Junak radiotalasa: Misija života

Nebojša Milivojević/ Privatni album

Glas o Nebojši se uskoro širi po Skandinaviji, a njegov telefonski broj se pojavljuje i u izbjegličkom biltenu

Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje

Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.

Kad je od radioamatera Salke Hukelića, kako smo naveli u prvom dijelu feljtona, Nebojša čuo da je bombardovana sarajevska pošta i da su prekinute sve telefonske linije, nije očekivao da će sukob potrajati. Isprva u Švedskoj nema bosanskih izbjeglica, pa od bosanskih radioamatera saznaje šta se u zemlji dešava. Tek 1993. u Švedsku pristiže značajan broj protjeranih Bosanaca, a domaćini ih razmještaju po prihvatnim centrima. Mnogi od njih ne znaju šta im je s porodicama i prijateljima u BiH. Neki od njih su saznali za radioamatera iz Eslöva koji svakodnevno komunicira za kolegama iz cijele BiH, ali pojedini su skeptični zbog njegovog imena. Isprepadani i prognani u zemlju o kojoj malo šta znaju, prihvataju jedinu opciju koju imaju.

Direktna veza

Glas o Nebojši se uskoro širi po Skandinaviji, a njegov telefonski broj se pojavljuje i u izbjegličkom biltenu. Pošto je broj zahtjeva za spajanjem kontinuirano rastao, bio je primoran napraviti prilagodbe kako bi ubrzao komunikaciju.

“Morao sam napraviti jedan modem koji je bio uključen na radiostanicu, da može direktno da bude telefon uključen, ne da ti meni ispričaš, pa ja prepričam drugoj strani, pa onda on meni, ja tebi… to je malo komplikovano. Ja sam napravio direktnu vezu”, objašnjava Nebojša.

No, prije direktne veze bilo je potrebno prethodno ugovoriti raspored sa radioamaterima u BiH koji su morali pronaći željene sagovornike. Bio je to komplikovan sistem dogovora, ali jedini moguć u takvim okolnostima. Telefon u novom domu Milivojevića neprestano je bio zauzet. Sve ostale aktivnosti Nebojša je podredio misiji života. Kada je stigao prvi telefonski račun, žena je svisnula – trebalo je platiti 1.200 eura. Ali finansije nisu bile toliki problem, koliko suprugin osjećaj zapostavljenosti. Nije joj bilo jasno kako se može toliko žrtvovati za ljude koje ne poznaje. Ubrzo počinju i birokratski problemi. Neko ga prijavljuje da razgovore prenosi trećoj strani, što je zabranjeno po radioamaterskom kodeksu.

“Kad se računa da je rat, ja sam računao da će i ovi blesavi Šveđani znati šta je rat. To nije bio problem kod vas u Bosni, jer u takvim okolnostima niko nije obraćao pažnju na to. Međutim, meni su u Švedskoj nakon nekoliko mjeseci zabranili da radim, pa sam digao paniku kod novinara”, objašnjava Nebojša.

Nekoliko televizijskih kuća snima priloge o njemu.

“Kazao sam ovima koji su tražili da ih povezujem da i oni dođu, da ne budem ja taj koji traži.”

I doista, na snimku švedske televizije u Nebojšinoj prostranoj radnoj sobi sjede dvije mršave žene. Nermina Ovčina i Alma Pendek na bosanskom jeziku govore koliko njima znači Nebojšino povezivanje. Pokušavaju objasniti osjećaj kada su prvi put, nakon ko zna koliko vremena, čule svoje roditelje. Ali ne mogu pronaći riječi. Teško im je opisati emociju. Neko novinarima govori:

“Kakvi su to Šveđani ljudi kad Nebojši ne daju da nas povezuje?”

Kampanja koju je pokrenuo uskoro je polučila rezultate. Švedi shvataju specifičnost situacije i Nebojši dodjeljuju poseban “band”, tik do radioamaterske frekvencije, kako bi ga kolege s druge strane linije lakše pronašle. Dobija i poseban znak – SAN20.

“Ponudili su mi taj dispans. Oni su bili pod pritiskom javnosti. Međutim, to se plaćalo. Posle su ljudi u pisma ubacivali po 10 kruna ili tako. To nije neka velika suma, ali su ljudi davali u znak zahvalnosti. Mene je taj dispans koštao oko 700 kruna mesečno”, sjeća se Nebojša zajedničkog trijumfa.

Tepsija baklave

Nikome nije tražio novac, ali poklone nije odbijao.

“Bila je jedna žena koja je živela u mestu Höör, 30 kilometara od mene. Pita da li bih mogao da joj pronađem sina, on je mobilisan, negde u rovu, niko za njeg ne zna već tri meseca. Da li mogu nešto da uradim, da zna samo da li je živ. Rekao sam joj da ništa ne mogu obećati, ali ću probati. Preko jednog Amira iz Sarajeva sam isposlovao da taj mladić dođe na vojnu radiostanicu i da čuje svoju majku. Mi smo uredili datum i sat. I razgovor se desio. Znate kako je kad majka posle tri meseca sazna da joj je sin živ. On je nju tad tešio, mada nije bilo tako sjajno, ali nije hteo majku da plaši, da gore sa Trebevića ‘padaju kruške’. Ona je bila prezadovoljna, pred mojom ženom me grli, ljubi. Pita me kako da se oduži. ‘Ma dobro’, rekoh, ‘ne treba ništa, to ja radim jer znam da vama znači’. Nije to bilo teško razumeti, ali nisu svi razumeli. Ona se vratila kuća, kad nakon tri-četiri sata neko kuca na vrata. Kaže: ‘Samo sam donijela tepsiju baklave’. ‘Pa nisam ništa tražio’, kažem joj, a moja žena govori: ‘Pa i ja znam da pravim baklavu, što si uzeo od nje’. Moram da uzmem kad mi žena daje. Sve mi dala, sa tepsijom”, priča mi Nebojša kroz zarazan smijeh.

Sutra: Zvijezda izbjegličkog neba

Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba​

Related Posts

„Merhamet“ dopremio vrijednu pomoć Centru za djecu „Duga“ u Kulen-Vakufu

KULEN-VAKUF, 7. januar – Predsjednik HO „Merhamet“ MDD Kenan Vrbanjac sa svojim saradnicima, direktorima regionalnih odbora, posjetio je Centar za djecu bez roditeljskog staranja „Duga“ u Kulen-Vakufu koji brine o osamnaest svojih štićenika, djece uzrasta do šest godina. Delegacija „Merhameta“ je tom prilikom dopremila vrijednu donaciju i uručila je direktorici te institucije Sabini Lješčanin. Donacija se sastojala od […]

Deset novih kompanija usvojilo Povelju o poštivanju ljudskih prava u poslovanju

Danas je u prostorijama najvećeg co-working prostora u Bosni i Hercegovini „Tershouse“, deset novih kompanija prihvatilo i usvojilo Povelju o poštivanju ljudskih prava u poslovanju. Povelja se sastoji od 15 tačaka koje se tiču sprječavanja narušavanja ljudskih prava, uključivanja zainteresiranih strana radi uvažavanja njihovog glasa i potreba, opredijeljenosti za jednak odnos prema svima, očuvanja radnog okruženja, zabrane[…]