Dječak koji je svjedočio najtežim svirepostima rata u BiH, jedan dio djetinjstva proveo je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Pred njegovim očima silovano je i ubijeno 6 sestara, dvogodišnji brat, majka u devetom mjesecu trudnoće i otac. Osmogodišnji dječak se tek pukom srećom spasio ispuzavši iz masovne grobnice. Bez igdje ikog svog, teška sudbina i rat su ga iz rodnog sela Skočić kod Kozluka, preko liječenja u Zvorniku, pa potom u Crnoj Gori doveli u Tuzlu, gdje je utočište našao u Domu.
Zijo Ribić danas je odrastao, oženjen čovjek, otac trogodišnje dvojčice koji unatoč svemu ne mrzi nikoga. Zijo s ponosom ističe svoje Romsko porijeklo i kaže da mu mržnja neće vratiti ni porodicu ni djetinjstvo: „Odrastao sam sa ljudima koji nikada nisu razdvajali nikoga. Neke stvari dolaze i s godinama, pa sam sad siguran u to da u budućnost možemo samo zajedno. Zaboraviti ne možemo, pričat ćemo da žive uspomene, opominjati da se ne bi ponovilo, ali ne i mrziti. Mržnja mi neće vratiti ni djetinjstvo, ni porodicu. Kakav bih ja bio roditelj kad bih nakon svega što mi se desilo dijete učio mržnji? Najveća nagrada i zadovoljstvo za mene je kada mi neko kaže da sam mu promijenio mišljenje, otvorio vidike.“
Mržnja mi neće vratiti djetinjstvo
Nakon svega što mu se desilo u Kozluku bio je smješten u dom u Crnoj Gori, gdje je liječen od trauma kao dječak. Od tada, kaže, kad god mu je teško stane ispred ogledala i otvori dušu tom čovjeku kojeg vidi u odrazu. „Na taj način sam prvi put nakon porodične tragedije zaplakao za porodicom, na taj način i danas olakšam dušu kad mi je teško. Život je pun nepravde i bola, ali to nije razlog da moja Sara ne ide kroz život otvorene duše i ljubavi prema svakome. Djeca nisu kriva ni za šta“, objašnjava naš sagovornik kako mu je najveća motivacija trogodišnja kćerka.
Prisan odnos s vaspitačem Mirsom
Kad je nakon izvjesnog vremena došao u Dom u Tuzlu imao je crnogorski naglasak. Odmah su krenuli vicevi o crnogorcima i tako je kroz smijeh probio led i sprijateljio se sa svojim Domcima:
„Vaspitač Mirsad Tirić bio je moj oslonac. On se borio za nas. Gurao nas je da budemo bolji u školi, nagrađivao nas kad zaslužimo. Sjećam se odlazaka na ćevape kao nagrade, za nas je to bio doživljaj. Sada znam da je neke stvari plaćao svojim novcem, jer se trudio da nam pruži barem malo više od onog što smo imali. Da nije bilo njega, ne znam šta bi danas bilo sa mnom. Na njegov nagovor upisao sam srednju Ugostiteljsku školu, jer je mislio da bih bio dobar kuhar. Taj poziv sam zavolio i to i danas radim. Na tome sam mu beskrajno zahvalan.“
Suprugu upoznao u Domu
Suprugu Ramizu znao je još iz Doma, ali u to vrijeme razlika između njih je bila velika. Zijo je kao stariji Domac dao sebi za obavezu da štiti mlađu djecu. Supruge se sjeća kao simpatične djevojčice, ali on je tada imao djevojku: „Kad je Ramiza odrasla i po izlasku iz Doma došla u tzv. kuću na pola puta, javio sam joj se da vidim kako mogu pomoći. Tako smo izašli i zbliženi sudbinom nastavili da se družimo i volimo. Danas nam je naša kćerka Sara najveća motivacija da ponosno idemo naprijed i da se nadamo boljem životu. Vjerujem da ćemo i mi jednog dana imati svoju kuću i da će supruga naći posao“, nada se Zijo, kroz smijeh dodajući kako su supruga i on rođeni na isti dan i da ih je sudbina i na taj način obilježila.
Uz pomoć Grada Tuzla porodica Ribić dobila je na korištenje stan, a Zijo zaposlenje u JU Naše Dijete. Trenutno radi kao kuhar i voli svoj posao. Najdraže mu je, kako tvrdi, kad na radnom mjestu svako jutro čuje smijeh, plač, igru. Čuje život, u kojem uprkos teškoj sudbini i dalje uživa. Za Ramizu se roditelji spletom teških životnih okolnosti nisu bili sposobni brinuti, objašnjavaju, pa je kao djevojčica došla živjeti u Domu. I ona Dom pamti po dobrom. „Kod kuće nekad nisam imala ni da jedem. Kao djetetu, okruženom drugom djecom, život uz stalna druženja i igre bio mi je zanimljiv. Vjerovatno ne bih završila ni školu da nisam došla u Dom. Sjećam se i danas situacija kad bi nam donijeli novi namještaj u sobe, sjećam se sreće i osjećaja ponosa. Naizgled male stvari, nama su značile puno“, priča Ramiza.
Svako treba da pogleda sebe i svoje dijete
Supružnici Ribić slažu se da će djeca koja dobiju uređene prostorije to zauvijek pamtiti kao jedno pozitivno iskustvo. Pomoć je veća, utoliko što će se djeca-štićenici Doma bolje osjećati jer dolaze u lijep ambijent. Sve njihove priče su teške, pa kad živiš u lijepom okruženju, okružen prijateljima koji dijele slične sudbine, bude malo lakše, smatraju naši sagovornici.
Sretan zbog pokretanja inicijative „Za moje sretnije djetinjstvo“, koja je pokrenuta s ciljem renoviranja prostorija u Domu, Zijo smatra da svako ima nešto da da: „Prije svega ja mislim da svako ko ima porodicu, djecu, prvo treba da pogleda u sebe, pa u svoju djecu. Da pogleda u njihovu sobu i onda zamisli kako je u Domu. Mislim da je to dovoljno da bi svako od nas znao da treba pomoći onoliko koliko može. Ne daje samo onaj ko ima, nego onaj ko je navikao da od svog skromnog života daje malo, ali od srca. Sva djeca su sretna kad imaju šarenu sobu i normalan krevet. Za nas Domce najobičnija nova stolica je velika sreća. Kad se sve to sredi uz pomoć dobrih ljudi, dovoljna nagrada svima nama će biti njihov iskren osmijeh i sreća.“
Zijo i Ramiza pozivaju sve dobre ljude da se pridruže kampanji „Za moje sretnije djetinjstvo“ i saznaju više na: https://bit.ly/308gJH0
Mala pomoć ima veliko značenje
Zijo kaže da Domci uvijek ostaju bliski kroz život. Ima ih svugdje u svijetu i zadnji puta su se sastali prije nekoliko godina. Išli su u Dom i zajedno s djecom jeli ćevape. Bilo ih je iz Australije, raznih država Evrope, preko 50 starih Domaca. Dodijelili su nagrade najboljim vaspitačima, igrali se s djecom i proveli dan u veselju. „Nadamo se da svojim primjerom dajemo mališanima iz Doma nadu da mogu uspjeti u životu ako budu vrijedni i pošteni. Dom je uvijek tu u nama i toga se ne treba stidjeti. Domci koji žive bliže, u zemljama u regionu se sastaju i češće. Većinom su se svi snašli. Rade, neko na boljim nego na gorim poslovima, ali svi rade vrijedno i pošteno žive s porodicama“, priča naš sagovornik i kaže kako se nada da građani shvataju da djeca iz Doma nose teške traume i da im treba pomoći na sve načine, jer uz malu podršku mogu da imaju normalan život.
