Volonteri velikog srca: Umor nestane kad se zajedno nasmijemo

Hiljade migranata prošlo je posljednjih nekoliko godina kroz našu zemlju. Mnogi uz težak i neizvjestan put. Gladni, žedni i bosi. Pružena ruka domaćeg stanovništva značili su im mnogo u tim trenucima. Dženeta, Armin i mnogi drugi posvetili su im svoje slobodno vrijeme. Nauštrb potreba svojih porodica. Nahranili ih. Uputili osmijeh i toplu riječ

Piše: Sanela KARAICA

Dženeta Delić Sadiković i Armin Ribić odlučili su se za humanost.

I u ovim vremenima kad smo jedni drugima potrebniji nego ikada prije pokazati da je ponekad dovoljno malo da nekome uljepšamo život. Da nekome kažemo, bit će sve u redu.

Dženeta je jedna je od onih koji su migrante dočekivali u Tuzli. Dijelila hranu i odjeću. Tako od 2019. do danas. Arminu je tek 19. Ali, zna kako osmijeh može učiniti puno.

Njihove priče povezuje ljubav, empatija i želja da pomognu.

Sjećaju se kako je na početku bilo sve drugačije. Stizale se čitave porodice, mnogo ljudi. Ali, se čini da ih niko nije puno primjećivao. Možda jer su spavali u hotelima i hostelima.

Dženeta je radila u firmi u okviru koje je bio hostel. I baš u tom hostelu preminuo je jedan mladić. Te noći došlo je mnogo njegovih sunarodnjaka.

– Nisam bila ravnodušna – priča Dženeta.

I sama je majka blizanaca, koji su tada još bili bebe. Našla se u nepoznatoj situaciji. No, shvatila je da se mora uključiti.

– S vremenom sam upoznala druge volontere. Bolje rečeno, nas nekoliko se spontano okupilo. U to vrijeme u Tuzli nije bilo humanitarnih organizacija, pa je sve bilo na nama. Nije se u gradu zadržavalo puno migranata pa smo stizali. Pomagali smo s  hranom, odjećom, pronalazili smještaj – kaže Dženeta.

Dženeta je napustila posao kako bi se mogla više posvetiti volontiranju

No, preko noći sve se promijenilo. U augustu su počele dolaziti velike grupe. Jedne noći došlo je više od 180 ljudi. Tada su se naselili na autobuskoj stanici i postali primjetni u gradu.

Tuzlaci, uglavnom nisu blagonaklono gledali na prisustvo migranata. Pa čak ni kad je riječ o ženama i djeci. Mnogi nisu imali razumijevanja. Dženeta je nerijetko dobijala pitanja zašto to radi, što joj to treba… Bilo je i brutalnih uvreda, potvrđuje i Armin.

U koži drugoga

– Mi smo bili neformalna grupa, a bolje organizovani nego ijedan kamp. Ni danas ne znam kako smo uspjeli sve osiguravati. Sve smo sami, kuhali, donosili ogromne količine hrane. Sve je uskoro bilo lakše, kad su se pojavile humanitarne organizacije. Oni su kuhali, a mi smo hranu donosile i dijelile na stanici. Znalo se kad je doručak, ručak i večera. Stanu u red, njih po 200 ili 300. I niko nije ostao gladan – prisjeća se Dženeta.

Kaže nam da je napustila posao kako bi se mogla više posvetiti volontiranju. I zajedno s prijateljima volonterima stizala je sve.

Armin dodaje da je oduvijek želio pomagati.

– Nikada nisam osjećao strah, niti sam izbjegavao migrante. Sve se promijeni kad sebe stavite u kožu drugoga. To je i mene pokrenulo. Zapitao sam se šta bih mogao uraditi. Nisam baš imao velike ideje. A onda sam u razgovoru s jednim mladićem shvatio da puno mogu uraditi iskren razgovor i osmijeh – kaže Armin.

To je ljubav, to se živi

Danas je situacija drugačija. Migranti se više ne zadržavaju ovdje. Neki su se zaposlili, neki oženili, neki dobili boravak ili su u procesu rješavanja pravnog statusa. Ali i dalje dolaze, naročito iz afričkih država, pa iz Afganistana, Pakistana…

Međutim, u Tuzli budu par sati i idu za Sarajevo.

Armin (desno) svoje slobodno vrijeme sa zadovoljstvom provodi sa ljudima u pokretu

Dženeta ima mnogo manje posla od kako su u pomoć migrantima stigle mnoge organizacije. No, bez obzira na to, ostaje volonterka.

– To je jedna posebna ljubav, to se živi. Srećom, moja porodica ima razumijevanja. Vjerujte, bilo je situacija kada su muž i djeca išli sa mnom, kada stigne velika grupa – kaže mlada majka.

Armin i dalje svoje slobodno vrijeme sa zadovoljstvom provodi sa ljudima u pokretu.

Osjećaji su obostrani. Nikada nije imao neugodnih situacija i prema njemu se ophode sa ljubavlju i poštovanjem. Nastala su trajna prijateljstva.

Armin voli crtati, pa to rado čini zajedno sa mladima u prihvatnim centrima. Student je arhitekture i ima dosta obaveza, ali ističe da se sve može stići uz dobru organizaciju.

Oboje s ponosom ističu što su s mnogim migratima i danas u kontaktu. Javljaju im gdje su, šta rade, kako se snalaze.

Svaka dobra vijest velika je radost i Dženeti i Arminu. I to jača njihovu želju i motivaciju da nastave pomagati i dalje.

Izvor: interview.ba

Related Posts

Do 10. februara prijave za dodjelu privremenih lokacija za osmomartovsku prodaju

Grad Banja Luka raspisao je Javni oglas o dodjeli lokacija za privremeno zauzimanje javne površine za prigodnu osmomartovsku prodaju, prema kriterijumu najvišeg iznosa. Predmet dodjele je 20 lokacija na Trgu Krajine, koje će se moći koristiti u periodu od 05. do 09. marta 2023. godine. Pravo učešća imaju registrovani samostalni preduzetnici sa teritorije grada Banje Luke, koji […]

BH Telecom pravi filmove o historiji Bosne i Hercegovine

Generalni direktor BH Telecoma Sedin Kahriman danas je sa bliskim saradnicima održao sastanak sa renomiranim bh. rediteljima i filmskim radnicima. Na sastanku se razgovaralo o dosadašnjoj saradnji koja već sada ulazi u svoju četvrtu godinu, trenutnim otvorenim projektima, te o nastavku saradnje u okviru BH ContentLab platforme. Generalni direktor Kahriman se zahvalio prisutnim i kroz kratku retrospektivu[…]