Reindustralizacija je ključ ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine, a lokalne zajednice su nosioci tog razvoja. S ovom porukom Udruženje Mreža za izgradnju mira okupilo je krajem 2023. godine u Sarajevu predstavnike lokalnih i entitetskih vlasti, razvojne agencije, domaće i strane privredne komore na Konferenciji „Industrija = budućnost ekonomskog razvoja BIH“ koja je za cilj imala da prikaže trenutno stanje industrije u BiH s fokusom na lokalne zajednice, te da podstakne relevantne društvene aktere za veća ulaganja u ovaj sektor prikazujući dosadašnje uspjehe i dobre prakse.
Ovdje prenosimo intervju s stručnjakom, prof. dr. Ante Domazetom, i autorom publikacije „Oporavak industrije, ali daleko od zamaha reindustrijalizacije: Izvještaj o industrijskom razvoju općina i gradova u BiH,“ koji je za „Snagu lokalnog“ podijelio glavne rezultate provedenog istraživanja.
Kao da se vraća povjerenje u industriju, nakon što je više od tri decenije zanemarivana u BiH. Kakvi se rezultati bilježe u industrijskom razvoju u BiH?
Uočavamo znakove oporavka industrije, ali se na nivou BiH ne može govoriti o započinjanju procesa reindustrijalizacije odnosno znatnijeg jačanja udjela industrije u zaposlenosti i stvaranju nove vrijednosti. Industrija BiH zapošljava 2022. godine 170 hiljada ljudi i povećava svoj udio u zaposlenosti sa 17,3% u 2013. na 20,2% u 2022. godini, a u bruto dodanoj vrijednosti (BDV) sa 12,8% na 17,8%. Industrija je posebno intenzivna investicijama koje su u periodu 2013-2022. godine iznosile 9,3 milijardi KM, odnosno 17,2% ukupnih investicija u BiH. Posebno je pozitivan trend rasta investicija u tehnološki intenzivnijoj industrji što znači da bi produktivnost u budućnosti mogla brže rasti. Međutim, produktivnost u industriji je niža od prosjeka privrede, po radniku je bruto dodana vrijednost u industriji 2022. godine iznosila 39,2 hiljade KM, a u privredi BiH 45,9 hiljada KM. To je razlog da su i plaće u industriji relativno niske i ne omogućavaju izlazak iz radničkog siromaštva.
Koje su industrijske grane najproduktivnije?
Nisu sve grane industrije iste. Najveću produktivnost u industriji BiH ostvaruju farmaceutska i industrija dijelova za motorna vozila sa 130 hiljada BDV po zaposlenom, zatim industrija metala, papira, kemikalija i pića (od 80 do 97 hiljada km po zaposlenom). Najnižu produktivnost bilježe industrija tekstila, odjeće, kože i što je posebno porazno industrija namještaja (od 16 do 28 hiljada KM po zaposlenom). Posebno je interesantno da je nestala industrija duvana kao žrtva globalizacije tog biznisa.
Izgleda da je reindustrijalizacija započela na lokalnom nivou. Kako su općine i gradovi iz uzorka vašeg istraživanja pozicionirani u pogledu industrijskog razvoja?
Da, ima primjera brzog industrijskog rasta u nekim gradovima i općinama iz našeg uzorka od 35 općina i gradova. U našem istraživanju smo našli da se lokalne sredine snažno razlikuju po industrijskoj intenzivnosti (udjelu industrije u zaposlenosti i investicijama). U prvoj grupi su općine čija je privreda vođena industrijom i ima više od dva puta veći udio od prosjeka za BiH (preko 40% udio industrije u zaposlenosti i preko 35% udio u investicijama). Tu je svrstano dvanaest općina i gradova: Kotor Varoš, Usora, Goražde, Konjic, Drvar, Novi Travnik, Gradačac, Bos. Krupa, Tešanj, G. Vakuf/Uskoplje, Derventa i Laktaši. U drugoj grupi je deset općina i gradova u kojima je industrija oslonac ekonomije sa udjelom u zaposlenosti i investicijama manjim od dva puta u odnosu na udio industrije u BiH. To su Grude, Gradiška, Široki Brijeg, Mrkonjić Grad, Žepče, Živinice, Stolac, Zenica, Prijedor i Posušje.
U preostalih trinaest općina i gradova iz našeg uzorka bilježi se niska industrijska intenzivnost, a posebnu poziciju imaju veliki gradovi koji su proveli deindustrijalizaciju. Radi se o grupi koji industriju imaju kao komplementarnu ili marginalnu djelatnost: Cazin, Trebinje, Kakanj, Bijeljina, Fojnica, BD BiH, Bihać, Doboj, Livno, Tuzla, Višegrad, Banja Luka i Mostar (redoslijed obilježava opadajući značaj industrije).
Ovaj uzorak općina i gradova je visoko reprezentativan, jer je van kruga industrijskih općina i gradova ostalo tek nekoliko njih sa zaposlenošću u industriji iznad dvije hiljade osoba i udjelom industrije u zaposlenosti iznad 30%: Gračanica koja bi bila u prvoj grupi, Visoko, Travnik, Lukavac, Maglaj, Zvornik, Prnjavor i Teslić.
Koje općine i gradovi bilježe najviše rezultate u rastu industrije?
Treba istaći da nema visoke koncentracije industrije u geografskom smislu. Vodeće općine i gradovi iz uzorka u zaposlenosti u industriji su Banja Luka sa 8,2 hiljade, Tešanj sa 6,8 hiljada, Zenica sa 5,5 hiljada, Bijeljina sa 4,4 hiljade, Laktaši sa 4,1 hiljade i Gradačac sa 4 hiljade uposlenih.
Prema obimu investicija u periodu 2014-2022. godina vodeći su Banja Luka sa 356 mil. KM, Tešanj sa 273 mil. KM, Laktaši sa 249 mil. KM i Zenica sa 247 mil. KM. Dinamičnu investicijsku aktivnost u industriji imali su Bijeljina, Gradačac, Goražde, Široki Brijeg, Grude, Trebinje i Mostar (sa investicijama iznad 150 miliona KM).
Prema obimu izvoza navodimo općine i gradove iz F BiH, jer RS ne objavljuje podatke na lokalnom nivou. Vodeći je u 2022. godini Mostar sa 1,2 milijarde KM izvoza koji temelji na obnovljenoj industriji aluminija, Široki Brijeg sa 668 miliona KM izvoza, Zenica sa 657 mil. KM, Tešanj sa 547 mil. KM, Gradačac sa 520 mil. KM, Posušje sa 344 mil. KM, Živinice sa 325 mil. KM, Goražde sa 278 mil. KM i Konjic sa 218 mil. KM.
Ovi pokazatelji govore o tome da su vodeća pokretačka snaga razvoja industrije bile investicije u proizvodnju uglavnom namjenjenu izvozu. Investicije su opet ovisne o kvalitetu poslovne okoline koju su izgradile općine i gradovi i o potencijalu firmi koje djeluje u toj okolini. Zajedno ta dva elementa čine dijamant konkurentskih prednosti lokalne industrije i to je ono po čemu se lokalne sredine razlikuju u pogledu razvijenosti i konkurentnosti industrije.
Da li je jačanje ili slabljenje industrije u određenim gradovima i općinama rezultat državnih ili lokalnih politika, mogu li dobre lokalne naknaditi loše ili nedostatak državnih industrijskih politika ?
Državne, odnosno entitetske politike bile su važne za revitalizaciju naslijeđene industrije iz doba socijalizma. Te su politike imale ograničene rezultate jer je veliki dio naslijeđene industrije propao, prije ili tijekom privatizacije. Međutim, proces koji već teče dvadesetak godina označava rađanje novih industrija i industrijskih firmi koje su uglavnom u kategoriji malih i srednjih poduzeća formiranih domaćim ili stranim kapitalom. Dok su u socijalizmu takva poduzeća stavljana pod kišobran velikih poslovnih sistema, danas se ta poduzeća internacionaliziraju kroz uključivanje u lance vrijednosti velikih transnacionalnih kompanija. Osim ako nisu povezana kapitalom sa stranim kompanijama u čijim lancima vrijednosti posluju, ta poduzeća su u velikom tržišnom i tehnološkom riziku jer u slučaju kriza nemaju fleksibilnost i sposobnost preorijentacije na druga tržišta. To pokazuju primjeri obustave proizvodnje u većem broju domaćih kompanija industrije odjeće, obuće, autoindustrije i drugih industrija zbog otkazivanja narudžbi iz inostranstva od firmi koje su bile dominantni kupac.
Lokalne sredine su imale istaknutu ulogu u stvaranju uvjeta za razvoj industrije kroz razvoj infrastrukture, stvaranje poduzetničkih i industrijskih zona, osiguranje kvalificirane radne snage, poticaje za investiranje i zapošljavanje, prijateljsku, odgovornu i integritetom ojačanu javnu upravu. Poslovna okolina u općinama i gradovima se stalno unapređuje i sve više fokusira na razvijanje inovacijske infrastrukture, energetsku tranziciju, digitalizaciju, primjenu načela zelene ekonomije i inovacije, razvoj veza sa dijasporom i partnerstvom sa poslovnom zajednicom i međunarodnim razvojnim agencijama.
Jesu li neke općine i gradovi okrenuli leđa industriji?
Teško je dati rezolutan odgovor na to pitanje. Veliki gradovi su svojim širenjem i urbanizacijom pojeli dosta prostora koje su činile industrijske lokacije iz socijalizma. Mnoge općine i gradovi su industriju prekrižile zbog uvjerenja da razvoj trgovine, turizma i usluga može brže pokrenuti lokalni ekonomski razvoj, što je neoliberaltipičan pogled po kome tržištu treba prepustiti da određuje pravce ekonomskog razvoja. Taj se pristup pokazao promašenim i sada se razvijaju politike za podršku reindustrijalizaciji.
Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da se industrija seli na sjever i da na jugu prepušta primat turizmu. Razlog se vidi u tome da industrija ne može podnijeti cijene zemljišta i rente koje mogu podnijeti nekretnine kao baza turizma. S druge strane, blizina ključnih izvoznih tržišta EU čini da se industrija okreće prema sjevernim regijama. U BiH je također gro industrije lociran uz mrežu autoputeva i strateških pravaca koji vode ka EU. U pogledu konfrontacija sa turizmom, to je vještačka konstrukcija jer suvremena industrija sa visokom dodanom vrijednošću može i treba biti komplementarna razvoju turizma i drugih djelatnosti visoke dodane vrijednosti. U dosta slučajeva industrija čini organsku vezu sa turizmom, kao što je to slučaj sa prehrambenom i industrijom pića.
Moje je mišljenje da veliki gradovi koji su krenuli ka deindustrijalizaciji još uvijek imaju visoke konkurentske prednosti u industriji i imaju prilike da se vrate na put produktivnog industrijskog razvoja (Banja Luka, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać).
Koliko industrija doprinosi ukupnom razvoju i rastu kvaliteta života, i može li ona osigurati veću otpornost ekonomije BiH na vanjske šokove, brži ekonomski rast, veću zaposlenost i plaće i ubrzati tranziciju u uvjetima novog normalnog?
U načelu industrija ima taj potencijal. Ona osigurava otpornost ekonomije na krizne i svake druge vanjske šokove, ona potiče razvoj, iskorjenjivanje siromaštva i socijalnu inkluziju, svojim kapacitetima zapošljavanja apsorbuje širok profil kvalifikacija i znanja, jačajući srednji društveni sloj, potičući investicije, izvoz i priliv stranih direktnih investicija uz jačanje pratećih proizvodnji i poslovnih i drugih usluga. Industrija je oskosnica energetske tranzicije, digitalizacije i inovacija u novom normalnom. Pitanje je, međutim, kako se ti potencijali ostvaruju u realnom životu. Poznato je da se industrija suočava sa problemima radne snage, jer dualni sistem obrazovanja još nije afirmiran u praksi, iako općine i gradovi ulažu napore da se putem dokvalifikacija osigura veća ponuda radne snage za industriju. S druge strane plaće u industriji, barem one koje se zvanično prikazuju ne osiguravaju izlazak iz radničkog siromaštva. Nastojanja da se podignu plaće putem rasta minimalne plaće na 1000 KM mjesečno sukobljavaju se sa realnim stanjem produktivnosti u industriji, koja je ispod nivoa ukupne privrede. Ako je produktivnost industrije izražena bruto dodanom vrijednošću (BDV) po zaposlenom u Živinicama 24,4 hiljade KM godišnje, onda je pod uvjetom da se za amortizaciju izdvaja 20% BDV, ostatak od 19 hiljada KM jedva dovoljan za naknadu minimalne plaće, što znači nema nikakve dobiti niti nagrade za poduzetnika, niti plaća iznad minimalne. Sve to pokazuje da treba unapređivati produktivnost rada, a s duge strane rasterećivati plaće i poreze prebacivati na druge vrste dohodaka i imovine. U tom smislu predstojeća reforma doprinosa i poeza na dohodak od velike je važnosti za konkurentnost industrije u F BiH.
U vašem istraživanju naglašavate potrebu strateškog pristupa izgradnji konkurentnosti industrije kako bi ona postizala veću produktivnost. Molimo da pojasnite razliku između konkurentnosti i produktivnosti u industriji?
Konkurentnost lokalnih zajednica u industriji treba shvatiti kao postojanje privlačne poslovne okoline i potentnih industrijskih firmi sposobnih za investiranje, zapošljavanje, inovacije i rast dohodaka za poivećanje životnog standarda građana u lokalnim zajednicama. Radi se o tzv. dijamantu konkurentskih prednosti koji u razvijenoj formi vodi klasteru industrija koje na određenom lokalnom prostoru privlače nove investitore, jer se tu u društvu sebi sličnih osjećaju ugodno i vide prilike za produktivan rast. Najvišu konkurentnost u industriji prema rezultatima naših istraživanja imaju Goražde, Gradačac, Tešanj, Laktaši, Široki Brijeg, Konjic, Derventa, Gradiška, Žepče, Živinice, Prijedor, Banja Luka i Tuzla (redoslijed označava rang u konkurentnosti). Vidite da su tu i gradovi koji su na neki način okrenuli leđa industriji, ali su zadržali konkurentnost, posebno u ljudskim potencijalima i veoma razvijenoj infrastrukturi.
Produktivnost lokalnih zajednica u industriji označava stupanj iskorištenja potencijala rasta i zapošljavanja koji nudi konkurentnost lokalnih industrija. Ona se iskazuje u realiziranim učincima industrije – zapošljavanju, stvorenoj BDV, izvozu, investicijama i drugim pokazateljima.
Može li produktivnost u industriji rasti neovisno od konkurentnosti?
Produktivnost je obično usklađena sa konkurentnošću, ali su moguće situacije u kojima je produktivnost općina i gradova iznad konkurentnosti (overperformers) ili ispod konkurentnosti (underperformers). Kratkoročno možete privući investitore tako što ćete davati besplatno građevinsko zemljište i tako povećati produktivnost bez unapređenja konkurentnosti.
Općine i gradovi u BiH su u takvoj fazi razvoja da više ne mogu niskim cijenama resursa konkurirati nego moraju graditi konkurentnost stvaranjem povoljnije poslovne okoline, partnerstvom sa dijasporom, poslovnom zajednicom i međunarodnima organizacijama, kroz osiguranje ljudskih resursa, pametnije prostorno planiranje, poduzetničku i inovacijsku infrastrukturu i inovacije, energetsku tranziciju i digitalizaciju. Dakle, konkurentnost je osnova budućeg rasta produktivnosti u industriji u lokalnim uvjetima. Taj koncept mora biti osnova politika razvoja industrije i uspjeha općina i gradova u reindustrijalizaciji. Barem dok se država ne probudi da svojim industrijskim politikama podrži reindustrijalizaciju u masovnijim srazmjerima.
Konferencija i provedeno istraživanje implementirani su u okviru projekta USAID Snaga lokalnog. Riječ je o petogodišnjem projektu Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) vrijednom 12 miliona dolara, pokrenutim s ciljem osnaživanja lokalnih zajednica Bosne i Hercegovine. Kroz pomoć i podršku lokalnim zajednicama projekat razvija kapacitete koji će omogućiti održivi rast, povećanje građanskog angažmana i mobilizaciju raspoloživih lokalnih resursa. Uz Mrežu za izgradnju mira, partnerske organizacije na projektu su Centar za građansku suradnju Livno (CGS Livno), Institut za razvoj mladih KULT, Fondacija tuzlanske zajednice i Fondacija Mozaik. Više informacija dostupno je na web stranici www.snagalokalnog.ba
Prof. dr. Anto Domazet, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu sa bazom na Ekonomskom fakultetu Sarajevo. U predratnom periodu potpredsjednik Energoinvesta, najveće industrijske kompanije u SR BiH. Raniji direktor Ekonomskog instituta Sarajevo, ministar trezora u Vijeću ministara BiH i zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH. Područja njegovog naučnog interesa su međunarodni marketing, tranzicija i razvoj i lokalni razvoj. Autor, koautor i urednik 35 knjiga, 77 istraživačkih studija i 65 naučnih i stručnih članaka, od čega iz oblasti industrije dvadesetak knjiga, studija i članaka.
