Ljubinka Lazić, socijalna radnica, volonterka i aktivistica, podijelila je sa “Snagom lokalnog” svoja iskustva altruističkog rada, koja su rasprostranjena u cijelom nizu dugogodišnjih aktivnosti u gradovima Doboj i Derventa.
Piše: Đorđe Krajišnik
Ljubinka Lazić radi kao samostalna stručna saradnica za poslove socijalne zaštite u Centru za socijalni rad u Derventi, ali je pored toga dugo vremena uključena u rad u okvirima nevladinog sektora, te sektorima socijalnog i volonterskog djelovanja. Pomagati ljudima je, kako je kazala u razgovoru za “Snagu lokalnog”, za nju ideja vodilja i unutrašnji nagon koji ju je usmjerio ka izboru zanimanja socijalnog radnika.
– Volonterskim radom sam se počela baviti u toku studija socijalnog rada sa idejom dopune teorijski sticanog znanja i upoznavanja socijalnog rada. I zaista, znanje sam mogla praktično dopuniti. Počela sam sa radom sa djecom, kategorijom društva koja mi je najdraža i za koju smatram i znam da zahtjeva najveću moguću zaštitu i brigu društva, svijeta, svakog čovjeka. Zaposlivši se, ubrzo sam shvatila da socijalni rad u praksi čini mnogo administriranja sa krutim pravilima i opet sam se okrenula volonterskom radu sa više različitih udruženja željna više slobode i pomoći ljudima radi postizanja željenih promjena.
Van strogih procedura
Rad u nevladinom sektoru je oslobođen strogih birokratskih procedura i ima šire okvire, a u odnosu sa klijentima daje mogućnost stvaranja prijatnije, opuštenije atmosfere. Ljudi se tako više opuste i lakše se razvija povjerenje prema socijalnom radniku, jer on tada nije državni službenik već čovjek širokog srca koji radi taj posao jer ga voli i pomaže ljudima jer voli ljude, objašnjava Ljubinka svoje razloge bavljenja ovom vrstom društvenog rada.
Prema mišljenju naše sagovornice socijalni radnik je visoko humano zanimanje i zahtjeva posebno poštovanje i odnos, kako države i državnih vlasti, tako i građana. Nažalost, biti socijalni radnik, danas, u ovim okolnostima, kako kaže Lazić, kada je država još u brojnim razvojnim procesima, je teško.
– Građani nas često doživljavaju kao službenike koji samo “poštuju zakone” i čuvaju javni interes, očekujući od socijalnog radnika da odobri pravo, da novac, a zadatak socijalnog rada je najprije da pomogne čovjeku da razvije potencijele, probudi se, koristi resurse i osposobi se tako da uzme kontrolu nad svojim životom. Istina je i da su resursi države u kojoj živimo skromni i da nerijetko nedostaje mogućnosti za zadovoljavanje potreba, kakav je npr. problem nezaposlenosti, ali, s druge strane, svi moramo da budemo proaktivni kako bismo doprinijeli razvoju društva. Dodat ću i da je socijalni radnik onaj na koga se oslanja centar za socijalni rad kao organ starateljstva i kao organ koji se bavi zaštitom djece, siromašnih, viktimiziranih kao i lica kojima je potrebna pomoć i njega. Na socijalnog radnika je u našem društvu stavljen veliki teret i pritisak, kao i očekivanja, ali posao socijalnog radnika nije “da dijeli pare” i priznaje prava. Socijalni rad je sofisticirana djelatnost, praktična i naučna, usmjerena ka pomoći ličnosti, razvoju potencijala, pomoći za stvaranje uslova za zadovoljavanje osnovnih potreba. Ne smije se zaboraviti da je socijalni radnik najprije stručno lice koje, koristeći se teorijama i metodama nauke socijalnog rada, pomaže ljudima u smislu psihosocijalnog osnaživanja. To je ono što naše društvo, društveni sistemi i vlast ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri. Socijalni radnici su danas često na meti nezadovoljnih lica te žrtve verbalnih napada, prijetnji pa čak i fizičkih napada. Zbog toga socijalni radnik treba biti zaštićen kao profesionalac, ali i kao čovjek, a što su neke od susjednih država već učinile kroz priznavanje statusa i/ili razne subvencije, obezbjeđenje terapijske supervizije i podizanje nivoa konkretne zaštite, objašnjava praktični rad socijalnog radnika naša sagovornica.
Na naše pitanje šta za nju znači biti od pomoći drugima, pružati podršku onima kojima je ona potrebna, Ljubinka kaže da za nju to prije svega, predstavlja zadovoljstvo. Nekada su i jedna riječ, ističe dalje, kratki odgovor, mala pomoć, ono što je ljudima potrebno i dovoljno.
– Sjećam se jedne terenske posjete. Došla sam pred staru, malu, riglovanu kuću. Još sa puta sam vidjela da dim izlazi iz dimnjaka što mi je znak da su ukućani kod kuće. Znajući da je djed nepokretan i sa pretpostavkom da baka možda ne čuje, ušla sam u kuću i dalje dozivajući ih. Otvorivši teška škripuća vrata ušla sam u oblak dima ispunjen slatkastim mirisom pržene hrane. Tada sam vidjela baku koja sjedi na niskom drvenom stoliću ispred šporeta. Sjedila je u stranu nagnute glave, zatvorenih očiju, a na krilu, u suknji, držala je tanjir iz kojeg je počelo da curi umućeno jaje. Na šporetu je bila tava u kojoj je pekla prženice i odakle je dim dolazio jer su počele zagorijevati. Ne razmišljajući dugo, uzela sam drugi tanjir sa pripremljenim isječenim hljebom koji je bio na stoliću pored, izvadila prženice, a iz bakinih ruku sam uzela okrnjeni stari tanjir i završila pečenje hrane. Dok sam to radila dozivala sam baku koja je se probudila i blago mi se nasmijala vidjevši šta radim. “Hvala ‘ćeri, izgorilo bi, a zima je pa nema puno jaja”, rekla je. “Prispalo mi se”, rekla je, a ja sam pomislila da ima problem sa krvnim pritiskom, a lijekove nije kupila jer im je novčana pomoć koju dobijaju, znam, niska i nedovoljna u odnosu na sve troškove režija, hrane i lijekova, ogreva. Ta prženica koju su mi tada poklonili, imala je ukus užitka zbog pružene pomoći, zahvalnosti, sreće i zadovoljstva što sam se našla u pravom trenutku tako da pomognem i jednom malom, običnom stvari, iskreno priča svoja iskustva Ljubinka Lazić.
Odlazak na teren
Opisujući ono što je jedan njen prosječni radni dan Ljubinka nam kaže da joj je jutro uglavnom ispunjeno administrativnim obavezama, uz poneki dolazak klijenta/korisnika. Zatim, kako dalje priča, nakon razmjena informacija, ideja i kosultacija sa kolegama, te razrađivanja planova, odlazi na teren ili piše socio-anamnestičke procjene.
– Odlazak na teren je zanimljiv i poseban dio rada značajan za prikupljanje informacija, sticanje uvida, socijalnog istraživanja. Direktan kontakt sa ljudima, u njihovom okruženju, pomaže i korisnicima da iskažu probleme, a socijalni radnik je tu da sasluša, posluša priču i, u najmanju ruku, tako olakša i onim korisnicima ili članovima domaćinstva koji ne mogu ili im je neprijatno doći u Centar. Dan kada se trebam voziti u pravcu doma za djecu bez roditeljskog staranja, sa novim djetetom u autu, je dan koji isrcrpi i poslije kojeg je potreban veliki godišnji odmor. Ne mogu naći sada riječi da opišem taj proces donošenja odluke, planiranja, sprovođenja nekada neophodnih, teških, radnji, ističe Lazić.
No, pored nabrojanog naša sagovornica bavi se i naučnim radom u okviru socijalnih segmenata društva. Prema njenom mišljenju, djeca su posebno vulnerabilna kategorija društva koja treba biti zaštićena i kojoj treba posvetiti svu moguću pažnju kako bismo unaprijedili kvalitet života djece i mladih, te obezbjedili uslove za sretno djetinjstvo i maturaciju. Poremećaji ponašanja djece su, mišljenja je Lazić, uzrokovani različitim situacionim ili okolinskim faktorima, a razmišljanja o tome kojim znanjima, metodskim pristupima, instrumentima, se služiti u sistemu socijalne zaštite i kako podstaći različite društvene sisteme na akciju i zaštiti djecu od nepoželjnih uticaja, su je podstakli da, naglašava, unaprijedi znanja i stekne zvanje magistrice nauka socijalne pedagogije te da se bavi naučnim i stručnim istraživanja i dalje formalno i neformalno obrazuje. Socijalni rad, dodaje Ljubinka, zahtjeva stalno praćenje stanja, potreba, društvenih promjena, te time i edukovanja stručnih radnika i nadograđivanja i razvijanja vještina socijalnog rada.
Odgovarajući na pitanje kako na prostoru u kojem živi i radi vidi stanje u oblasti socijalnih i volonterskih djelatnosti Ljubinka Lazić ističe da je socijalna zaštita organizovani državni način praćenja socijalnih problema začet upravo na humanitarnim aktivnostima i pomaganju, a da je preklapanje, dopunjavanje socijalne zaštite građana radom civilnih organizacija neophodno. Dobrovoljne aktivnosti su, naglašava ona, dio srodničkog, sestrinskog, bratskog, plemenskog odnosa i vode porijeklo od ranih početaka razvoja civilizacije.
– Iako su i vjerski i običajno u našem narodu utkane ideje pomoći siromašnom, ubogom, neukom, ideje humanitarnog i dobrotvornog rada treba razvijati počev od najmlađih članova, kroz školski sistem. Uz horizontalni humanitarizam neophodan je i veći društveni angažman proaktivnih pojedinaca, organizacija radi lobiranja, podizanja senzibiliteta vlasti, razumjevanja. Razumjeti problem ili nepovoljno stanje znači biti oslobođen od predrasuda, biti otvoren za promjene i raditi na tome. Činjenica je i da je naša država učinila zadnju deceniju velike promjene i pozitivne iskorake na polju razvoja demokratije, legislative, uspostavljanja međusistemskih i multidisciplinarnih veza, ratifikovanje bitnih međunarodnih dokumenata kao što je Istanbulska konvencija o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Zaštita prava građana je konstatan proces i treba ga unaprijeđivati sistemskim razvijanjem, a volonterski angažman je dopuna, produžena ruka u odnosu na radnje koje organ starateljstva ili drugi sistemi ne mogu, kazala nam je ova socijalna radnica, aktivistkinja i volonterka.
I današnja djeca znaju dijeliti
Ljubinka Lazić je i predsjednica Udruženja stručnih radnika socijalne djelatnosti Dobroj, te, kako smo ranije naglasili, uposlenica Centru za socijalni rad Derventa. Upitali smo je i kako spaja te dvije obaveze, te kako danas žive i rade stručni radnici socijalnih djelatnosti u BiH. Rekla nam je da je, kako ona to doživljava, zanimanje socijalnog radnika lijepo, vrijedno zanimanje. Ističe da nekad nije lako stići uskladiti porodične i radne obaveze, doći kući, uz nepun sat vremena vožnje, do kuće, do porodice. Budući da iz Doboja svakodnevno putuje na posao u Derventu.
– Uz to, kao socijalni radnik moram nekada i poslije radnog vremena ostati na poslu ili po pozivu policije, zbog nasilja u porodici, otići na teren i nakon što dođem kući. Biti Predsjednik Regionalnog udruženja stručnih radnika socijalne djelatnosti takođe zahtjeva vrijeme, planer, razmišljanje, istraživanja. Prihvatiti biti predsjednik ovog specifičnog i značajnog Udruženja je bio pravi izazov, a prvenstveno sam zadovoljna jer je to mjesto gdje mogu doprinijeti i aktivno učestvovati u razvijanju i radu Udruženja kao mjesta za stručne radnike u vidu mjesta za izražavanje, iznošenje problema u radu, predstavljanje ideja, razmjenu mišljenja i iskustava stručnih radnika, te ostvarivanja saradnji, organizovanje edukacija, studijskih posjeta i razvijanja planova u vezi onog što konkretno i “sada” treba stručnim radnicima u sistemu socijalne zaštite, a što nadležno ministarstvo ili centar za socijalni rad ne mogu dovoljno da obuhvate. Ono što je potrebno socijalnom radniku u radu jeste poboljšanje uslova za stručni rad i unaprijeđenje sistema socijalne zaštite i podizanja stepena socijalne stabilnosti i saradnje sa drugim sistemima koji se bave zaštitom građana (policija, pravosudni sistem). Konkretno, za rad u praksi uopšte, potrebni su instrumenti, slobodne ruke, vrijeme da se posveti i pomogne klijentu. Kreativnost jeste značajna vještina koju socijalni radnik treba imati i razvijati, i to uz svestranost, snalažljivost, dovitljivost se često koristi kako bi se izvršile i/ili dopunile zakonske premise i predviđena prava, dodaje Ljubinka Lazić.
Na kraju smo ovu zaista iznimno profesionalno zaokupljenu, predanu i vrijednu ženu, pitali kako bi druge podstakla i motivisala na važnost volonterskog rada u lokalnoj zajednici, te zašto je solidarnost i briga o drugom, kojem je pomoć nužna, važna za cjelokupno društvo. Uraditi nešto bez očekivanja zahvale, odgovara nam Ljubinka, nagrade ili nadoknade, već samo radi pomoći onom kojem je pomoć potrebna, biti solidaran, podijeliti, su vrijednosti koje trebamo razvijati kod djece, promovisati kod mladih i odraslih, kao pohvalne, poželjne vrijednosti. Mali znaci pažnje, stava je naša sagovornica, najviše znače.
– I današnja djeca znaju dijeliti sendvič, vodu, loptu, doduše onda kada ne igraju igrice na telefonu, već su napolju sa drugovima. Često možemo naići na tekstove o padu vrijednosti u našem društvu, a zapravo te vrijednosti i danas postoje, ali ih treba više ponavljati, pozitivne primjere nesebične pomoći stavljati na papir, prenijeti da se čuju, kopiraju, prenijeti kao što su se prenosile bajke, pjesme, priče… Razvoj tehnologije i komunikacija uslovio je prenošenje informacija putem različitih medija i digitalnih servisa, društvenih mreža i slično, a mladi se vješto snalaze i uče kako da ih koriste i to treba podsticati, sve dok je u svrhu ličnog razvoja, razvoja socijalnih vještina, učenja kao i u svrhu socijalnih i humanitarnih organizovanja. Tu, u takvom usmjeravanju i socijalnog razvoja države i stabilnosti društva vidim mogućnost unaprijeđenja socijalne zaštite, stvaranja uslova za kompaktno pomaganje ljudima u stanju socijalne potrebe i obezbjeđenju kvalitetnog života za sve građane u lokalnoj i široj zajednici. Pozitivnim i vlastitim primjerima možemo podsticati razvoj empatije kod mladih, pa će, na momente ostavljati telefone i igrice, i odnijeti novine ili ukrštenice starima u domu, pokloniti odložene igračke, razgovarati sa komšijama, pomagati…, zaključila je naš razgovor ovim riječima Ljubinka Lazić.
