ŽENE, TIJELO, RIJEKE

Rezultati za google pretragu “Žene Kruščice” danas daju gomilu naslova: Hrabre žene Kruščice najčešći su rezultat.[i] Od ključnih riječi u tekstovima se najčešće spominje tijelo[ii] i borba[iii]. Novinski tekstovi na tragu su ekofeminizma kako ga definira Mary Mellor: »pokret koji vidi veze između eksploatacije i degradacije prirodnog svijeta te subordinacije i opresije žena« (Mellor, 1997:1). Iz većine novinskih tekstova možemo saznati osnovne informacije o grupi žena koja se bori za očuvanje prirode: U naselju Kruščica, kod Viteza u srednjoj Bosni, grupa žena dugotrajnim i iscrpljujućim protestima, na mahove izložne policijskom nasilju i zastrašivanju, spriječile su hidroenergetski lobi u izgradnji minihidroelektrana. Više od pet stotina dana je trajao organiziani protest u kojem su se ove žene organizirano suprostavile svojim tijelima prolasku mašina, želeći tako spasiti rijeku svoga kraja. Tokom dugotrajne i vrlo odlučne borbe njihova grupa pridobija i druge članove i članice lokalne zajednice. Rad „Žena Kruščice“ nagrađen je i međunarodnim nagradama – a hidroelektrana na rijeci u njihovom naselju nikada nije sagrađena. Kakav je oblik otpora na koji pozivaju ove žene i ima li on tradiciju u našoj kulturi? On se, prije svega, zasniva na koordiniranom i organiziranom radu na udruživanju žena na očuvanju zajedničkog dobra. U ovom smislu zanimljiva je izjava jedne od sudionica: „Sad me odmah hvata jeza, kad se toga sjetim. Zaista, gazili su, tukli su, udarali, bili nas. I tada se stvorio taj inat i prkos! Pomislila sam – nećeš! E, sad nećeš! Udario si na najnježniju stvar u životu, to je žena. Dalje nećeš!“ (Advija Trako i Nedina Bešo, Slobodna Evropa, 10.8.2019.)
U filmu „Grbavica“ Jasmile Žbanić iz 2006., zaplet, zasnovan na sukobu samohrane majke čije je jedino dijete posljedica ratnog silovanja i društva u kojemu za tu vrstu majčinske ljubavi nije predviđeno mjesto – rezultira banalnim problemom nemogućnosti dobivanja popusta na cijenu školske ekskurzije. Rastrzana između istine za koju ne može naći snage da je saopšti djetetu i nemogućnosti da za puni iznos cijene ekskurzije zaradi novac, majka se suočava sa dilemom: priznati djetetu da je posljedica silovanja a ne kćer ratnog heroja – ili naći način da se domogne novca. Tema ove priče je majčinstvo, no postupak autorice u razrješavanju drame vrijedna je referenca na grupne scene ženske solidarnosti: nakon iscrpljujućih pokušaja da novac zaradi ili posudi, majka u konačnici dobiva pomoć iz neočekivanog izvora. U sceni u kojoj se ova drama razrješava pojavljuje se pogon fabrike – radnice u plavim radnim mantilima solidarno prikupljaju novac i predaju majci. U vizualnom smislu, postoji nešto što nam je poznato u ovoj sceni.
Žene u pogonu u plavim radnim mantilima kolektivna su glavna junakinja popularne serije iz 1985., u produkciji Radio Televizije Sarajevo. Serija „Priče iz fabrike“ Slobodana Stojanovića, snimana u Bosanskom Novom, u pet epizoda pokazuje život radnica u tekstilnoj industriji. U vrijeme snimanja serije tekstilna industrija predstavlja značajan izvor društvenog dohotka u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini – a žene su većinski dio radne snage u toj industriji. Usprkos genijalnom Zoranu Radmiloviću u naslovnoj ulozi – kolektivna junakinja priče koja se temelji na solidarnosti su udružene žene. U popularnoj memoriji je, stoga, ova serija zapamćena po naslovnom songu „Osam stotina žena“ Duška Trifunovića. Song ponavlja trope o ženskoj solidarnosti koji podržavaju imaginarij o esencijalnoj povezanosti žena sa prirodom: Sve što je ženskoga roda/Duša života svih/Ispod nebeskog svoda/To smo zajedno mi/Osam stotina žena/Mi znamo svijetu manu/Al’ uvijek neko drugi/Na našu pređe stranu/Put ostavlja trag/Osam stotina žena/Sve što je ženskoga roda/Majka, sestra i kći/Vatra, zemlja i voda/To smo zajedno mi.
Šta je u ova tri narativa različito? Prvi (stvarni) narativ smješten je u post-tranzicijsko doba u Bosni i Hercegovini. Prati emancipativnu borbu žena protiv tranzicije – u njihovom slučaju protiv privatizacije prirodnih resursa na štetu zajednice i planete. Njhovu se borbu naziva herojskom. Same pripadnice pokreta poteklog iz lokalne (ruralne) zajednice izrazit značaj pridaju vlastitom i rodu svojih suborkinja. Svoju poziciju vide esencijalnom i predeterminiranom: one su žene, osjećaju prirodu kao svoju. Mašine koje napadaju krajolik doživljavaju kao nasilje nad nježnim tijelom prirode. Emancipativna komponenta ovakvih pokreta za naše društvo nadovezuje se na romantičarsku tradiciju umjetnosti: divlja, a istovremeno i nježna, žena je dio prirode – dok su industrija i zagađenje odrođeni.
Treći narativ, fikcionalne serije, nastao u periodu jugoslovenskog socijalizma, pokazuje obratnu sliku: radnice, okupljene u kolektivno mi zadovoljno žive svoj industrijalizirani život. Njihovo stanje unekoliko kvari novi direktor i zaplet se u seriji odvija preko lika pojedinačne, odbačene radnice. Ponovno primanje u ženski kolektiv, neka vrsta solidarne preduzimljivosti i pomoći, razrješavaju ovaj sukob. Serija „Priče iz fabrike“ pokazuje da tradicija izgradnje ženske solidarnosti kroz zajednički rad u Bosni i Hercegovini ne počinje sa pljačkaškim privatizacijama i tranzicijom društvenog kapitala u privatne ruke. No, poveznica sa današnji, stvarnim pokretima žena u solidarizaciji protiv nasilja je upravo u stvaranju kolektiva, u zajedničkom radu. Rad zacjeljuje individualnu traumu – gradeći kolektivnu solidarnost.
U filmu „Grbavica“ ženski se kolektiv pojavljuje tek na kraju priče. Autorica razrješenje zapleta nudi u nekoliko varijanti kao individualno. Propast invidulnog pristupa najbolje je pokazana u sceni susreta sa tetkom (Nada Đurevska). Lijepih manira i odjevena u bundu, tetka odbija majku (Mirjana Karanović) izrazima prezrivog sažaljenja. Spas, na koncu, dolazi iz ženskog kolektiva koji pripada istoj klasi.
Ukoliko posmatramo diskurs u kojem se razvija narativ o „Ženama Kruščice“ sa diskursom u kojem nastaju navedena djela bh kinematografije – primijetit ćemo zajedničku temu: solidarnost. Osim solidarnosti – sva tri narativa (i stvarni i filmski) zasnivaju se na čvrstom uvjerenju da postoji nešto urođeno u ljudskim bićima ženskoga po čemu su žene bliže prirodi, pogotovo kad se radi o njihovom kolektivnom djelovanju. U seriji „Priče i fabrike“ esencijalna poveznica roda i kolektiva je atmosfera uratka – uvodni song, po kojem serija ostaje upamćena govori o ženskom kolektivu koji je „duša života svih“. On, također, progovara i o emancipativnom potencijalu zajedničkoga rada: „Al’ uvijek neko drugi/Na našu pređe stranu“ – pridobivanje zajednica za opći cilj.
Različite su vrste solidarnosti u borbi za emancipaciju upisane u našu tradiciju. U većini tih tradicija žene su esencijalna bića, povezana tijelom sa zajednicom u kojoj postoje. Većina ih počiva na uvjerenju da je opće, zajedničko, uvjet promjene. U umjetnosti, međutim, razvijanje ovih (različitih) vrsta solidarnosti uglavnom se historijski zasniva na industrijalizaciji društva – a ne na očuvanju prirode.
U Bosni i Hercegovini solidarni rad žena u historijskom pamćenju i u umjetnosti počiva na Narodnooslobodilačkoj borbi i konsekventnom masovnom ulasku radnica na tržište rada. (Mada se, ne treba zaboraviti, emancipativni, solidarni kolektivi žena u pobuni opisuju u književnosti sa vrmenom radnje smještenim u period prije II svjetskog rata, u prvim talasima industrijalizacije: na primjer, u priči Ive Andrića „Štrajk u tkaonici ćilima“). Stoga je trop žena u plavim radnim mantilima koje se udruženo bore za zajednički cilj društvene promjene u društvenom pamćenju vezan za rod i klasu – ali isto toliko i za industrijaliziranu, urbanu sredinu.
U radu „Zašto to nije zaživjelo? Zašto to nije zanimljivo“ – snaga i obećanje ekofeminizma u Hrvatskoj M. Geiger Zeman i Mirele Holy autorice navode nekoliko razloga koji bi mogli biti uzrok činjenice da u Hrvatskoj nije zaživio feministički pristup ekološkim problemima. Među mogućim uzrocima navode probleme teorijske (esencijalno posmatranje ženskog) i aktivističke prirode (neumreženost, projektno funkcioniranje…).
U kontekstu ove crtice, a u bh okvirima (koji su historijski u mnogim stvarima podudarni sa stanjem u Hrvatskoj) – dodala bih i jedan, čini mi se, važan razlog rijetkog korištenja feminističkih teorija i praksi u rješavanju ekoloških problema danas. Naime, broj kulturnih referenci, tropa koji upućuju na žensku solidarnost, kolektivno djelovanje žena u zajedničkom cilju promjene društva – a koji nisu vezani za urbanu i industrijaliziranu sredinu i za industrijalizaciju samu – iznimno je mali. Jedini način na koji bi se produkcija ovih tropa u kulturi mogla uvećati – a time i graditi tradicija ekofeminizma i njegovi efekti na širu zajednicu je referiranjem na klasnu solidarnost, za koju u našoj kulturi, naime, imamo i umjetničke i popularne reference. Razmrvljenost, neumreženost, projektno djelovanje koje navode Zeman i Holy zasigurno čine organiziranje žena težim, štaviše, budući da se većina eko projekata u Bosni i Hercegovini finansira novcem koji dolazi iz inozemstva, ovi se pokušaji čine i stranim. Zbog toga vjerujem da ima smisla pozvati se na tradiciju koja u našoj umjetnosti i u popularnoj kulturi već postoji – i iskoristiti njene dijelove koji potiču ovu vrstu organiziranog otpora u kontekstu post-tranzicije.     [i] https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-kruscica-nagrada-euronatur/30101398.htmlhttps://www.vitez.info/hrabre-zene-kruscice-mi-smo-rijeka/https://www.klix.ba/vijesti/bih/hrabre-zene-kruscice-u-drustvu-poznatih-nagrada-za-hrabrost-u-zastiti-prirode/190802032https://www.gerila.info/naslovna/obiljezena-godisnjica-napada-na-hrabre-zene-kruscice-i-pokrenuta-inicijativa-za-formalnom-zastitom/[ii] http://ba.n1info.com/Vijesti/a457138/Zene-Kruscice-prije-tri-godine-svojim-tijelima-odbranile-rijeku.html[iii]https://radiodonjivakuf.com.ba/ne-prestaje-borba-hrabrih-zena-kruscice-borba-za-zivot-vodu/

Related Posts

“Bosonogi dječak” humanista velikog srca

Čovjek velikog srca, predsjednik humanitarnog udruženja “Mozaik prijateljstva” i autor knjige “Priča o bosonogom dječaku”. Znate li o kome je riječ? Sigurni smo da znate! U nastavku pogledajte video priču sa Miroslavom Subašićem koji je o teškim iskustvima svog života s ulice napisao knjigu: „Priča o bosonogom dječaku“.https://www.youtube.com/embed/OF-3o5sUFI0?feature=oembed Autorka: Nataša Gavur mladibl.com

EU4Tech PoC: Novi poziv za inovativne ideje

Nastavljajući raditi na svojoj misiji pružanja podrške razvoju inovativnih poslovnih ideja, INTERA Tehnološki Park ostaje uključena u regionalne i europske inicijative kroz koje timovi i poduzeća mogu dobiti značajnu podršku u ranim fazama razvoja svojih ideja. Jedna od takvih inicijativa je i projekt EU4Tech PoC čiji je glavni cilj pružiti timovima tehničku podršku kako bi, prije izlaska na tržište,[…]