Udruženje Centar za mirovno obrazovanje djeluje tek nekoliko godina, no njihova mirovna misija izuzetno je važna za današnju Bosnu i Hercegovinu, gdje mir raste na tankom ledu, a nadu i želju mladih za ostankom u svojoj domovini odavno su otopile tople zime. S velikim žalom što ovaj svijet, globalno, ali i u komšiluku, nije bolje mjesto za život djece, odraslih radnih ljudi i penzionera, razgovarao je s nama za Snagu lokalnog, jedan od osnivača i predsjednik Centra za mirovno obrazovanje, Zdravko Kujundžija. A, kako je od malih nogu, kako kaže, uvijek nastojao dati svoj skromni doprinos ispravljanju drina i stvaranju nekog boljeg života za sve, tako danas vrijedno radi na promociji mira, dobrote, nade. Kao školovanom franjevcu, sve mu to dolazi vrlo prirodno jer su mir, pomirenje, ekologija i briga o siromašnima u samoj srži franjevačke teologije.
Šta volite u svojoj zemlji?
Pokušavao sam od svojih gimnazijskih dana u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, studentskog života u Sarajevu, studija u Bostonu u Americi, na brojnim poslovima u raznim oblastima a i privatno dati onaj svoj mali doprinos boljem životu ovdje, za sve nas. Rodio sam se u Livnu, kao Hrvat i katolik, ali sebe sam uvijek smatrao i tako pokušavao živjeti, prije svega kao ljudsko biće koje je Bogom dano na ovaj svijet s poslanjem da nesebično daje svoje talente. To je poslanje jedno vrijeme bilo formalno u franjevačkom redu, a danas je na nekim projektima koji su franjevački u svom izvornom obliku. U ovoj zemlji volim sve što je od Boga – ljude i prirodu. Radeći proteklih godina na projektu Škola mira s učenicima i nastavnicima susreo sam desetine predivne djece i vrijednih nastavnika. Zbog njih se isplati žrtvovati kako bi stvari napokon krenule s mrtve točke.
Kako se rodila ideja o Centru za mirovno obrazovanje i kako ste se Vi našli u njoj?
Nas nekoliko prijatelja, svi s franjevačkim školovanjem i odgojem, godinama smo aktivni u raznim mirovnim i obrazovnim projektima. Godine 2019. odlučili smo osnovati udrugu Centar za mirovno obrazovanje sa ciljem da svoje znanje, dobru volju i brojna poznanstva uložimo u jednu organizaciju koja će biti u potpunosti neovisna od bilo kakvih utjecaja, religijskog ili svjetovnog, a dovoljno mala da se ne optereti birokratskim zavrzlamama. Centar danas predstavlja platformu preko koje ostvarujemo ono svoje životno mirovno poslanje, a dosadašnje inicijative realizirali smo uz pomoć Američke ambasade u BiH, Porticus fondacije i Centra za napredne studije.
Šta je to značajno uradio Centar?
Kad pričam s dežurnim kritičarima, ponajviše ih je na društvenim mrežama, znaju reći kako to što mi radimo, recimo projekt „Škola mira“, je nešto jako malo i kao takvo beznačajno i nepotrebno. Ja znam da rijetko tko od nas može nešto puno promijeniti, ali nas ne opravdava da ne pokušavamo. Gledam te petnaestogodišnjake s kojima se družimo, i pune mi oči suza radosnica kako su pametni, dobri, normalni jednom riječju i uvijek se pitam u kojem momentu ih ovo društvo “pokvari“. Naše je, kažem to često kolegicama i kolegama, da posijemo po koje zrno i zalijevamo neko vrijeme. Kada i kakav plod će to donijeti ja zaista ne znam. Nadam se da i Onaj ili Ona gore nešto radi i da će se netko od ove djece jednom naći u poziciji s koje odlučuje napraviti nešto bolje i da će je iskoristiti ili da će barem biti normalno ljudsko biće spremno pomoći svom komšiji. 173 mlade osobe iz 34 škole prošle su šest ciklusa naše mirovne škole i ja sam duboko uvjeren da u njima leži veliki potencijal. Ponosan sam, a istovremeno i žalostan, što radimo neke projekte koji bi trebali biti sustavno rađeni, poput „Škole mira“ ili da ih rade velike religijske institucije, kao što smo mi obilježili 2021. godine 800. obljetnicu susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika Al-Kamila organizirajući šest okruglih stolova diljem BiH, nakon čega smo tiskali i zbornik. Ovaj vjerojatno najznačajniji susret između kršćanstva i islama ostao je skoro neobilježen u našoj javnosti.
Kako u stvarnosti izgleda Vaša misija? Ko prijeti miru i u kakvom smo mentalnom stanju generalno?
U upravo završenom ciklusu „Škole mira“ imali smo dvije škole koje pokrivaju područja Križančeva Sela i Ahmića, gdje su se dogodili najteži zločini između Bošnjaka i Hrvata. Te dvije škole, učenici i nastavnici, a da ne kažem i njihovi roditelji, po prvi put sad u našem projektu prepoznaju jedni druge, druže se i zajedno sudjeluju na rješavanju zajedničkih problema kroz module – ekologija, digitalne prijetnje, ovisnosti, međureligijski dijalog… Milijarde maraka su uložene u poratnu BiH kroz razne projekte, ali malo toga je konkretno uloženo u lokalne zajednice i ljude. Međureligijski dijalog se ne događa između reisa i kardinala nego u ovim malim mjestima. Ovakvi programi bi trebali postati sastavni dijelovi školskog programa, jer je to djeci važnije od učenja na pamet ne znam kakvih činjenica – koje svakako mogu dobiti online kad požele. Što se tiče mentalnog zdravlja, smatram da imamo odličnih mladih ljudi s potpuno dobrim stavom o životu i svojoj ulozi u društvu. Na nama je da ih poput dragocjenosti pokušavamo što više pronaći, odgajati i njegovati – sve se nadajući da će svjetlost zasjati nad bosanskim šumama, rijekama i dolinama.
Ima li snage u našim zajednicama, ima li potencijala za promjene koje su nam tako očajno potrebne? Ko te promjene može inicirati i kako?
Kad odete u Jajce ili Fojnicu, da spomenem samo ta dva mjesta u kojima smo radili, vidite da se djeca druže, nastavnici surađuju, direktori su jedni za druge. Mi nikad ne koristimo termin „dvije škole pod jednim krovom“, ali smo više uradili da uklonimo njegove negativne strane nego brojne druge skupe inicijative. Znate nas u Bosni i Hercegovini, svašta ćemo uraditi iz inata, ali kad pokušamo otvoreno i pošteno onda ćemo jedni drugima dati zadnju koru kruha. Promjene u društvu može pokrenuti svatko od nas, ali najveću odgovornost nose obrazovne i religijske institucije. One moraju biti inovativnije i proaktivnije. S nekim njihovim ozbiljnim pristupom mirovnom obrazovanju stvorit će se pretpostavke za neko vrijeme da demokratske promjene zažive među našim narodom kako bi izrasle generacije političara koji će služiti interesima društva, a ne isključivo osobnim i stranačkim interesima.
…i raditi na očuvanju prirodnih bogatstava, koja trenutno nemilice žrtvujemo zarad pogrešnih, kratkoročnih ciljeva?
Da, uporavo tako. Mi smo u međuvremenu odlučili ne gubiti vrijeme i započeli smo trogodišnji projekt „Pokret za ekološko obraćanje“ koji će se realizirati diljem BiH. Ekologiju ne treba promatrati samo u nekom uskom smislu, tipa recikliranje plastičnih boca. Radi se o integralnoj ekologiji, koja obuhvaća i mirovno djelovanje i brigu za siromašne i ostavljene na rubu društva. U učenjima naših religija Bog nam se objavio u svetim knjigama, ali isto tako i priroda je Božje djelo i objava. Kako se odnosimo prema Kur'anu i Bibliji trebali bismo i prema svakoj rijeci ili šumi. Iako su se vjernici diljem svijeta u proteklim godinama počeli intenzivnije baviti ekološkim problemima, to kod nas nije slučaj. Kasnimo uvijek se pravdajući ratom i svojim nekim često izmišljenim problemima. Ovim projektom želimo educirati civilne ekološke aktiviste o resursima koje postoje u islamu i kršćanstvu, a opet vjernike, posebno vjerske službenike, potaknuti da počnu koristiti te svoje bogate resurse kako bi svi zajedno obranili prirodu od uništavanja i sačuvali je za našu djecu i potomke. Zato se projekt zove pokret, svjesni da je ovo tek početak, a obraćanje je termin koji je prisutan u obje religije kao pojam za nužnu promjenu ponašanja i djelovanja. Sam projekt se sastoji od više komponenti: radit ćemo sa srednjoškolcima, ekološkim aktivistima, pripadnicima religija, organizirati okrugle stolove, konferenciju i molitveno-umjetničke susrete.
Jako je puno religija zloupotrebljavana na našim prostorima – gdje je za Vas mjesto religiji u životu jednog čovjeka? Da li se zaista poštujemo – mi mali ljudi u BiH, pripadnici različitih vjeroispovijesti.
Mi vjernici smo rođeni u određenoj vjerskoj zajednici, pripadamo nekoj religiji. Vjerski službenici i hijerarhija su važni, no naša glavna usmjerenost i lojalnost jest prema Bogu i svojoj savjesti. Roditelji su donijeli odluku u naše ime, a onda u nekoj odrasloj dobi bismo trebali svjesno odlučiti se za pripadnost određenoj religijskoj grupi a ne samo formalno ostati tamo gdje su nas stavili. U ime religije su se činile i još uvijek čine gadne stvari, užasni zločini. Upozoravati nam je na zloupotrebe religije u sve što ne služi čovjeku i općem interesu. Ima i veliki broj običnih vjernika i službenika koji su dosljedni svom vjerničkom poslanju. Susreo sam u svom životu jako puno ljudi koji su bili dobri, korektni i nikad se nisam pitao koje su religije. Kad je meni umrla majka, prije puno godina, zvala me komšinica muslimanka i pitala trebam li novaca. Tko je meni sad bliži, ona ili neki Hrvat i katolik koji se raduje mom neuspjehu!
