“Zvali su me bosanskom cigankom…” Usprkos svemu Sarajka Sandra Kisić je postala internet zvijezda u Češkoj

Kao šestomjesečna beba uspjela je napustiti ove prostore. Prvo je živjela u Tunisu 4 godine i tamo je išla u arapsko-francuski vrtić. Danas živi i radi u Češkoj. Jedna je od poznatijih blogerki kako u Češkoj, tako i u okolnim državama.  

Obišla je pedesetak država svijeta, a o svojim iskustvima piše i snima. Posljednju avanturu doživjela je u Ugandi gdje je otišla sa filmašima, kako bi snimila probleme sa vodosnabdijevanjem u toj zemlji, ali i o ljudima tamo.

Radi za međunarodni/francuski medij o biznisu Welcome to the Jungle.

Dokumentarni film Češke televizije # SandraUganda, rađen je kao dio serije Češkog žurnala, a kombinuje priče iz Ugande, ali i Sandrino iskustvo putovanja širom svijeta, te bijega od rata.

Prije dva dana ona je dala opširan intervju za sedmičnik “Reflex”, gdje je pričala o svojim dogodovštinama, ali i problemima sa kojima se suočavala tokom sticanja obrazovanja u Češkoj. Epidemija koronavirusa i ograničenja ne utiču puno na nju. 

Kaže da sada može raditi druge stvari u kojima uživa. Naprimjer, renoviranje stana.

Sandra Kisić rođena je u Sarajevu neposredno prije rata. Odlaska iz zemlje se ne sjeća. Poznaje ga samo iz priče.

Ovako govori o svom odlasku iz Sarajeva.

“Ja sam se rodila u Sarajevu četiri sedmice prije rata, 1992.godine. S obzirom na situaciju, odlučili smo da odemo. Naravno, to nije bilo jednostavno. Moj otac je prije rata radio kao šef kriminalne policije, i prestao je sa poslom 1990.godine. Tada su na izborima pobijedile nacionalističke stranke, i on nije htio da ima bilo kakve veze sa tim. Otvorio je restoran. Dvije godine kasnije počeo je rat”, priča ona. 

U Sarajevu su proveli pola godine, a roditelji su joj pričali kako je kao beba uvijek bila u kadi. Jer je tako bila najzaštićenija. 

“Imate stranice od kade, pa zidove kupatila, pa zidove ostalih prostorija. Konstantno se pucalo, svaki dan, svaku noć. Ne znam, i danas kada napolju jače zagrmi, ja se prepadnem. Nakon pola godine smo mama i ja otišle za Split, a tata je morao ostati, jer su ga ponovo pozvali da radi u policiji. Morao je raditi, ali se trudio da dođe kod nas što prije.”


Tako je i bilo. Prije dolaska u Češku, živjeli su u Tunisu. Ona je pohađala francusko-arapski vrtić. 

I dan-danas ne smatra da se treba nazvati izbjeglicom.

“Roditelji su mi uvijek govorili kako se radi o preseljenju. U Češkoj nismo tražili nikakvu pomoć, stvarno smo se ponašali kao da smo se “preselili”. Tih devedesetih je sve bilo drugačije, kao stranci smo plaćali skuplju struju od naših čeških kolega, jer je to tako funkcionisalo”

O tome zašto “izbjeglica” nije adekvatan termin, smatra da nije zbog stida, već zbog toga što je taj termin doživljen kao nešto pežorativno. Povrh svega, misli da se Česi često boje izbjeglica.

U filmu Sandra govori o nasilju i šikaniranju kroz koje je prolazila u Češkoj.

U školi su je zvali “bosanskom cigankom”. I dalje razgovara sa roditeljima “na našem”, iako je izgubila akcenat. Češki priča bez akcenta i po govoru se ne može primijetiti da se radi o nekome ko nije rođena Čehinja.

Ona je u razgovoru za BUKU opisala jedan događaj još iz osnovne škole.

“Kad sam bila još u osnovnoj školi, išli smo u školu u prirodi, trajala je nekih pet šest dana, bez roditelja. Ali roditelji su bili u nekoj vrsti obaveze da nam šalju pisma ili razglednice, kako bi znali da ih nisu zaboravili. Moja mama mi je prvi dan poslala razglednicu, i bila je napisana na našem jeziku, pisala mi je “mače moje kako si, mi u Pragu, nadam se da ti je tu fino”, i sad kako smo kao djeca još uvijek učili da čitamo, nismo znali pročitati..I sad tete koje su nas čuvale su trebale da čitaju pismo, i vidjele su da moje pismo nije napisano na češkom jeziku. One su mi se počele smijati, kako mi roditelji ne znaju češki. Na sreću, bila je jedna učiteljica koja je bila “normalna” i koja me je spasila od daljnje sramote. Kako smo imali mogućnost da nazovemo roditelje, ja sam se čula sa svojom mamom, rasplakala sam se i rekla joj da ne piše na našem, da me je stid i da mi se smiju jer mi roditelji ne znaju češki. Onda je ona napisala razglednicu na češkom, naravno poslije boravka od jedne dvije godine, logično nije znala češki perfektno, pa je ta razglednica bila sa pravopisnim greškama. Bilo je još gore, jer su se učiteljice tek tom pismu smijale. Mami sam onda rekla da mi uopšte ne šalje razglednice”, rekla nam je Kisić.

O ovom ali i drugim događajima iz devedesetih je pričala u dokumentarnom filmu “Sandra u Ugandi”, koji će biti prikazan na češkoj televiziji 17. novembra.

Danas su stvari ipak bolje, govora mržnje i verbalnih napada ima-preko društvenih mreža. Sama nam je poslala nekoliko “skrinšotova” koje je dobila nakon objavljenog intervjua.

Najčešća rečenica iz širokog spektra mržnje: “Rat je stao, vrati se kući”…

Kako radi za multikulturalnu korporaciju, ne susreće se sa ksenofobijom u tolikoj mjeri. I na ličnom planu stvari su mnogo bolje.

“Sada imam tu sreću da oko sebe imam normalne, pametne ljude, vjerena sam za Čeha i udajem se za njega za pola godine. Znači, stvari su sad mnogo bolje. Češko državljanstvo ima već tri godine. Odmah su mi promijenili ime na Kisičová, pa sam morala ispunjavati formular da hoću da upotrebljavam “mušku formu imena” – kažem kakva muška forma, to je moje prezime. Trajalo je 3 mjeseca, ali vratili su mi Kisić”, završava svoju priču Sandra.

Izvor: https://6yka.com/novosti/zvali-su-me-bosanskom-cigankom-usprkos-svemu-sarajka-sandra-kisic-je-postala-internet-zvijezda-u-ceskoj

Related Posts

Upoznajte novi Upravni odbor Mreže za izgradnju mira

Dragi_e naši_e želimo sa velikim ponosom da vam predstavimo naš novi sastav Upravnog odbora Mreže za izgradnju mira 2021 – 2025 Aleksandar Žolja (predsjednik Upravnog odbora), rođen 1973. godine u Bugojnu, a živi i radi u Banjaluci. Po obrazovanju je profesor filozofije i sociologije, s tim da kao Program menadžer i aktivista ima 16 godina radnog iskustva […]