Zvuk zvončića. Vibracija poda. Traganje za golom. Golbal je jedan od najpopularnijih sportova prilagođenih slijepim i slabovidnim osobama, a motivirani tim iz Banje Luke pokazao je da se, uprkos godinama, mogu ostvariti veliki rezultati.
Piše: Adna Serdarević
Posjetili smo Društvo za sport i rekreaciju „Vid“ koje je 3. novembra proslavilo 20 godina postojanja, a od 2005. godine imaju i golbal tim.
Razgovarali smo sa predsjednikom i jednim od osnivača Društva Radomirom Radanovićem koji se od 1979. godine bavi golbalom, ali i drugim sportovima prilagođenim slijepim i slabovidnim osobama.
Gradska organizacija slijepih Banja Luka, ima otprilike 200 članova dok na području Republike Srpske ima blizu 2.000 slijepih i slabovidnih lica, procjenjuje naš sagovornik.
Društvo „Vid“ se može pohvaliti sa pedesetak sportista i sportistkinja koji su bili aktivni u posljednjih 20 godina.
„Po meni jedna vrlo lijepa cifra, jer ne mogu se svi baviti sportom, ni u zdravoj populaciji, a kod slijepih to je još veći problem. U svim zemljama okruženja postoje sportski nacionalni savezi koji okupljaju slijepa i slabovidna lica i sportove kojima se bave. Mi zbog političke situacije i interesovanja i komplikovanih odnosa još uvijek nemamo savez za sport u Republici Srpskoj, niti ima Federacija, niti imamo na nivou Bosne i Hercegovine, što nam dosta otežava nastupe na međunarodnim događajima i formiranje liga“, kazao je Radanović.
Mnogi sportovi prilagođeni su slijepim i slabovidnim osobama, pa se tako oni mogu baviti planinarenjem, ribolovom, atletikom, futsalom, a u sportskom društvu „Vid“ zastupljena su četiri sporta.
„Mi imamo golbal, kuglanje na devet čunjeva, govorni pikado, koji je prije desetak godina doživio ekspanziju na ovim područjima i ima šah koji je možda najstarija sportska grana kojom su se bavila slijepa i slabovidna lica“, rekao je Radanović.
Šta je golbal?
Paraolimpijska disciplina golbal nastala je nakon Drugog svjetskog rata. Pokrenuli su je njemački i austrijski veterani koji su ostali bez vida, a iz želje za afirmisanjem i uključivanjem u društvo.
Ekipe se sastoje od po tri aktivna i tri rezervna igrača. Teren je 18 metara dug, a 9 metara širok. Gol je postavljen duž cijele širine terena i podijeljen na tri jednaka dijela, a visok je 1,25 metara. Koristi se zvučna lopta. Svi igrači, bez obzira na stepen oštećenja vida, nose poveze na očima i naočale. Za označavanje terena koriste se špaga koja se može napipati i ljepljiva traka.
Kako nam je objasnio sagovornik, utakmica u zavisnosti od pravilnika, ima dva poluvremena od po 10 ili 12 minuta. Kada lopta izađe iz terena, kada se postigne gol, pauzira se vrijeme.
„To je neto igra, prava klasična igra, svaka sekunda se iskoristi. Zna biti jedan gol, dva gola, a zna biti i 10-15 golova, zavisi od igre. Vrlo je zahtjevna, vrlo naporna, moraju da je igraju ljudi koji su psihički i fizički jako spremni“, ispričao nam je Radanović.
Iako je u pitanju veoma uvježbana igra, naš sagovornik kaže da se ljudi boje mogućih povreda.
„Puno manje dolazi do povreda u procentu, nego kod ostalih sportova, makar to izgledalo vrlo opasno kada neko videći prisustvuje. Mi smo imali jednog čovjeka u Gradskoj upravi koji se jednostavno bojao da mi to igramo i mi nismo smjeli da to igramo pred njim“, prisjetio se.
Banjalučka golbal ekipa nešto je starija od ostalih ekipa, ali ipak su osvajali domaća i regionalna prvenstva.
„Inače su prave ekipe starosne dobi do 35 – 40 godina. Mi imamo puno više i divili su nam se mnogi. Zahvaljujući svom trudu, treningu, pokretljivosti, sastavu, uspjeli smo. Najmlađi nam je igrač ’72. godište, a kod drugih je najastariji igrač ’85. godište. Kod nas je igra i postavka, ne zbog nehtijenja i neprofesionalnosti, nego zbog situacije, više amaterska. Nismo imali toliko potrebe, ni novca da angažujemo trenere, nego znamo pravila i imamo sudiju koji vidi“, objašnjava.
Ekipu golbala predvodi veteran jugoslavenskog golbala Miroslav Mandić, a u ekipi su i braća Radanović, Zlatko Babić, Zoran Jorgić i Saša Grbić. Kasnije su se priključili i Miladin Dragojević, Mlađen Petković i Milorad Stojadinović.
Učestvovali su na oko 90 takmičenja, a pobjeđivali su na turnirima u Gradišci, Tešnju, Visokom, Brezi, Brčkom i Sarajevu, te 12 puta bili golbal prvaci Republike Srpke.
„Jedan od zanimljivijih turnira mi je bio u Nikšiću 2015. godine. Došli smo kao potpuni autsajderi. Igrali smo ja, moj predsjednik Mandić i još jedan drug iz Čelinca. Osvojili smo prvo mjesto, a sve su to bile mlade ekipe.“, rekao je Radanović.
Nova perspektiva
Radanović je naglasio potrebu za popularizacijom golbala, ali i svih drugih aktivnosti kojima se bave slijepe i slabovidne osobe.
„Moje pravilo je bilo da na sve načine pokušam dovesti nekog za koga smatram da ima bilo kakvog potencijala. Kada se planinari onda se ne planinari po prvom ko može najbolje, nego po onome ko je najslabiji. Tako i u ovome. S nekima sam uspio, a sa nekima nisam. Moje je da ga dovedem, a ne može čovjek uvijek na prvu naučiti. Treba vremena“, kaže Radanović.
Objasnio nam je kako je angažovanje, animiranje i organizovanje sportskih aktivnosti i treninga mukotrpan proces.
„Imate dosta ljudi koji su apatični, pogotovo oni koji su izgubili vid poslije tridesete godine. Mi smo napravili veliku stvar, jer smo te ljude vratili u život i na neki način smo ih učinili zdravim. Oni imaju toliku volju da dolaze, da se bave sportom, da imaju drugačije poglede na život nego do tog trenutka. Vidjeli su da može dalje. Oni sa nama putuju, takmiče se, znaju emotivno reagovati na sve te aktivnosti. Imamo tri-četiri čovjeka koja su se, mogu reći, vratila u normalan život“, zaključio je Radanović.
