Vodenica radi

Pored puta Bijeljina-Tuzla, na ulazu u Priboj stoji tabla sa obavještenjem: „Vodenica radi“. Na oko 56 kilometara dugog toka rijeke Janje, u selu Priboj kod Lopara, danas rade dvije vodenice čuvenog vodeničara Anđelka Delića čiji su preci bili također vodeničari.

Koliko je stara vodenica?

Na ovom mjestu bila je vodenica i prije 100 godina. Stari pričaju da je za vrijeme poplava voda odnijela i vodenicu i vodeničara. Želja mi je bila da obnovim ovaj porodični posao i pomogli su mi u tome moji najmiliji, a u posao su se uključila i moja djeca. Nekada su Delići, negdje između dva svijetska rata, imali čak pet vodenica na Janji. Ja sam četvrta generacija Delića koji održava posljednju vodenicu u podmajevičkom kraju, iz koje su brašno, ispod vodeničkog kamena, kušali brojni turisti iz Slovenije, Austrije, Njemačke i drugih evropskih zemalja, ne samo lokalno stanovništvo.

Koje sve brašno meljete i koji su benefiti od konzumiranja brašna koje proizvodite?

Na tradicionalan način proizvodimo razne vrste brašna. Meljemo sve vrste žitarica od kukuruza i pšenice od čistog raževog, ječmenog i heljdinog brašna. Vodenički točak vrijedno melje i u stanju je samljeti i do 20kg brašna na sat, a to zavisi od tvrdoće i vrste zrna. U vodeničarstvu je najvažnije strpljenje, bez čega nema dobrog brašna. Narod postepeno „dolazi svijesti“ i sve više konzumira zdravu hranu, crni pšenični somun, pogaču i proju. Žene kupuju moje brašno, „zbog zdravlja i linije“. Najslađa proja je od ovih domaćih sorti kao što su, „brzohod“ i „bosančić“. Ne rodi obilno. Pošto imam svoja polja zasađena žitom, uglavnom, dobijem od 250 do 300 kilograma kukuruza po dunumu. To je tri puta manji prinos od hibridnih sorti. U mojoj vodenici potočari, zvanoj „Brzava“, na rječici Janji, u Priboju, mogu to slobodno reći, melje se najslađe i najkvalitetnije kukuruzno i pšenično brašno.

Šta za vas znači vodenica i ko vam pomaže u poslu?

U vodenici odmaram dušu. Imam vremena i strpljenja svakoga da saslušam, da uslužim. Volim i puno da pričam, nikada se od toga ne umorim. Ljudi se u vodenici otvore, raspričaju. Kad je čovjek raspoložen za priču, to raspoloženje prenese i na druge, ako je ljut i nabusit, onda svi bježe od njega. U vodenicu dolaze svi, bez obzira na to koje su nacije ili vjeroispovijesti. Stomak i želudac ne poznaju i ne priznaju nikakvu politiku i naciju. Vodenice su vijekovima bile važne karike u preživaljavanju. Danas, ta nekako nezaboravna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok, gotovo da je potisnuta u zaborav.
U vodenici mi pomažu sinov blizanci Bogosav i Ivan. Jedan od sinova je već preuzeo obaveze u vodenici, koja se ne zaustavlja ni danju ni noću, drugi sin Ivan uspešno okončava studije geologije u Tuzli. Prenio sam na njih radne navike, životne mudrosti, ljubav prema životu na selu i prema vodenici.

Autor: Mitar Simikić

Preuzeto sa: https://mionama.ba/en/stories/vodenica-radi/118

Related Posts

Konferencija “Youth Inspiration Academy” 2022

Dodjelom priznanja “Junak/junakinja svoje zajednice”, edukativnim radionicama i koncertom Amela Ćurića Fondacija tuzlanske zajednice obilježava Međunarodni dan volontera Fondacija tuzlanske zajednice i ove godine povodom 5. decembra, Međunarodnog dana volontera, organizuje konferenciju Youth Inspiration Academy sa nizom edukativnih radionica usmjerenih na lični razvoj mladih, te njihov društveni i poduzetnički angažman. Na konferenciji, koja se ove godine održava […]

Volontiranje i aktivizam: Put ka uspjehu i izgradnji sebe

Ukoliko ideš u srednju školu ili si adolescent odnosno adolescentica koji ili koja pokušava pronaći svoje mjesto u društvu van škole/fakulteta, onda je ovaj blog baš za tebe! Osoba sam koja je svoje srednjoškolske ali i fakultetske (koji još uvijek traju) dane provodila u raznim vannastavnim aktivnostima i obavezama. Naravno, ta navika se proteže još iz osnovne[…]