Vodenica radi

Pored puta Bijeljina-Tuzla, na ulazu u Priboj stoji tabla sa obavještenjem: „Vodenica radi“. Na oko 56 kilometara dugog toka rijeke Janje, u selu Priboj kod Lopara, danas rade dvije vodenice čuvenog vodeničara Anđelka Delića čiji su preci bili također vodeničari.

Koliko je stara vodenica?

Na ovom mjestu bila je vodenica i prije 100 godina. Stari pričaju da je za vrijeme poplava voda odnijela i vodenicu i vodeničara. Želja mi je bila da obnovim ovaj porodični posao i pomogli su mi u tome moji najmiliji, a u posao su se uključila i moja djeca. Nekada su Delići, negdje između dva svijetska rata, imali čak pet vodenica na Janji. Ja sam četvrta generacija Delića koji održava posljednju vodenicu u podmajevičkom kraju, iz koje su brašno, ispod vodeničkog kamena, kušali brojni turisti iz Slovenije, Austrije, Njemačke i drugih evropskih zemalja, ne samo lokalno stanovništvo.

Koje sve brašno meljete i koji su benefiti od konzumiranja brašna koje proizvodite?

Na tradicionalan način proizvodimo razne vrste brašna. Meljemo sve vrste žitarica od kukuruza i pšenice od čistog raževog, ječmenog i heljdinog brašna. Vodenički točak vrijedno melje i u stanju je samljeti i do 20kg brašna na sat, a to zavisi od tvrdoće i vrste zrna. U vodeničarstvu je najvažnije strpljenje, bez čega nema dobrog brašna. Narod postepeno „dolazi svijesti“ i sve više konzumira zdravu hranu, crni pšenični somun, pogaču i proju. Žene kupuju moje brašno, „zbog zdravlja i linije“. Najslađa proja je od ovih domaćih sorti kao što su, „brzohod“ i „bosančić“. Ne rodi obilno. Pošto imam svoja polja zasađena žitom, uglavnom, dobijem od 250 do 300 kilograma kukuruza po dunumu. To je tri puta manji prinos od hibridnih sorti. U mojoj vodenici potočari, zvanoj „Brzava“, na rječici Janji, u Priboju, mogu to slobodno reći, melje se najslađe i najkvalitetnije kukuruzno i pšenično brašno.

Šta za vas znači vodenica i ko vam pomaže u poslu?

U vodenici odmaram dušu. Imam vremena i strpljenja svakoga da saslušam, da uslužim. Volim i puno da pričam, nikada se od toga ne umorim. Ljudi se u vodenici otvore, raspričaju. Kad je čovjek raspoložen za priču, to raspoloženje prenese i na druge, ako je ljut i nabusit, onda svi bježe od njega. U vodenicu dolaze svi, bez obzira na to koje su nacije ili vjeroispovijesti. Stomak i želudac ne poznaju i ne priznaju nikakvu politiku i naciju. Vodenice su vijekovima bile važne karike u preživaljavanju. Danas, ta nekako nezaboravna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok, gotovo da je potisnuta u zaborav.
U vodenici mi pomažu sinov blizanci Bogosav i Ivan. Jedan od sinova je već preuzeo obaveze u vodenici, koja se ne zaustavlja ni danju ni noću, drugi sin Ivan uspešno okončava studije geologije u Tuzli. Prenio sam na njih radne navike, životne mudrosti, ljubav prema životu na selu i prema vodenici.

Autor: Mitar Simikić

Preuzeto sa: https://mionama.ba/en/stories/vodenica-radi/118

Related Posts

Međugeneracijska solidarnost: Pilot projekt Franjevačkog samostana sv. Ante u Sarajevu “Srce za bližnje u nevolji”

Kome je namijenjen ovaj poziv? Ako imate između 28 i 80 godina i spremni ste na 4-8 volonterskog rada mjesečno u vašem susjedstvu, nastavite čitati… U našem društvu sve je više osoba, posebno starije životne dobi, koje nemaju gotovo nikoga svoga, pa se nerijetko dogodi da kraj svoga zemaljskoga života dožive osamljene i ostavljene. Samo u Kantonu Sarajevo […]

Pučke kuhinje HKO “Kruh sv. Ante”

S obzirom da su životni uvjeti u kojima žive ljudi u Bosni i Hercegovini sve teži, te da među stanovništvom vlada nezaposlenost i siromaštvo, u porastu je broj socijalno ugroženih pojedinaca i obitelji bez osnovnih životnih sredstava. Kroz realizaciju projekata Pučke kuhinje i „Jelo na kotačima“, Kruh sv. Ante već dulji niz godina pruža pomoć u hrani osobama[…]