Prema podacima Ujedinjenih nacija, svako šesto domaćinstvo u Bosni i Hercegovini je siromašno, 15 posto građana je u apsolutnom siromaštvu dok je polovina stanovništva na rubu siromaštva. O gladnima ne postoje zvanične i precizne statistike, a po besplatan obrok građani su primorani da idu u javnu kuhinju. Već 25 godina BiH krši pravo građana na adekvatan životni standard, odnosno pravo na život iznad granice siromaštva, što treba da im osigura država.
Piše: Melani Isović
Miljan Zurovac (39) iz Banjaluke govori da je samo jednom bio na moru. To ljetovanje bila je donacija, inače nikada ne bi mogao da ga priušti.
„Nisam nikad ništa sebi luksuzno kupio. Za mene je luksuz da se možes fino obući, kupiti sebi neku trenerku, patike koje mi se sviđaju i slično. Nemam para za to, da sebi priuštim da odem u butik i sebi izaberem garderobu“, govori nam Zurovac.
Njegov sugrađanin Ratko Škobić (64) objašnjava da je kupovao novu garderobu dok je imao posao, ali sada nije sposoban za rad.
„Luksuz je imati auto, trošenje goriva kad se vozi samo jedna osoba, luksuz je hodati po kafanama. Ne pamtim kad sam bio na moru, od prije rata. Ne primam penziju, ne mogu više ni raditi, ovdje me muka natjerala da moram čekati obrok“, govori nam Škobić dok stoji u redu ispred javne kuhinje koju vodi udruženje „Mozaik prijateljstva“.
Među okupljenima upoznajemo i Nadu Lakić (57), koja nam govori da je za nju luksuz svakodnevno konzumiranje kafe i cigareta.
„Ja sam osoba koja od rata živi bez ikakvih primanja u ovoj zemlji i nisam sebi mogla da priuštim kupovinu garderobe po buticima. Hvala bogu sad je došlo ovo vrijeme prodavnica polovne robe, tu kupim sebi šta mi se sviđa i što je pristojna cijena za moj budžet“, ističe Lukićeva.
Iako skromno živi, trudi se da svaki mjesec uredno plati račune.
„Živim od čišćenja kuća, ako i to nađem da radim onda platim sve dadžbine koje mi država nameće, a ne daje mi uslove da ja to mogu da platim. Državu ne zanima ova kategorija stanovništva koja nema nikakva primanja. Po pravnom sistemu u pravnoj državi, država bi trebala da dâ tim ljudima koji su ostali bez posla, osobama bez primanja daju socijalu da mogu da žive, ali toga kod nas nema“, objašnjava Lukićeva.
Korona pokazala pravo stanje društva
Predsjednik udruženja Mozaik prijateljstva iz Banjaluke, Miroslav Subašić, govori da su prije korona virusa imali oko stotinu korisnika dnevno, dok je danas taj broj između četiristo i šesto ljudi.
„Mozaik prijateljstva prije korone virusa je imao 1175 korisnika. Svi oni dobijaju našu pomoć, samo se ta pomoć razlikuje. Nekim ljudima dajemo pakete i oni prave hranu kod svoje kuće. Neki ljudi dolaze ovdje po hranu, dosta građana dolazi ovdje da jede, a postoji populacija ljudi kojima mi nosimo gotovu toplu hranu. Mozaik prijateljstva unazad godinu dana ima javnu kuhinju koja radi svaki dan, prije korone smo imali do stotinu ljudi koji su dolazili po hranu, a danas na dnevnom nivou imamo od četiristo do šesto ljudi koji svakodnevno dobijaju pomoć. Najstrašnije je što dijelimo tristo hljebova na dan“, navodi Subašić u razgovoru za eTrafiku.
Pored korone, broj ljudi se povećava i iz još jednog razloga a to je zbog empatije sugrađana koji žele da pomognu ljudima koji nemaju dovoljno sredstava za dostojanstven život.
„Širi se priča o ljudima koji žele da pomognu i daje većoj populaciji slobodu da dođu kod nas. Znate, postoje ljudi kojih je sramota, koji jako teško žive, koji ne mogu nikako da prihvate da stanu ovdje u red za obrok. Masa ljudi koji stanu u red ne znaju da mnogima dajemo hranu sa druge strane da ih drugi ne vide. Po meni je korona pokazala u potpunosti pravo stanje na terenu i da stvarno ljudi teško žive“, objašnjava Subašić.
Jednog pravila se striktno drže – nikoga ne vraćaju bez hrane, čak i kada nemaju donacija.
„Masu puta se desilo da odemo do prodavnice ili pekare da im kupimo ako nemamo šta da damo, jer nama je žao da neko ne dobije pomoć. Govorimo o najvažnijim stvarima, da čovjek može da jede. Vidite na šta se sveo čovjek, nekad su ljudi razmišljali da idu na more, da kupuju, a danas se svelo na puko preživljavanje. Strašno je kad vidite da društvo nije poraslo već naprotiv. Razmišlja o stvarima koje ne kažem da nisu važne, ali postoje veće vrijednosti života od hrane i higijene“, naglašava on.
U Crvenom krstu Banjaluka broj korisnika je fiksan jer je on definisan ugovorom sa Gradskom upravom. Trenutno se 440 ljudi hrani u njihovoj javnoj kuhinji, govori nam sekretarka Željkica Ilić.
„Obroci se preuzimaju svakim danom osim nedjelje, s tim što subotom dobiju hljeb za nedjelju i ukoliko ima donacija konzervirane ili druge hrane ista im se podijeli uz hljeb. Broj korisnika se nije mijenjao, jer tako je definisano u Ugovoru. Crveni krst ne određuje korisnike, to radi Centar za socijalni rad. Ukoliko se nama u toku dana javi neko da je gladan, a nema karticu za kuhinju, uvijek odreagujemo, odnosno nahranimo sve one koji su gladni“, navodi Ilićeva.
Udruženje Pomozi.ba iz Sarajeva ima oko hiljadu stalnih korisnika svojih usluga „Obrok za sve“, saznajemo od portparolke Maje Arslanagić.
„Radi se o korisnicima kojima svakodnevno pripremamo gotova jela. Dio korisnika dolazi u naše restorane dobre volje u Bihaću i Travniku, dok određenom broju korisnika obroke nosimo na kućni prag, jer su u pitanju starije, oboljele, iznemogle i nepokretne osobe“, objašnjava Arslanagićeva.
Pored projekta “Obrok za sve“ sprovode i brojne druge aktivnosti kako bi pomogli ugroženim ljudima širom BiH. Od osnivanja Udruženja do danas pomogli su više od 700.000 ljudi.
„Proteklog mjeseca smo isporučili oko 21.000 prehrambenih paketa u BiH, obezbijedili smo pomoć u hrani za stanovnike Jemena i Palestine, konstantno novčano pomažemo teško oboljele kojima je potreban novac za liječenje, te na različite načine pružamo podršku onima kojima je jako potrebna. Zbog toga je teško definisati tačan broj naših sveukupnih korisnika, ali možemo reći da smo od osnivanja Udruženja do danas pomogli više od 700.000 ljudi“, navodi Arslanagićeva.
Pored Sarajeva, Travnika i Bihaća planiraju da otvore još jedan restoran dobre volje.
„Broj korisnika se konstantno povećava. Sve je veći broj zahtjeva za pomoć, te smo i mi u skladu s tim povećavali broj ljudi kojima svakodnevno pravimo obroke. Sigurno postoji veliki broj onih koji ne mogu priuštiti sebi kvalitetan ili bilo kakav obrok, ali ne traže našu ili pomoć neke druge organizacije. Teško je znati i procijeniti koliko takvih slučajeva ima“, govori Arslanagićeva.
Odrediti minimun stope siromaštva
Aktivistkinja i pravnica međunarodnih ljudskih prava, Gorana Mlinarević, govori za eTrafiku da nam prvo treba funkcionalna država oslobođena od etnokleptokratskih koruptivnih struktura moći, a onda i reforma neoliberalnog sistema funkcionisanja.
„Ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava u BiH je na entitetskom u RS, odnosno na kantonalnom nivou u FBiH. Ali sve što vidimo su nefunkcionalni pokušaji koji su samo urađeni jer je neko iz neke međunarodne organizacije dao neki novac pa se kao trebala izvršiti obaveza. Dakle, ovakav pristup se treba potpuno napustiti. Da bi se ostvarilo nešto stvarno u interesu stanovništva Bosne i Hercegovine potrebne su nam korjenite i strukturalne političke i ekonomske promjene. Možemo mi sada usvajati neke zakone i strategije, ali ni oni koji su do sada usvojeni se ne sprovode. Znam da ovo što govorim trenutno zvuči utopistički, ali s obzirom na 20 i više godina pristanka na neuspješna pragmatična rješenja da se nešto uradi unutar ovog sistema koji jedino što njeguje jesu nejednakosti, zaista ne vidim izlaz“, navodi Mlinarevićeva.
Kako ističe, potrebna nam je analiza stavova šta čini adekvatan životni standard građanima Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno su nam potrebni ozbiljni ljudi koji zaista žele promjene i koji zaista žele osigurati jednakost svih, a ne svoje lične interese.
„Kada bismo to imali onda bismo morali ozbiljno pristupiti izradi socijalne i ekonomske karte stanovništva. Da budem iskrena, za ovo je i popis 2013. godine bila prilika, ali nas to ni tada nije zanimalo. Trebala bi nam i analiza stavova ljudi koji žive u BiH, šta po njihovom mišljenju i u kontekstu naše socijale, političke i ekonomske stvarnosti čini adekvatan standard života“, ističe ona.
Takođe, neophodno je odrediti minimun stope siromaštva. Međunarodno pravo ljudskih prava je dalo okviran odgovor, navodeći da se radi o obrazovanju, zdravstvu, adekvatnom stambenom rješenju, pristupu kvalitetnoj ishrani i slično, ali se u obzir mora uzeti i lokalni kontekst.
„A naš kontekst još uvijek sa sobom vuče posljedice rata, pa bi adekvatan standard života morao oslikavati i tu zbilju. Na osnovu tih procjena bili bismo u prilici da vidimo šta nam treba, šta imamo i šta nemamo. Onda bi se morale uraditi ekonomske projekcije, odrediti minimum stope siromaštva (ne nužno samo monetarno već i razmotriti različiti aspekti uživanja ekonomskih i socijalnih prava). To kontinuirano pratiti i kontinuirano usklađivati intervencijama u oblasti socijalne zaštite, ali ne samo tu, već i u oblastima obrazovanja, zdravstva, stambenih pitanja, radnih prava i slično. Zakonodavni okvir u takvom ozbiljnom pristupu je lako napraviti“, objašnjava Mlinarevićeva.
Treba naglasiti da osiguravanje adekvatnog standarda života nije stvar izbora organa vlasti već obaveza koja proističe iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ovu obavezu BiH krši već 25 godina.
„S ovakvom jednom situacijom i nedostatkom ozbiljnog hvatanja u koštac sa svim ovim problemima mi u stvari zatvaramo vrata mogućnosti sadašnjeg stanovništa, ali i budućih generacija da se uopšte nadaju bilo čemu. Ova država je već odavno izgubila svoje reproduktivne funkcije, u smislu osiguravanja i garantovanja ekonomskih i socijalnih prava, pravde uopšte. Sve više i više se oslanja na represiju nad izmrcvarenim i izrabljenim radnicima, nad lokalnim zajednicama koje se bore za svoje pravo na vodu (također bitan elemenat adekvatnog standarda života), nad borkinjama i boracima za ljudska prava, nad roditeljima koji traže pravo na obrazovanje djece sa invaliditetom, nad roditeljima koji traže pravdu za svoju ubijenu djecu, nad aktivisticama i aktivistima koji se solidarišu sa ljudima u pokretu. Možemo nastaviti nabrajati u nedogled“, govori Mlinarevićeva.
Ukoliko država ne počne da brine o svojim građanima situacija će biti još gora. Kako ističe, trenutni i jedini cilj ljudi koji su na vlasti jeste da brane svoj standard života, tako da posljedice neosiguravanja adekvatnog standarda života živimo već dugi niz godina i sve dublje tonemo u siromaštvo.
„A to onda s jedne strane uzrokuje sve veće siromaštvo, odlazak ljudi iz zemlje, sve lošiju zdravstvenu sliku stanovništva, smanjenje prosječne životne dobi, povećanje nasilja (naročito nad ženama i marginalnim skupinama), povećanje robovlasničkog izrabljivanja, još veće zagađenje zraka, još veće uništavanje životne okoline. Država je trenutno nefunkcionalna, i već imamo feudalne odnose, a možemo samo dublje potonuti u diktaturu i autokratiju“, upozorava.
Građani bez prihoda ili dostojanstvenog života nemaju kome da se obrate za pomoć. Tu su centri za socijalni rad, koji su preopterećeni, podkapacitirani i bez stvarnih mogućnosti da urade bilo šta osim jednokratnih intervencija.
„Druga varijanta je probuditi političku svijest i politički se obrazovati i polako početi uticati na raspodjelu budžetskih sredstava aktivnim učešćem u javnim raspravama. Naravno i protesti su uvijek opcija, solidarno političko djelovanje, pokušaj vraćanja važnosti i stvarnog uticaja sindikata“, govori Milinarevićeva.
Obaveza prema ljudima u pokretu
Bosna i Hercegovina je obavezna da osigura adekvatan životni standard svojim građanima, ali i ljudima u pokretu – izbjeglicama i migrantima koji se nalaze na njenoj teritoriji. Ipak, trenutna situacija je daleko od toga.
„U Zakonu o azilu BiH, država je obavezna svim tražiteljima azila osigurati adekvatan smještaj i hranu ili pružiti im adekvatnu finansijsku kompenzaciju ako oni nađu smještaj. Nažalost, kako nemamo određen minimalni prag siromaštva, ta kompenzacija je kao generalno i druga socijalna davanja u državi smiješna jer ne mogu reći da je čak i minimalna. Također, obavezno je osigurati pristup obrazovanju za maloljetne osobe, pravo na rad (nakon devet mjeseci od podnošenja zahtjeva), pristup zdravstvenoj zaštiti i sl. Međutim, naša država trenutno onemogućava i pravo na podnošenje zahtjeva za azil tako da ljude ostavlja potpuno obespravljene. Naravno, mimo Zakona o azilu imamo i međunarodne obaveze, ali s obzirom da ignorišemo i sopstvene zakone teško je pozivati se i na ostala prava. Trenutno je ljudima u pokretu oduzeto i pravo na slobodu kretanja, odlukom Vijeća ministara od 16. aprila 2020. godine. Tako da su mnogi ljudi trenutno zaglavljeni u pretrpanim logorima bez adekvatne prehrane, higijenskih uslova i izloženi sve većem nasilju“, naglašava Milinarevićeva za kraj našeg razgovora.
Tekst nastao u saradnji sa udruženjem Oštra Nula, uz podršku National Endowment for Democracy.
