Kroz trnje do inkluzije u obrazovanju i društvu u Bosni i Hercegovini

Uprkos tome što je BiH potpisnica brojnih međunarodnih sporazuma o obrazovanju od kojih je jedan i Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989.g., kojom se djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju osigurava pravo na posebnu podršku i unaprijeđenje ali i na aktivno učešće u svakodnevnom životu, te usvojila nekoliko zakona i strategija o inkluzivnom obrazovanju realno stanje u ovoj oblasti nam pokazuje da je ogromna razlika između zakonske regulative i stvarne prakse.

Naše vlasti uglavnom rade naopako, jer i kada usvoje neki zakon kojim bi se trebao poboljšati kvalitet života građana ne učine ništa da obezbijede uslove za implementaciju istog. Tako je nažalost i sa zakonima koji tretiraju inkluzivno obrazovanje. Prije nego objasnimo šta je to inkluzivni model obrazovanja, podsjetimo se da inkluzija potiče od latinske riječi inclusio, što znači uključenje, uključivanje, sadržavanje u sebi i podrazumijevanje – ono što se podrazumijeva.

Još 2002. godine započela je reforma obrazovanja u Bosni i Hercegovini, a s njom i promoviranje inkluzivnog modela obrazovanja. Sam proces inkluzivnog obrazovanja u BiH započeo je 2004. godine, a nakon usvajanja Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju (2003) kojim se djeci i mladima sa obrazovnim poteškoćama omogućava obrazovanje u redovnim školama prema individualno prilagođenom programu.

Naš obrazovni sistem nije bio spreman za inkluzivni model, jer nisu bili ispunjeni ni temeljni uslovi za njegovu provedbu – zakonska neusaglašenost slaba ili nikakva uvezanost obrazovnih nivoa (predškolsko, osnovno, srednje i visokoškolsko) loša saradnja između obrazovni, zdravstvenih i institucija socijalne zaštite kao i izostanak podrške lokalnih zajednica. Nedostatak stručne pomoći u većini škola, nema kontinuirane obuke nastavnika, nema podrške i obuke za roditelje.

Uglavnom kada je u pitanju odgoj i obrazovanje djece s poteškoćama u razviju stanje je daleko od onoga na kakvo se BiH kao država obavezala.

Inkluzija u doba jednakosti

U vrijeme kada je usvojen pomenuti zakon moja kćerka s Down sindromom je pohađala “specijalnu školu” koja je egzistirala u zgradi redovne osnovne škole u našem gradu. Uprkos nespremnosti našeg obrazovnog sistema i neizvjesnosti koja nas je očekivala, muž i ja smo odlučili da svoju kćerku uključimo u redovnu nastavu. Ohrabreni Zakonom i polažući nade u stručni tim (pedagog, defektolog i logoped) koji je na sreću imala naša škola, iako sa dozom straha, bili smo odlučni ispuniti želju svog djeteta da ide u “veliki razred”, kako je ona zvala redovna odjeljenja u svojoj školi. Gotovo svakodnevno me pitala zašto ona ne ide u “veliki razred” kao njen stariji brat koji je pohađao redovnu nastavu u istoj školskoj zgradi. I sada se nerado prisjećam tih trenutaka, jer nisam znala kako da objasnim svojoj djeci zašto je to tako.

Činjenica da su oboje išli u istu školu (zgradu) sama za sebe govori koliko je bilo teško ili nemoguće objasniti (a da oni to shvate), jer oni su bili samo djeca.

Teško mi je i kad pomislim kroz šta je prolazio moj sin kad bi čuo da mu sestru nazivaju “specijalac” ili “retardirana”. Zbog toga se često znao i sukobiti sa svojim vršnjacima i preuzimati ulogu zaštitnika, ali nam je to često prešućivao kada bi se desile takve situacije u školi, jer nas je htio poštediti brige. Često znam reći da je prerano odrastao. Iako smo, koliko god je to bilo moguće, nastojali da ga ne opterećujemo i da ima bezbrižno djetinjstvo postojale su situacije na koje nismo mogli uticati i tada sam se osjećala potpuno bespomoćno i tužno. Mislim da je svakom roditelju najteže kada se nađe u situaciji da ne može zaštiti svoje dijete.

Sve navedeno i činjenica da je naša kćerka sasvim socijalizirana i uvjerenje da djeca brže i lakše uče od svojh vršnjaka ne najboljih obrazovnih stručnjaka, učvrstilo nas je u odluci da je uključimo u redovni nastavni proces. Uz dogovore sa predstavnicima Ministarstva obrazovanja Unsko-sanskog kantona, Prosvjetno-pedagoškog zavoda, stručnog tima škole i roditelja zapčeo je i naš put u inkluziju.

Na samom početku se moglo primjetiti da je novo okruženje poticajno djelovalo na našu kćer. Već nakon nekoliko dana provedenih u “velikom razredu” počela je stavljati parfem pri polasku u školu i  voditi računa o tome da li su joj usklađene boje na odjeći. Već tada smo znali da smo uradili pravu stvar, iako je pred nama bio put pun neizvjesnosti i strepnje. Na tom putu smo imali mnoštvo prepreka, ali i lijepih trenutaka i što je najvažnije dobrobiti za naše dijete a to nam je bio motiv da se nezaustavljamo.

Nekako u to vrijeme na našem kantonu jedna nevladina organizacija iz Italije je provodila četvorogodišnji projekat vezan za inkluzivno obrazovanje u koji sam se uključila od samog početka i tamo prošla brojne edukacije koje su mi bile od neizmjerne koristi. Educirali su nastavnike, stručno osoblje i roditelje i prenosili nam primjere pozitivne prakse iz svoje zemlje a što je svima nama dobro došlo obzirom da nam naše vlasti nisu nudile gotovo ništa.

Pošto se tek tad u našoj zemlji počelo govoriti o inkluziji uopšteno i da je inkluzivno obrazovanje nešto sasvim novo i nepoznato u našim školama nije bilo nimalo lako krenuti kroz to neistraženo područje. Kroz inkluzivnu školu smo susretali divne ljude, nastavnike koji iako su se i sami susreli s nečim novim i nepoznatim su s puno entuzijazma, empatije i želje da pomognu pristupili svom poslu, ali smo nažalost nailazili i na one druge koji su jasno stavljali doznanja da djeci s poteškoćama nije mjesto u redovnoj školi i da ne žele raditi sa njima.

Ovi drugi su me često dovodili do bijesa i suza (koje im nikad nisam pokazala), ali nas nisu mogli natjerati da odustanemo, naprotiv samo su nas još jače motivirali.

Teško je bilo kad moja djevojčica dođe iz škole i kaže da je na nekom satu samo “sjedila u razredu”, a da se nastavnik ponašao kao da nije tu. To nikako nije smisao inkluzivnog obrazovanja, da dijete sa poteškoćama tek fizički bude u okruženju svojih vršnjaka. Pravi smisao je omogućiti im da u skladu sa svojim mogućnostima sudjeluju u svim aktivnostima razreda i budu ravnopravni.

Naš put kroz inkluzivno obrazovanje bio je trnovit – ali uspješan, ponosni smo i sretni zbog svega što smo prošli, moja kćerka je uspješno zavšila osnovnu i srednju redovnu školu po prilagođenom nastavnom planu, zaposlena je, bavi se sportom i ostvaruje svoje snove. Mi kao njena porodica smo bogatiji za sva iskustva koja smo prošli i sretni smo, jer smo zajedničkim snagama uspjeli stići tu gdje smo sad.

Zahvalni smo svima koji su nam pružali podršku i pomagali na našem putu.

Život ide dalje i nikad ne znamo šta nas očekuje u budućnosti, ali jedno je sigurno – nikad ne smijemo odustati i onda kada sistem zakaže (kao u našoj zemlji) osloniti se na sopstvene snage i podršku i pomoć dobrih i društveno odgovornih pojedinaca (kojih na sreću postoje) i nastaviti dalje.

Izvor: https://www.catbih.ba/kroz-trnje-do-inkluzije-u-obrazovanju-i-drustvu-u-bosni-i-hercegovini/?fbclid=IwAR0EnghOhdOiaFAopFS2ZlPCV13hZHYeyoNG-VbAP8UVH44jz-fvMcspwds

Related Posts

Djevojčice iz Goražda ruše predrasude o muškim i ženskim zanimanjima

Srednja stručna škola “Džemal Bijedić” Goražde je jedina u BiH koja nudi zanimanje prerađivač/ica plastike, a 10 djevojčica koje su ove godine upisale taj smjer ruše sve predrasude da je u pitanju muški posao.Srednja stručna škola “Džemal Bijedić” Goražde upisala je novu generaciju učenika/ica prerađivača/ica plastike. Odjeljenje je sastavljeno od 19 učenika/ica, što je u odnosu na […]

Javni pozivi za dodjelu finansijske podrške malim projektima

USAID kroz projekat PRO-Budućnost i Institut za razvoj mladih KULT objavljuju Javni poziv za dodjelu finansijske podrške malim projektima. Projekat PRO-Budućnost u kontinuitetu osigurava bespovratna sredstva za inicijative koje doprinose procesu pomirenja i izgradnje povjerenja u BiH, zagovaraju za mir i kolektivnu viziju za stabilnu budućnost i povezuju lokalne zajednice. Više na: https://www.probuducnost.ba/mali-grantovi?fbclid=IwAR19Nyu6L0aQjYUefEItnVhQF8BsYGO3gxAjfTy58tQ-0jp2kx09_9-D1RM