Pored puta Bijeljina-Tuzla, na ulazu u Priboj stoji tabla sa obavještenjem: „Vodenica radi“. Na oko 56 kilometara dugog toka rijeke Janje, u selu Priboj kod Lopara, danas rade dvije vodenice čuvenog vodeničara Anđelka Delića čiji su preci bili također vodeničari.
Koliko je stara vodenica?
Na ovom mjestu bila je vodenica i prije 100 godina. Stari pričaju da je za vrijeme poplava voda odnijela i vodenicu i vodeničara. Želja mi je bila da obnovim ovaj porodični posao i pomogli su mi u tome moji najmiliji, a u posao su se uključila i moja djeca. Nekada su Delići, negdje između dva svijetska rata, imali čak pet vodenica na Janji. Ja sam četvrta generacija Delića koji održava posljednju vodenicu u podmajevičkom kraju, iz koje su brašno, ispod vodeničkog kamena, kušali brojni turisti iz Slovenije, Austrije, Njemačke i drugih evropskih zemalja, ne samo lokalno stanovništvo.
Koje sve brašno meljete i koji su benefiti od konzumiranja brašna koje proizvodite?
Na tradicionalan način proizvodimo razne vrste brašna. Meljemo sve vrste žitarica od kukuruza i pšenice od čistog raževog, ječmenog i heljdinog brašna. Vodenički točak vrijedno melje i u stanju je samljeti i do 20kg brašna na sat, a to zavisi od tvrdoće i vrste zrna. U vodeničarstvu je najvažnije strpljenje, bez čega nema dobrog brašna. Narod postepeno „dolazi svijesti“ i sve više konzumira zdravu hranu, crni pšenični somun, pogaču i proju. Žene kupuju moje brašno, „zbog zdravlja i linije“. Najslađa proja je od ovih domaćih sorti kao što su, „brzohod“ i „bosančić“. Ne rodi obilno. Pošto imam svoja polja zasađena žitom, uglavnom, dobijem od 250 do 300 kilograma kukuruza po dunumu. To je tri puta manji prinos od hibridnih sorti. U mojoj vodenici potočari, zvanoj „Brzava“, na rječici Janji, u Priboju, mogu to slobodno reći, melje se najslađe i najkvalitetnije kukuruzno i pšenično brašno.
Šta za vas znači vodenica i ko vam pomaže u poslu?
U vodenici odmaram dušu. Imam vremena i strpljenja svakoga da saslušam, da uslužim. Volim i puno da pričam, nikada se od toga ne umorim. Ljudi se u vodenici otvore, raspričaju. Kad je čovjek raspoložen za priču, to raspoloženje prenese i na druge, ako je ljut i nabusit, onda svi bježe od njega. U vodenicu dolaze svi, bez obzira na to koje su nacije ili vjeroispovijesti. Stomak i želudac ne poznaju i ne priznaju nikakvu politiku i naciju. Vodenice su vijekovima bile važne karike u preživaljavanju. Danas, ta nekako nezaboravna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok, gotovo da je potisnuta u zaborav.
U vodenici mi pomažu sinov blizanci Bogosav i Ivan. Jedan od sinova je već preuzeo obaveze u vodenici, koja se ne zaustavlja ni danju ni noću, drugi sin Ivan uspešno okončava studije geologije u Tuzli. Prenio sam na njih radne navike, životne mudrosti, ljubav prema životu na selu i prema vodenici.
Autor: Mitar Simikić
Preuzeto sa: https://mionama.ba/en/stories/vodenica-radi/118
