Međunarodni dan braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava

29. novembra se obilježava Međunarodni dan braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 8. marta 1999. godine Usvojila Deklaraciju o pravima i odgovornostima pojedinaca/pojedinki, grupa i društvenih organa u unapređivanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i sloboda. Ovom deklaracijom osnaženi su važeći dokumenti UN o ljudskim pravima i naglašeno da nema mira i bezbjednosti u svijetu bez poštovanja ljudskih prava. Priznato je pravo pojedincima i pojedinkama, grupama i udruženjima da šire znanja o ljudskim pravima, da se na nacionalnom i međunarodnom nivou zalažu za zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda.

„Odbrana žena odbrana prava“ (Defending Women Defending Rights) je međunarodna kampanja pokrenuta 2004. godine u cilju prepoznavanja i zaštite braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava, aktivistkinja i aktivista koje/i se zalažu za ostvarivanje svih ljudskih prava za sve ljude. Kampanja tvrdi da se žene koje se zalažu za ljudska prava i svi aktivisti i aktivistkinje koji/e brane ženska ljudska prava suočavaju sa specifičnim nasiljem koje se vrši zbog njihovih zalagačkih napora ili u vezi sa njihovim polom/rodom. 29. novembar je dan kad se odaje počast braniteljicama i braniteljima ženskih ljudskih prava, aktivizmu, zalaganju i hrabrim aktima otpora. Kampanja se fokusira na odbranu prava i uticaj zloupotreba i kršenja prava od strane državnih ili nedržavnih aktera (uključujući članove/ce porodice i lokalne zajednice), porast militarizama i fundamentalizama, kao i mnoge načnine na koje su braniteljice i branitelji ljudskih prava ciljane/i zbog svoje seksualnosti, uključujući zbog toga što su percipirane/i kao lezbejke ili homoseksualci naroda Obaveza države je da preduzme zakonodavne, pravosudne, administrativne i druge mere za unapređivanje građanskih, političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih prava svih osoba pod njenom jurisdikcijom i 29. novembar je jedan u nizu koji nas na to podseća.

Povodom Međunarodnog dana branitelja i braniteljica ženskih ljudskih prava Zilka Spahić-Šiljak dala je svoj doprinos kampanji „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ kroz razgovor sa Ajnom Jusić, predsjednicom Udruženja Zaboravljena djeca rata koje provodi ovu kampanju.

Zilka Spahić-Šiljak je profesorica rodnih studija, a oblasti kojima se bavi uključuju avangardne teme roda, religije, ljudskih prava, politike i izgradnje mira, sa višegodišnjim iskustvom djelovanja u vladinom i nevladinom sektoru i akademskoj zajednici. Gostujuća je profesorica na Roehampton Univerzitetu u Londonu i predaje na Filozofoskom fakultetu u Zenici i direktorica je TPO Fodacije Sarajevo. U proteklih devet godina predavala je na dva američka univerziteta: Harvard i Stanford i gostovala na brojnim evropskim univerzitetima.

Teme ljudskih prava, prava žena, religija, feminizam i izgradnja mira za neke su potpuno različite teme – dok Zilka Spahić Šiljak o njima govori kao o jednoj cjelini. Na osnovu dosadašnjeg iskustva smatra da se u našem društvu, ali i u većini drugih društava  na spoj feminizma i religije ne gleda blagonaklono i sa razumijevanjem. Čak i u Zapadnim demokratskim društvima koja imaju dugu tradiciju feminističkih pokreta, a od 1960-ih i tradiciju ženskih i rodnih studija na univerzitetima, feminizam se još uvijek doživljava kao prijetnja strukturalnom patrijarhatu. „Za mene,  feminizam i religija idu jedno s drugim, jer obje ideje i svjetopogledi u osnovi su protiv nepravde, zuluma, eksploatacije, ponižavanja i nasilja. Feminizam utemeljen na religiji – islamski feminizam kao svoj resurs i uporište koristi Božiju riječ, koja ako se tumači holistički i uključivo može biti okvir i platforma za rodnu ravnopravnost.“ – navodi Spahić-Šiljak.

„Ljudi inače prosuđuju i osuđuju na temelju stereotipa i polu-informacija koje imaju o određenom pitanju. Važno  je ipak reći da stereotipno shvaćanje feminizma i religije nije imanentno samo vjernicima i vjernicama, već i sekularistima. I jedni i drugi znaju biti isključivi i puni nerazumijevanja, ali isto tako nespremni da nešto nauče i o feminizmu i religiji. Uglavnom, ljudi nemaju punu informaciju, a spremni su da prosuđuje i osuđuju, jer je tako jednostavnije. Umjesto da nešto pročitaju ili razgovaraju s ljudima s kojima se ne slažu ili imaju dijametralno suprostavljena stajališta, donose svoj sud na prečac bez svijesti o odgovornosti za takve prosudbe.“ – dodaje dugogodišnja aktivstkinja.

Feminizam kao prijetnja patrijarhatu iz perspektive islamske tradicije donosi i potvrdu da nasilje nad ženama nije odobreno u svrhu „rješavanja konflikta“.

„Ako me pitate za islamsku tradiciju onda bi jednostavan odgovor bio da se nasilje nad ženama ne odobrava kao način rješavanja konflikta i razmirica između žene i muškarca. U islamskoj tradiciji je razvod dozvoljen da bi se spriječilo nasilje u bračnoj zajednici i da djeca ne bi trpila nasilje. Međutim, ako se pogleda kako su muškarci kroz povijest tumačili Kur’an i druge izvore vjere, onda se vidi da su veliki autoriteti opravdavali fizičko discipliniranje žene i to najčešće kroz simboličku upotrebu misvaka (četkica za zube), kako bi žena shvatila poruku da bude poslušna svome mužu. Prevladavala je dakle patrijarhalna idealizirana kozmologija rodnih odnosa sa hijerarhijskim modelom u kojem je žena bila poslušna Bogu preko poslušnosti muškarcu. Ovakva tumačenja su i danas nažalost prisutna i postoje i danas religijski autoriteti koji će posegnuti za prijašnjim tumačenjima i opravdati fizičko discipliniranje žene kako bi shvatila da treba biti poslušna. Kada sam radila svoje doktorsko istraživanje koje je obavljeno u knjizi “Žene, religija i politika“ 2007 godine, pitala sam žene i muškarce u 20 gradova i sela u BiH „da li žena treba biti poslušna muškarcu?“, pa je više od polovice njih dogovorilo da smatraju da žena treba da je poslušna muškarcu. Intervjuirala sam ne samo muslimane, već i pripadnike/ice pravoslavne vjere i katolike ali i one koji su se deklarirali kao ateisti i agnostici. Kulturološki je još uvijek prisutna svijest o tome da žena muškarcu duguje poslušnost i da je on glava porodice i njen uzdržavatelj. Iako je stvarnost potpuno drugačija i mnoge žene rade i doprinose kućnom budžetu i dalje se muškarac vidi kao glava porodice. Ono što ohrabruje je to da Islamska zajednica u BiH i sve veći broj imama govore protiv nasilja nad ženama i da se u prvi plan stavljaju poruke Poslanika Muhameda kojima se potiče lijep odnos prema ženama i zabranjuje sila i nasilje.“ navodi Spahić Šiljak na pitanje shvatanje nasilja nad ženama u islamskoj tradiciji.

Na dalje, mnogi tvrde da je položaj žena u religijskim tradicijama na margini i da je najveći razlog tome tumačenje religije od strane muškaraca u svijetu patrijarhalnog ustroja društva. Ukoliko se osvrnemo na Bosni i Hercegovinu, ova teza je tačna. „Žena je u religijskim tradicijama na marginama i u vrlo malom procentu su žene  zastupljene na važnim pozicijama unutar zajednica, a skoro ih nikako nema na najvišim pozicijama odlučivanja. Iako su se žene još 1970-ih uključile u obrazovne institucije i danas ih ima mnogo koje su diplomirale teologije, većina rade kao vjeroučiteljice u školama ili unutar zajednica. U islamskoj zajednici su žene već odavno zastupljene i u Saboru kao najvišem zakonodavnom tijelu i mogu glasati na izborima, ali do sada još uvijek nemamo žena kao predsjednica džematskih odbora, kao voditeljica odjela Rijaseta islamske zajednice niti su na mjestima direktorica obrazovnih institucija. Razlozi nisu teološko-pravni već kulturološki. Na koncu kada se pogleda u kakvom socio-kulturnom i političkom kontekstu živimo, jasno je da su žene općenito vrlo malo zastupljene na liderskim pozicijama, pa je njihov položaj u religijskim zajednicama samo dio opće slike društva. Naše društvo je još uvijek duboko patrijarhalno unatoč vanjskim kozmetičkim promjenana kojima se želi pokazati emancipacija i progres. Iako su žene u proteklih 70 godina ostvarile temeljna građanska i politička prava, još uvijek je teško prihvatiti ženu kao lidericu i ravnopravnu u svim oblastima života. Mi smo napravili iskorak u zakonskim rješenjima kojima se regulira pitanje nasilja u porodici, ali nismo svijest ljudi uspjeli mnogo promijeniti pa da nasilje ne bude normalno i da stigma ne bude na žrtvi, već na počinitelju. Nažalost, kod nas su svi oblici nasilja, ne samo nasilje nad ženama do te mjere normalizirani da je teško pokrenuti ljude da reagiraju i prijave nasilje. Patrijarhalna svijest i dalje kultivira komplementarni model rodnih odnosa, a to znači da su žene i muškarci dva potpuno različita svijeta za različitom prirodom i shodno tome rodnim ulogama. Iako su muškarci i žene biološki različiti, to pametan ne niječe, problem je u tome što se u patrijarhalnim kulturama na temelju biologije kreiraju psihološke i kognitivne razlike koje ženu situiraju u drugorazrednu poziciju, slabiju, emotivniju i nesposobnu da obavlja „teške“ poslove upravljanja u javnoj sferi života.“ ističe Zilka Spahić Šiljak.

Kao dio života u Bosni i Hercegovini – bez obzira na to čime se bavite i kakve ciljevi imate, naprosto morate proći iskustva etničke i nacionalne podjele koja je sveprisutna zadnjih 25 godina. Separacija društva po etničkom ključu danas je najvrijedniji manipulativni alat kojim raspolažu etno-nacionalističke političke stranke koje vladaju u BiH. Veza između etničkih podjela i konstruisanih rodnih uloga utiče na položaj žena u BiH jer, kako Spahić Šiljak navodi: „etničke podjele dodatno učvršćuju patrijarhat, jer kultiviraju imidž majke nacije i etničke grupe. Glorificira se majčinstvo i utvrđuju podjele rodnih uloga, pravdajući ih dodatno opstankom nacijeUmjesto zajedničkog rada na promociji i zaštiti ženskih ljudskih prava, žene iz svojih etničkih kutija svaka za svoju grupu zagovara ravnopravnost. To je  žalosno i paradoksalno, da one koje su stoljećima bile eksploatirane sada pristaju da u ime etnije i nacije to isto čine drugim ženama ili da ih marginaliziraju i ne uzimaju u obzir. Nije bez razlog jedna od vodećih teoretičarki roda i povijesti, Nira Yuval Davis rekla da je najveća podjela među ženama danas etnička i nacionalna. Žene su zarobljenice svojih etničkih i nacionalnih grupa i svjesno i nesvjesno podrivaju temelje ženskih prava time što pristaju biti „proizvođačice“ nacije u skladu sa nacionalističkim populacionim politikama. Naciju žene proizvode ne samo biološkim rađanjem već i kroz kulturu i običaje jer su žene čuvarice i prenositelice kulture i običaja. Stoga se može reći da naciju i biološki i kulturološki produciraju i reproduciraju žene, ali tim procesima upravljaju muškarci.“

Ako bi religija bila više uvjerenje, a ne puka tradicija, to bi doprinijelo smanjenju nasilja nad ženama i promjenio bi se generalno „pogled na žene“. Spahić-Šiljak smatra da „ako bi ljudi religiju shvaćali kao istinsku refleksiju, a ne puku tradiciju i emociju onda bismo imali više odgovornosti i etičnosti i definitivno bi se pogled na žene mijenjao, odnosno mijenjala bi se rodna politika i dinamika unutar porodice, ali i u javnoj sferi života. Sve dok se insistira na binarnosti rodnih uloga, specifičnoj ženskoj i muškoj naravi koje nisu utemeljene u Božijoj riječi, već u tumačenjima muškaraca, lakše će biti pravdati nasilje nad ženama, šutnjom prelaziti preko toga, i na taj način i dalje normalizirati nasilje kao sastavni dio života. Žena i muškarac koji vjeru doživljavaju kao svakodnevno preispitivanje i katarzu, ne mogu pravdati nasilje i bio dio zavjere šutnje kojom je i dalje obavijen problem nasilja nad ženama i djecom.“

Kako ne bismo ostali u svijetu koji nalazi opravdavanja za nasilje, dugogodišnja aktivistkinja i feministkinja Zilka Spahić poručuje mladim djevojkama da je obrazovanje ključno. „Obrazujte se da biste mogle argumentirano zagovarati vaša prava, ali i prava svih drugih koji su marginalizirani, jer feminizam nije samo borba za prava žena. Feministička pitanja su sva društvena pitanja. Pamtite ono što uradile vaše pretkinje, jer su založile svoje živote za to da bismo mi danas uživale prava koja imamo, a na nama je da uradimo nešto po čemu nas pamtiti nove generacije.“

Kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ koju provodi Udruženje Zaboravljena djeca rata podržana od strane Otto per Mille – Waldensian crkva u Italiji.

Objavljeno: November 29, 2020

zdr.org.ba

Related Posts

Međugeneracijska solidarnost: Pilot projekt Franjevačkog samostana sv. Ante u Sarajevu “Srce za bližnje u nevolji”

Kome je namijenjen ovaj poziv? Ako imate između 28 i 80 godina i spremni ste na 4-8 volonterskog rada mjesečno u vašem susjedstvu, nastavite čitati… U našem društvu sve je više osoba, posebno starije životne dobi, koje nemaju gotovo nikoga svoga, pa se nerijetko dogodi da kraj svoga zemaljskoga života dožive osamljene i ostavljene. Samo u Kantonu Sarajevo […]

Pučke kuhinje HKO “Kruh sv. Ante”

S obzirom da su životni uvjeti u kojima žive ljudi u Bosni i Hercegovini sve teži, te da među stanovništvom vlada nezaposlenost i siromaštvo, u porastu je broj socijalno ugroženih pojedinaca i obitelji bez osnovnih životnih sredstava. Kroz realizaciju projekata Pučke kuhinje i „Jelo na kotačima“, Kruh sv. Ante već dulji niz godina pruža pomoć u hrani osobama[…]