Udruženje “Naš most” Zenica osnovano je sa ciljem da kroz umjetnost i kulturu promiče socijalnu inkluziju ranjivih grupa, fokusirajući se na starije osobe, žene i osobe s invaliditetom. Ovo udruženje stoga u sklopu svoje galerije već godinama okuplja i radi sa osobama treće životne dobi i za njih organizuju besplatne umjetničke radionice, kolonije i izložbe. Iznad svega, kako ističu iz udruženja “Naš most”, galerija je mjesto druženja, opuštanja i stvaralaštva i ovdje starije osobe imaju priliku da se kreativno izražavaju, bave umjetnošću, upoznaju i da međusobno uče.
Piše: Đorđe Krajišnik
Centar za sretno starenje
U svojim zvaničnim predstavljanjima “Naš most” nastupa pod motom “centar za sretno starenje”. Kako je za “Snagu lokalnog” kazala Zdena Šarić iz ovog udruženja oni se tako osjećaju tamo, pa odatle i taj slogan, priliči.
– U vrijeme pandemije i pojačanih mjera ne idemo tako često, nismo aktivne fizičke u samom prostoru, ali radimo online sa našim članovima. Nekad odemo da ugrijemo/naložimo, popijemo kafu bez ikoga, bude nam lijepo. Stvoren je osjećaj sreće u prostoru, i nije nam nikad mrsko otići dole. Nadam se da ćemo naći još prijatelja koji će nam pomoći da uredimo prostor, jer je trenutno u pripremi, kako bi još više ljudi moglo dolaziti i vidjeti centar. Za sada smo jedan dio prostora uredili našim vlastitim snagama i finansijama. Grad Zenica dodijelio nam je dodatnih 49 kvadratnih metara prostora za edukacije. Trenutno kada radimo, imamo problema zbog prostora, nakon edukacija za čišćenje, sređivanje i raspremanje. Taj dodatni dio za edukacije, promocije, izložbe se mora srediti: stare instalacije, loši podovi, ali se nadamo podršci prijatelja, kazala nam je Zdena Šarić.
Ona dodaje da sam prostor ne plaćaju, jer je vlasništvo Grada Zenica, ali sve komunalije i takse plaćaju sami.
– Također, prostor moramo sami adaptirati i održavati, što je za nas koji nemamo izvor sredstava jako veliki izdatak. Pokušali smo tražiti da se to objedini, jer je to nekad bio jedinstveni prostor, a sad je izdjeljeno, i tretira se kao odvojeni prostor, što će nas dodatno opterećivati: struja za dva mjesta, umjesto za jedno. To su stvari za koje se nadamo da ćemo sa Gradom riješiti. Grad jeste imao sluha, i zahvaljujući gradonačelniku Zenice smo to i dobili, a inače je išlo jako dugo i sporo. On je nama bio neophodan, jer imamo veliko članstvo i interes, ali nismo ih mogli sve prihvatati. Sad se razmišlja i o sekcijama, da budu i mladi ljudi, i djece, za škole slikanja, što je dobro i za udruženje, da se mladi ljudi prihvate posla i vođenja udruženja, jer je udruženje staro, od 1994. godine. Mali zaokret je napravljen prije nekoliko godina: okupljanje umjetnika, a sad vidimo prostor da se uključe ljudi koji bi možda pisali poeziju i slično. Prednost je također što smo locirani u centru grada, pojašnjava članica udruženja “Naš most”.
Naša sugovornica se prisjeća kako je ovo udruženje počelo raditi još u okolnostima rata, sa ciljem ekonomskog uključivanja i osnaživanja žena, jer su muškarci većinom bili na liniji fronta.
– I tad su žene počele izražavati umjetnička osjećanja, i radila su se pletenja, tkanja, radilo se na postavljanju mini-predstava, snimane su kasete sa postavkom predstave “Bosanske svadbe”, u suradnji sa Tropicom, i postoji u arhivi. Dosta toga je rađeno na ruralnom području, gdje su opskrbljivali i stočnim fondom domaćinstva, tad su domaćice bile kod kuće, i morale su riješiti pitanje finansija i svega, i dijeljene su ovce, krave. Ja sam 17 godina u udruženju, i radila sam na projektima obučavanja šivenja, krojenja, na zapošljavanju, rad na projektu oživljavanja Vranduka kao turističke destinacija. Zadnjih godina su se najviše zadržali umjetnici, slikari. Puno toga se radi, ne zaboravljajući prvu misiju, da se ženama pomogne, da se ekonomske osnaže, da ih se informiše, organizirajući bazare kreativaca (kreativnih bazara, koji idu svaki mjesec), za bazare postoji interes, naročito starijih. Omladina se opredjeljuje za online rad i rad na društvenim mrežama, dok starije članice prihvataju ovakav kontakt sa publikom i tržištem, za kontakt licem u licem, ističe imponzantan niz aktivnosti ovog udruženja Zdena Šarić.
Govoreći o tome kako se udruženje finansira i funkcioniše naša sugovornica ističe kako su u ratno i poratno vrijeme, žene općenito imale empatiju od onih koji su mogli pomoći.
– U to vrijeme, ljudi koji su imale firme ili bili na čelu firme su bili osjetiljivi ka ženama i djeci, i bilo je pomoći od strane tog privrednog sektora, bez obzira na rat i ratno stanje, i bilo je organizacija iz inostranstva. Također, tada su bili oslobođeni plaćanja komunalnih usluga. Nikad ovo udruženje nije imalo rješen način finasiranja usluga, grijanja, komunalnih usluga: najviše se namicalo iz članarina i od sponzora. Iako se nalazimo u centru grada, mi i danas nemamo grijanje, već ložimo ili grijemo na struju. Donesemo peć od kuće i ložimo, jer nemamo mogućnost kupiti peć, i drva kupujemo i tako se grijemo. Ukoliko bismo htjeli strujom, nemoguće je jer bi nam bilo skupo, uzimajući u obzir koliko dugo zima u BiH traje. Sve usluge namićemo iz članarine, a puno toga moramo platiti: puno se traži a ništa nam se ne daje, iako smo nevladina organizacija (NVO). Jedino čega smo oslobođeni je plaćanje korištenja samog prostora, koji je u lošem stanju, jer nije održavan, a mreža komunalija je stara, krov je bio star, oluci. Ove usluge platimo našim vlastitim slikama, koje bi u prodaji koštale 3-4 puta više nego bi koštali oluci, ili pretresanje krova i zahvalni smo kad nađemo da neko hoće i ovako uraditi, govori o problemima sa kojima se susreće ovo udruženje Zdena Šarić, te dodaje:
– Internacionalni projekti nisu propali zbog pandemije, tehnologija je napredovala i to nam je omogućilo da ne zastanemo u projektima. Također veliki entuzijazam ljudi nam pomaže konstantno da to iznesemo sve, naročito mladih volontera za društvene mreže. Predobar, prezahtijevan projekat koji je možda za naše područje bio preuranjen je projekat “Žensko lice Zenice”, rađen sa organizacijama iz Slovačke, Poljske, Ukrajine. Naš partner je bio Udruženje “Naša Djeca” i RadiYo Active Zenica, i pravili smo snimanja i fotografiranja, oni iznijeli najviši dio posla. Za nas je to bila potpuna novina, bez ikakvih predznanja i iskustava, ali smo taj projekat u potpunosti iznijeli i presretni smo bili što zbog novog iskustva, projekat urađen dobro. Dio projekta, koji će se očitovati u izložbi ukrajinske fotografkinje, će biti u martu, radi novih mjera i povećanja broja zaraženih. Taj projekat jeste završen, ali taj dio će biti najvjerovatnije za 8.mart. Kroz cijeli oktobar smo imali ture besplatne, kroz zeničke kvartove, i na proljeće bi opet krenuli sa tim turama. Nije prošlo nezapaženo. Projekat “Ima neka tajna veza”, koji se radi sa organizacijom Art Aparat iz Beograda, se još uvijek radi. Radimo radionice online putem. Naši članovi drže te časove. U nekoliko navrata, uz poštivanje svih mjera smo se sastajali tokom ljeta, ne damo se omesti i idemo dalje.
Zdena Šarić, govoreći o samoodrživosti aktivnosti udruženja kaže da su uglavnom sve članice radile radove od vlastitog materijala, i sve urađene slike su ostajale u njihovom vlasništvu, a kao članice udruženja su dobijale besplatno znanje kroz projekte, dok su materijale vlastite koristile.
– Neke slike i suveniri su ostali u vlasništvu i prostorijama Udruženja, i napravićemo prvi put online aukciju, slika slikara koji su učestvovali kod nas u Udruženju, kako profesionalnih i akademskih tako i “amaterskih” (bez formalnog umjetničkog obrazovanja). Probaćemo ih prodati, a sve bi išlo u opremanje i uređivanje prostora, naravno user-friendly (pristup osoba sa invaliditetom, i osobama koje se teže kreću, sa pomagalima). Kultura i umjetnost su veoma bitni, ali i veoma skupi, naročito za penzionersku kategoriju, zato se mi i trudimo organizovati to sve, da pokažemo da 65+ godina ne znači da nismo za upotrebe, bez obzira na obaveze, jasna je Šarić.
Čista satisfakcija
Govoreći o tome koliko sugrađani kupuju radove koji nastanu u okviru aktivnosti udruženja naša sugovornica kaže da im nije primarni cilj da prave biznis, te da je ovo čista satisfakcija.
– Dobro dođe kad se ima neki dodatak na mizerne penzije, super je ako uspijemo prodati.
Inače, neki ljudi znaju samo doći, jer je besplatno kako bi se družili i opustili u prostorijama Udruženja i nemaju para za izlaske, kafiće, restorane, a i lokacija Udruženja je plus.
Mi smo imali situaciju da imamo školu slikanja ponedjeljkom, i bila je otkazivana jer nije bilo dovoljno ljudi za školu, kaže Zdena Šarić.
Osvrnuli smo se tokom razgovora za “Snagu lokalnog” i na činjenicu da udruženje “Naš most” pored starijih osoba radi i sa djecom sa poteškoćama u razvoju.
– Ja lično radim sa djecom pet godina, veoma dobre slike. Dobio se poticaj od Općine da se i ove godine to radi, ali situacija i mjere nam ne dozvoljavaju. Ima ih 15-20 osoba, koja i nisu djeca godinama. Završili su školu, idu u dnevni centar jer im roditelji većinom rade. Slučajno smo napravili jednu oglednu radionicu slikanja enkaustike (slikanje peglom i voštanim bojama), radila sam sa osobama sa umanjenim sposobnostima, i od jednog termina koji traje tri sata, ja sam radila dva termina po tri sata, i pitali su kad ćemo opet. Ja sam tad shvatila da imam smisla da radim sa osobama sa poteškoćama, a i sama tehnika je na neki način podobna za takve osobe, i tada sam i shvatila da su takve osobe u stanju “prešišati” “normalne” osobe svojim djelima i sposobnošću. Znali smo raditi i po 8 sati uz pauze za kafe. Došlo je do aranžmana između udruženja Zvijezda iz Zenica i udruženja Naš most. Radili smo i izložbu njihovih radova i prodaju njihovih slika, slike znale dostizati i poprilične vrijednosti. Sretnem ih na ulici, i oni pokazuju/gestikulišu kao “kad ćemo peglat’”, to je njima veselje, i njihovi roditelji uživaju, objašnjava naša sugovornica svoj altruistički rad.
Na kraju razgovora, Zdena Šarić, kada su u pitanju saradnje i parnerstva, te međunarodne razmjene udruženja “Naš most”, zaključuje:
– Partnere dobijamo što idemo na susrete, i aplicirali smo preko Tandem programa.
Sa umjetnicima iz Omana smo se upoznali na jednom od sastanaka. Tandem je međunarodni program za kulturu, koji okuplja umjetnike iz cijelog svijeta, i dovodi do uvezivanja ljudi ako imaju zajedničke tačke, on dodjeljuje neke male grantove. Sa Omanom smo radili projekat Može – koji na arapskom znači Talas. To je bio prvi međunarodni projekt u novoj postavi, koja je počela sa radom prije 7-8 godina. Preko istih Tandem susreta došli u kontakt sa organizacijama iz Slovačke, Ukrajine, Poljske a i Beograda/Srbije, sa kojima radimo projekat Ima jedna tajna veza. Sličnim putem smo došli i u kontakt sa ljudima iz Italije i Turske.
