizacije eko i energetske efikasnosti, no nije prepoznata njihova velika spovedba. Ove godine su odobrili sredstva za projekte uključivanja djece u aktivnosti zaštite životne sredine koji je u iznosu od oko 3.500 KM što je jako mali iznos za ovu oblast. Iako postoje i neka preduzeća za obavljanje djelatnosti reciklaže i održivog upravljanja otpadom, ne uviđa se da se trenutno sprovode neki novi projekti u kontekstu unapređenja održivosti upravljanja otpadom u Banja Luci. Sistem javnih nabavki se vrši na principu „najpovoljnije ponude“ te time podrazumijeva jedino primjenu koncepta ekonomske efikasnosti. 

Očuvanje klime         

Klimatske promjene postaju sve vidljivije u lokalnoj zajednici i pogađaju najviše privrednike. Poplave koje je Banja Luka doživjela 2014. godine su značajno pogodile privrednike. Vlast se ne bavi ovim problemom i od tada nisu napravljeni neki veliki pomaci u smislu spremnosti zajednice da odgovori na izazove klimatskih promjena. Obrazovni kurikulumi nisu još uvijek integrirali gradivo koje bi pomoglo boljem razumijevanju i važnosti klimatskih promjena. Civilno društvo je jedino koje se bavi ovom problematikom ali ne na sistematičan način, već prije projektno i ovisno od stranih donacija.

Očuvanje vodnog svijeta

Jedan od identiteta Banja Luke jeste rijeka Vrbas. Međutim, rijeke u i oko grada nisu dovoljno zaštićene. Veliki dio otpadnih voda se slijeva u rijeke, što je uzrokovano neriješenim i nerazvijenim kanalizacionim sistemom. Na zaštiti vodotoka se mora mnogo više raditi. U suštini mali je broj poslovnih subjekata i drugih organizacija koje zapravo u potpunosti  ispunjavaju uslove zaštite voda i zraka. Pored lokalne samouprave postoji fond za zaštitu životne sredine koji upravo od privrednih subjekata naplaćuje određene naknade za ambalažni otpad, za elektronske elektroničke uređaje i tako dalje. Ta sredstva trebaju biti vraćena privredi kroz finansiranje projekata zaštite životne sredine, odnosno onih neophodnih sistema i tehnologija u privrednim društvima koji će prečišćavati sve ono što se treba prečistiti da ne bi završilo u prirodi.

Očuvanje života na zemlji

Piralen koji je otkriven u banjalučkoj Poslovnoj zoni Incel ima poguban utjecaj na čistoću zemlje u Banja Luci a i šire. Radi se o pravoj ekološkoj bombi opasnoj za zdravlje ljudi, te opasnoj za biljni i životinjski svijet. Za prisustvo kancerogenog ulja korišćenog u industrijskoj proizvodnji u Incel-u u Banja Luci zna se još od 2005. godine, ali tek sada je ovaj problem izašao na vidjelo i to nakon tek par godina kada su  određene količine piralena iscurile u zemlju u požaru. Divlje deponije također predstavljaju opasnost po stanovništvo Banja Luke. Reciklaža je skoro nepostojeća. Deponovani materijal je raznovrstan: od komunalnog, preko kabastog (automobili, kamioni, bijela tehnika, često i automobilske gume) do organskog i medicinskog za koji niti nema evidencije da li je opasan.

U opštinama čija teritorija je pokrivena šumama veliki problem su deponije piljevine. U opštinama ravničarskih terena naglašen je problem otpada sa klanica i peradarskih farmi, te plastične ambalaže različitih i veoma često opasnih otrova, pesticida i herbicida koji se koriste u poljoprivredi. J.P. “DEP-OT” je u okviru projekta “Upravljanje čvrstim otpadom” očistio 32 divlje deponije sa regije Banja Luka i tom prilikom je uklonjeno preko 3.500 tona otpada sa ovih odlagališta. Postoje i projekti razmjene materijala između industrija kako bi se smanjila količina otpada i troškovi samim preduzećima.

Mir, pravda i snažne institucije       

Korupcija i kriminal predstavljaju najveću prijetnju lokalnoj zajednici i dolaze od strane političkih elita i tajkuna koji su tokom ratnih i postratnih godina ispleli bliske veze i 'zarobili' državu. To zapravo znači da se na korupciji temelje svi politički, ekonomski društveni procesi - od kreiranja zakona u interesu vrlo uskog kruga ljudi - do njihove provedbe opet u interesu vrlo uskog kruga ljudi. Takvo stanje ne samo da je prepreka razvoju - ekonomskom, društvenom i bilo kojem drugom, već zapravo i potpuno narušava i one političke procese u smislu pozivanja na odgovornost. Obzirom na situaciju da je sam izborni proces zarobljen jer moćnici koriste javne resurse da bi sačuvali svoju poziciju. Dakle praktično - sve se vrti u krug.  Tu se potvrđuje teza da je korupcija i uzrok i posljedica svim problemima u Bosni i Hercegovini danas.

Partnerstvom do ciljeva      

Smatra se da javni sektor nije zadobio povjerenje poslovnog sektora kako bi se dosegao zadovoljavajući nivo saradnje između poslovnog i javnog sektora. Jedan od razloga su učestale promjene zakona koji se prilagođavaju nekolicini moćnika. Nema potrebnih standarda koji su kontinuirano prisutni. Tako da se poduzetnici koji nisu u nekoj vrsti prisnijeg odnosa sa javnim sektorom, ne usuđuju sklapati ikakve dogovore. Najveći problem je na posljetku korupcija. Država ne nudi nikakvu zaštitu u tom smislu tako da poslovni sektor nije previše raspoložen za suradnju.