Već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, čemu i lnstitut za razvoj mladih KULT neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.
lnstitut će u narednom periodu u okviru kampanje #WomenMakingDifference raditi promociju priča uspješnih žena iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije koje u svome društvu prave razliku, te promociju pozitivnih vrijednosti koje kroz svoj rad i društveni angažman promoviraju i pružaju drugim ženama, djevojčicama ali i široj društvenoj zajednici. Regionalnom kampanjom #WomenMakingDifference, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.
Da jedna žena slijedeći svoje snove, može postati uspješna u bilo kojem zanimanju, bez obzira na sve stereotipe i predrasude koje nameće društvo, pokazuje nam Kristina Jozić.
Kristina je rođena i odrasla u Sarajevu, majka je šestogodišnje djevojčice, policijska službenica i aktivistkinja za ravnopravnost spolova i ljudska prava uopće. Ljubav prema policijskom pozivu gaji od malena, tako da nije imala dilemu prilikom odabira studija, pa je završila Fakultet kriminalističkih nauka u Sarajevu, a potom magistrirala na Pravnom fakultetu. Ubrzo nakon završetka studija započela je rad u policijskom organu, gdje radi posljednjih 15 godina. Pored toga, aktuelna je predsjednica Udruženja „Mreža policijskih službenica“ i edukatorica u oblasti rodne ravnopravnosti i rodno zasnovane dsikriminacije sa fokusom na sektor sigurnosti. Kaže da je izuzetno sretna, jer ima priliku da radi posao koji voli.
Svoj aktivizam u oblasti rodne ravnopravnosti započela je prije više od 10 godina, kao jedna od osnivačica Udruženja “Mreža policijskih službenica” , ali i kao kontakt osoba za ravnopravnost spolova u okviru policijskog organa. Za vrijeme ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, živjela je u u Kraljevini Švedskoj, koja je izrazito napredna u domenu rodne ravnopravnosti, ali kroz početke rada Udruženja i kontinuiranu edukaciju s naglaskom na rodnu ravnopravnost, doživjela je ličnu transformaciju: “Mogu reći da je trebalo nekoliko godina kontinuiranog rada i edukacije da u potpunosti budem zrela u ovoj oblasti i dovoljno osnažena za aktivizam u policijskim strukturama, gdje je to poseban izazov.”
“Položaj žene u bosansko-hercegovačkom društvu u privatnoj i javnoj sferi najčešće nije fer i to je ono što mene pokreće, što je moja motivacija. Nije fer da se ženi uskraćuju određena prava samo zato što je žena, da se dodjeljuju poslovi prema spolu, a ne prema kompetencijama, da trpi nasilje, da radi duplo više i da se stalno i iznova mora dokazivati, da nema pravo na grešku i da ne smije pokazati slabost, da radi sve kućanske poslove i dominantno vodi brigu o djeci, a pri tome još radi i donosi prihod u kuću”, kaže Kristina navodeći upravo društvo u kojem živimo kao ključ motivacije za zalaganje za rodnu ravnopravnost.
Kao svoje najveće postignuće u ovoj oblasti, Kristina navodi uspjehe koji se tiču unapređenja ravnopravnosti spolova u policijskim strukturama i kaže da je na to posebno ponosna: “Zadovoljstvo kada nakon svakog realiziranog predavanja/edukacije na ovu temu, uprkos prvobitnoj nevjerici, kod polaznika prepoznam malu promjenu i spoznam da kući neće otići “isti”. Posebno me raduje kada svojim primjerom uspijem motivirati mlađe kolegice i osnažiti ih da se bore za svoja prava i položaj ili kada im uspijem pomoći da prevaziđu izazove sa kojim se susreću samo zbog toga što su žene.”
Rodnu ravnopravnost Kristina smatra sinonimom za ljudska prava, demokratiju i opći napredak. Ali, iako je ravnopravnost spolova, odnosno zabrana diskriminacije, ustavom zagarantirano pravo, ona ne smatra da su žene u BiH i u zemljama regiona ravnopravne u bilo kojoj sferi po rođenju, već onoliko koliko se izbore za svoju ravnopravnost, kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi. “Onog trenutka kada promjene to okruženje, one se iznova moraju boriti za svoj ravnopravan položaj. Poznajem žene koje su jako uspješne u različitim sferama rada i zanimanjima u kojim dominiraju muškarci, gdje su u potpunosti ravnopravne, ali ne kao posljedica ustavnih prava ili zato što je nešto “fer”, nego isključivo kao rezultat svoje, često veoma iscrpne, borbe. Dakle, vrlo često se u BiH ravnopravnost ne podrazumijeva, nego sa za nju moramo izboriti!”, kaže Kristina.
U društvu u kojem se nažalost, često može naići na stajalište da je teško napraviti pomak u ovoj oblasti i da pojedinac ne može uraditi ništa, Kristina je jedna od žena koje pokazuju suprotno: „Kada sam započela rad u policijskom organu prije 15 godina, bilo je samo nekoliko žena u mom radnom okruženju i skoro nikako na rukovodećim pozicijama. Iako u BiH još uvijek nemamo ženu na čelu policijskog organa (direktoricu ili komesarku) sve je više žena koje obavljaju najrazličitije poslove i zadatke u policiji koji nose veliku odgovornost. One svojim svakodnevnim profesionalnim angažmanom i primjerom pokazuju koliko je značajna uloga žene u ovom zanimanju i da se bez ravnopravnog učešća žena na svim nivoima rukovođenja ne mogu postići adekvatni rezultati, odnosno odgovoriti na sigurnosne potrebe društva. Samo policija koja predstavlja svu raznovrsnost društva kojem služi, može biti efikasan servis svih građana.”
“Istina je da i mnogo razvijenije zemlje od naše nisu postigle ravnopravnost spolova u određenim oblastima javnog i privatnog života, i činjenica je da je to dugotrajan i spor proces. Međutim, svaki pojedinac je bitan, i mali korak je veliki. Smatram da se svi trebamo angažirati kao društvo, jer veliku moć imaju roditelji, odgajatelji, učitelji, jer se djeca ne rađaju sa rodnim stereotipima i predrasudama nego ih tome uči društvo. Bitno je podići svijest o tome da ravnopravnost spolova ne znači da će muškarci imati manje prava, nego da ćemo biti jednaki u pravima i da ravnopravnost spolova donosi dobrobit cijelom društvu”, navodi ona. Smatra da je vrlo važno naglasiti i da ravnopravnost spolova nije samo pitanje žena, nego i muškaraca, posebno u onim sferama gdje su oni podzastupljeni i gdje su im eventualno ugrožena prava.
Kaže kako se često aktivistice za ravnopravnost spolova promatraju kao “neprijateljice” muškaraca i postoji određen otpor prema njima, što je posebno izraženo u policijskim strukturama budući da se radi o okruženju gdje su muškarci dominatno zastupljeni. Međutim, navodi kako ona lično koristi svaki trenutak da promovira rodnu ravnopravnost, misiju i ciljeve Udruženja “Mreža policijskih službenica”, kako bi njene radne kolege i kolegice shvatili šta je suština i vrlo brzo prevazišli predrasude, ukoliko postoje. Čini je sretnom mogućnost da dijeli svoje znanje iz ove oblasti: “Moram istaći da Udruženje “Mreža policijskih službenica” ima veoma dobru podršku rukovodilaca policijskih organa na svim nivoima u BiH i da je prepoznat naš rad i shvaćena naša uloga. Isto tako, sretna sam jer imam partnera koji podržava moj aktivizam i pomaže mi kada god je u prilici.”
Kad je riječ o gender jeziku, Kristina kaže da još uvijek nije u dovoljnoj mjeri prisutan, ali da postoje institucije koje su napravile značajne iskorake u ovoj oblasti: “Udruženje “Mreža policijskih službenica” kroz svoje edukacije kontinuirano podiže svijest o značaju korištenja rodnog jezika i uočeno je da se nema dovoljno znanja o tome u institucijama. Nerijetko se dešava da se ženama uskrati pravo da koriste npr. svoje zvanje u ženskom rodu (inspektorica, policajka i sl.), a dešava se i da žene ne žele da koriste rodno osjetljivi jezik. Mi nastojimo da kroz edukaciju podignemo svijest o ovom pitanju, kako bi žene znale svoje prava, te kako bi u konačnici institucije počele primjenjivati rodni jezik u svakodnevnoj pisanoj i usmenoj korespondenciji. Međutim, mislim da je veoma bitno da svi krenu od sebe i lično počnu s tom praksom, što će se onda prenijeti i na radno okruženje i vremenom preći u praksu.”
Kao najznačajniju lekciju koju je naučila baveći se dugi niz godina ovom temom, Kristina navodi činjenicu da nije lako, ali da odustajanje nikada nije opcija!
Izvor: mladi.org
