Udruženje građana Vive Žene – Centar za terapiju i rehabilitaciju je vodeća nevladina organizacija za pružanje psihosocijalne pomoći i podrške osobama koje su doživjele traumatska iskustva rata, torture i nasilja.
Kroz svebuhvatnu i profesionalnu psihosocijalnu podršku, edukaciju i javno zagovaranje ovo udruženje radi na izgradnji nenasilnog, tolerantnog i sigurnog društva.
Više o postigućima, uspesima, izazovima i planovima udruženja ispričala nam je predsjednica Jasna Zećević.
Kako je nastalo udruženje Vive Žene? Sa kojom idejom je sve počelo? Kako se razvijala vaša misija?
Jasna: Udruženje je osnovano početkom 1994. godine kako bi se obezbijedio prihvat, zbrinjavanje i rehabilitacija žena i djece žrtava ratnog progona.
Dvadeset devet godina udruženje kontinuirano radi na otklanjanju posljedica ratnih trauma, prevenciji svih oblika nasilja, izgradnji multietničke saradnje i poštovanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Naša vizija je sigurno i tolerantno društvo lišeno svih oblika nasilja i torture u kome gradani ostvaruju svoja puna prava i slobode.
Program rada Vive Žene zasniva se na jedinstvenom multidisciplinarnom pristupu i sinhroniziranim psihosocijalnim intervencijama koje se provede istovremeno na tri nivoa:
Rehabilitacija je prvi nivo u oporavku žrtava rata, torture i nasilja, a podrazumjeva psihosocijalne intervencije zasnovane na individualiziranom pristupu potrebama korisnika kako bi se umanjile posljedice traume, olakšala resocijalizacija i funkcionlalnost u uspostavljanju kvalitetnijih međuljudskih odnosa.
Prevencija je drugi nivo rada koji ima za cilj izgradnju socijalne povezanosti, tolerancije i povjerenja u lokalnim zajednicama koja se postiže organizovanjem kontinuiranih edukacija, stručnih radionica i multidiscilinarnih sastanaka za predstavnike državnih institucija, javnih ustanova i civilnog društva, čime se osnažuje institucionalna podrška i olakšava pristup žrtava uslugama socijalne i zdravstvene žaštite. Drugi segment je psihoedukativni rad sa djecom kojim se želi prevenirati prenos traumatskih iskustava torture i nasilja sa roditelja na djecu, a istovremeno osnažiti vještine mladih za nenasilno rješavanje konflikta i prevenciju vršnjačkog nasilja.
Doprinos izgradnji stabilnosti, sigurnosti i održivog mira u BiH društvu treći je nivo, a provodi se kroz kampanje javnog zagovaranja kako bi se uticalo na predstavnike zakonodavne i izvršne vlasti da kreiraju i provode zakonska rješenja i programe koji doprinose boljem položaju i kvalitetu života žrtava rata, torture i nasilja.
Više informacija o konkretnim aktivnostima i projektima dostupno je na sajtu vivezene.ba.
Koja je bila Vaša lična motivacija za rad u neprofitnom sektoru, aktivizam i ovu vrstu angažmana?
Jasna: To je počelo kada je počeo i rat, ’92/93. Ja sam u to vrijeme radila na Rudarsko- geološkom fakultetu – odsjek Geologija, kao asistent i gledajući kroz prozor kancelarije ka Sportskom centru, svakodnevno viđala autobuse UNHCR-a koji su dovodili žene i djecu prognane iz Istočne Bosne. Bile su to jako teške scene, kamioni i autobusi pretrpani uplašenih žena i djece. Pitala sam se šta ja mogu tu uraditi, kako nešto pomoći a ne samo gledati kroz prozor i praviti se kao da se to ne dešava, nastavljati svoj rad sa studentima ko da se mene to ne tiče… U Tuzli se u to vrijeme organiziralo nekoliko grupa žena koje su pružale pomoć i podršku prognanicima, a jednu od tih grupa organizirala je moja radna kolegica Klelija Balta, koja je i bila prva predsjednica Udruženja Vive Žene. Grupa se okupila i planirala kako da pomogne izbjeglicama kojih je na našem kantonu, na žalost, bio veliki broj – preko 250 hiljada jer je Tuzla i regija oko Tuzle bila slobodna zona u to vrijeme. U toku 1993. Klelija Balta je imala priliku da se upozna sa grupom žena iz Njemačke, iz Dortmunda koje su ponudile svoju pomoć u organiziranju psihosocijlane podrške prognanicima iz Istočne Bosne. Na taj način uz podršku žena iz Njemačke i tadašnjeg gradonačelnika Tuzle, gospodina Selima Bešlagića, 1994 formalno smo registrirali i osnovali Centar za terapiju i rehabilitaciju Vive Žene. Ja sam te ’94 počela sa svojim angažmanom u Vive Žene, prve dvije godine djelimično sam radila i pomagala u Udruženju ali jos uvijek radila na Rudarsko-geološkom fakultetu, da bih 1996 raskinula radni odnos sa fakultetom i postala druga predsjednica udruženja građana Vive Žene
To je bilo u vrijeme rata, vi se susrećete sa strahom, sa nepoznanicama, a onda kada vidite ogromnu količinu patnje oko vas shvatite da vi nemate puno problema, još uvijek imate svoj krov nad glavom, niste istjerani, nije vam niko bliži stradao… Tako da je to bila možda neka motivacija. Sad, iz ove perspektive, izgleda kao da je to za mene bio bijeg od mojih strahova i problema, da sam pobjegla u to – da pomažem drugima da ne bi mislila da je i u mom okruženju bilo problema – svi smo osjetili rat, ali je nekako to meni pričinjavalo svrhu i zadovoljstvo u to vrijeme – da imam neku svrhu u tom ratu, a ne samo da sjedim i čekam šta će se desiti i kad će se rat završiti. Mislim da mi je smisao bio da nađem svrhu svog postojanja u vrijeme ratnih strahota.
Ponekad sam kada se osvrnem u prošlost, osjetim da sam se umorila. Mi smo mislili da će se neke stvari koje se tiču žrtava rata i žena, žrtava nasilja brže promijeniti. Neka energija koju sam tad imala je daleko od ove sad. Međutim kada se dese neki aktivistički momenti, kao što je bilo krajem prošle godine kada se desio femicid u Tuzli, ponovo osjetim tu energiju, da mogu i da imam snage. Ne mogu odustati, jer kada bi odustala pitala bi se u šta sam potrošila sve te godine. Ipak mislim da malo po malo mijenjaju se stvari. Koliko god da to za naš mali život izgleda kao ništa, kada se stavi na papir, ipak tu ima puno toga što smo uradili što smo promijenili. Od samog Zakona o civilnim žrtvama rata kada smo uspjeli da žene seksualno zlostavljnje u ratu dobiju svoj status, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, do Sigurne kuće koju smo uspostavili. Kad ste u svakodnevnim problemima to ne primjetite. Onda dolazi do frustracija i stalno imate osjećaj da se ništa ne menja. Međutim, kad se malo smiri situacija, kad uradim neku refleksiju, zaista imam šta reći da smo doprinjeli, da smo promijenili. Za neki cijeli život možda to nije ništa, ali za neki povijesni period, za nekih 50 godina, neko će moći reći Evo, postojale su Vive žene, one su počele to, one su doprinjele to… Mislim da ćemo naći svoje mjesto u povijesti feminističkog i aktivističkog pokreta.
Šta vidite kao najveći uspeh u dosadašnjem radu? Na šta ste najviše ponosni?
Jasna: Najveći uspjeh nam je bio kada smo 2001 izgradili svoj objekat i napravili svoj Centar za terapiju i rehabilitaciju i kada su žene žrtve rata i nasilja imale sigurno mjesto gdje mogu da dođu i gdje su dobijale psihološku i psihoterapijsku pomoć. Takođe najveći uspjeh nam je kada smo kroz dugogodišnji rad uspjeli da osnažimo preživjele i žrtve logora da formiraju svoje grupe i da podignu svoj glas, da traže svoja prava… Dakle, sad u ovo vrijeme, žene koje su žrtve seksualnog zlostavljanja uz našu pomoć, naravno u drugim krajevima drugih organizacija, su napravile iskorak u borbi sa stigmom jer o toj temi nije se puno pričalo – niti o nasilju, a pogotovo o seksualnom nasilju. Tako da mislim da je naša najveća zasluga da to više nije tabu tema i da s ponosom možemo reći da su preživjele zajedno s nama progovorile o tom nasilju koje se desilo.
Ponosni smo kada dođu generacije djece koja su bila s majkama, pa nam se javljaju sad kad su uspješna, zaposlena, dođu kod nas na kafu. To su djeca koja su s nama rasla u tom procesu i vidite da ste pomogli jer oni sami citiraju nešto s naših radionica i kažu Uvjek se sjetimo šta je tad i tad neko u Vive Žene rekao što im je pomoglo u životu da se bolje snađu. Priče ljudi s kojima smo radili, s kojima smo još uvijek u kontaktu je nešto na šta smo vrlo ponosni. Imamo i neke publikacije gdje smo objavili neke od tih priča.
Ponosni smo i na to što oni još uvijek računaju na nas. Na žalost, država nije puno uradila da se problemi riješe, ali sve te osobe koje su bile u našem Centru nas i dan danas kontaktiraju, a nama je bitno da znaju da postoji mjesto gdje nisu zaboravljeni. Najveća vrijednost Vive žene je kontinuitet i posvećenost našeg tima u pružanju sveobuhvatne dugoročne psihosocijalne pomoći i podrške žrtvam arat ai svih oblika nasilja.
S obzirom na to da se bavite teškim i osetljivim temama, da li vam je teže da dođete do podrške? Kako donatorske podrške poslovnog sektora i građana, tako i institucionalne podrške, ali i podrške zajednice nekim akcijama koje sprovodite?
Jasna: Podrška ide malo po malo, ali ja moram napraviti neki pomak u zadnjih 10 godina i danas. Zaista je bilo teško prije 10 godina. Međutim, mi smo investirali puno – i energije i vremena, tako da smo mi uspjeli (govorim samo za Tuzlansko kanton i Brčko distrikt gdje mi radimo) da uspostavimo izuzetne odnose sa institicijama koje su nama bitne u odgovoru na nasilje, a to su polocija, centri za socijalni rad, tužiteljstva i formirali smo grupe za podršku žrtvama rata, podršku svjedocima.
Što se tiče podrške građana, tu imamo veću podršku na temu nasilja u porodici nego na temu rata, što shvatamo sa psihološke strane, jer mnogi ljudi žele da zaborave da je uopšte bio rat. Što se tiče nasilja u porodici, imamo podršku. Imali smo, evo zadni primjer od prosle godine, akciju prikupljanja donacija za uređenje Sigurnog dvorišta oko Sigurne kuće i zaista smo uspjeli skupiti 25 hiljada maraka kroz kampanju, ali sve je to u zadnjih 2-3 godine.
Što se tiče finansiranja, problem je što bi u finansiranju Sigurne kuće, po zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH (od 2013) trebalo da učestvuju Federacija Bih u omjeru 70% i i Kanton Tuzla 30%. Za sada Kanton Tuzla ispunjava svoju zakonsku obavezu tako da od 2021 učestvuje u finasiranju Sigurne Kuće sa budžetom od 30%, a dok Federacij BiH i dalje se moramo javljati na javni poziv čiji su rezultati uvijek neiszvjesni i nikada ne dostninge ni 20% troskova Sigurne Kuće. Tako da to nije regulirano, to jest, zakon postoji ali se ne poštuje. Mi kao Vive Žene imamo izuzetnu suradnju sa Gradom Tuzla, koji učestvuje u sufinasiranju Sigurne Kuće, na godišnjm nivou sa 50.000 KM te još nekim gradovima Tuzlanskog kantona ( Lukavac, Gračanica, Kladanj)
Što se donatora tiče, malo je kontradiktoran odnos – što imamo više posla i bolju saradnju sa institucijama, donatori odobravaju sve manje i kraće projekte. To je jedan izazov za Centar za terapiju i rehabiltaciju jer psihosocijalna podrška zahtjeva dugoročnost, a osnovno što trebate dati korisnicima je sigurnost i stabilnost, te je vema teško je pružiti ako i vi nemate sigurnost i stabilnost.
Kako izgleda podrška zajednice kada je u pitanju fandrejzing?
Jasna: Sto se tiče fundraisinga mi smo vrlo uspjesni u pisanju projekata i nabavljanju sredstava od stranih donatora (jer tako se i finasiramo već 29 godina). Ali što se tiče prikupljanja sredstava u lokalnoj zajenici, kroz kampanje, tu je malo nedostatak naših kapaciteta i znanja. Prošle godine smo prvi put, uz pomoć Trag fondacije iz Beograda i Fondacije tuzlanske zajednice pokrenuli kampanju prema građanima i iznenadili smo se, pogotovo što je to bio sam početak rata u Ukrajini, ali mi smo uspjeli skupiti novac. Do nas je, nismo pokrenuli ranije te kampanje jer mi to u stvari ne znamo, nismo naučili. Sad pokušavamo, uz pomoć Fondacije tuzlanske zajednice, da jedan deo tima nauči fandrejzing.
Znam, kada objavimo na primjer na Facebooku, da skupljamo paketiće za Sigurnu kuću istog momenta se ljudi jave i donose sa svih strana tako da mislim da su ljudi osjetljivi i spremni, ali mi ne znamo i nemamo alate.
Mi smo fokusirani na psihoterapiju, psihosocijlni rad i osnaživanje kapaciteta najranjivijih grupa, većina osoblja su psihoterapeuti, socijalni radnici, medicinske sestre, ali to bi trebalo da naučimo.
Na koje još načine uključujete zajednicu u svoj rad i šta vam to donosi?
Jasna: Mi imamo u našem udruženju grupu mladih volontera, koji su uglavnom studenti socijalnog rada i psihologije. Oni se obično uključuju za Sedmicu sjećanja na žrtve rata i torture (19 .do 26. juni) i za 16 dana aktivizma u novembru. Oni se uključuju u pripremu kampanja i razgovore sa ženama žrtvama. To je već jedan ustaljen proces, jer mi ne možemo uzeti volontere u specifičnom okruženju kao što je Sigurna kuća i specifičnost njenog funkcioniranja. Imamo volontere koji nekad dežuraju u toku noći sa medicinskim sestrama, čisto da bi oni naučili kako razgovarati sa ženama. Organiziramo i na neki način časove istorije, suočavanje sa prošlošću sa studentima, gdje naše žene koje su preživjele rat govore o svojim iskustvima prošlosti ali i uspjesima u sadašnjosti.
Smatrate li da Vive Žene doprinose razvoju filantropije u zajednici i na koji način?
Jasna: Mogu reći da u stvari kada smo pripremali i tražili podršku donatora za izgradnju Centar za terapiju i rehabilitaciju (u okviru kojeg je i Sigurna Kuća), zemljište koje smo dobili od Grada Tuzla 2001. smatramo da je to velika donacija zajednice za nas. Objekat smo izgradili sredstvima Švicarske organizcije IAMANEH, i Vlada Švicarske i Holandije. Tada smo i od fabrike namještaja „Konjuh“ Živinice dobili dio namještaja, to tad ja nisam gledala kao filantropiju nego eto, dobili smo donaciju. Sad na primjer, građani se uvijek odazivaju našem pozivu za novogodišnje paketiće i da donesu odjeću za žene i djecu koji dođu u Sigurnu kuću i nemaju ništa.
Mi učestvujemo u drugim akcijama, solidarno sa drugim organizacijama.
Sa kojim organizacijama i udruženjima sarađujete i na koji način?
Jasna: Članice smo nekoliko mreža i surađujemo sa velikim brojem organizacija civilnog društva i mreža, Udruženja preživjelih ,“Naš Glas“ i „Suza“, Udruženja logoraša, koje imaju specifične potrebe, pa sa njima stalno i radimo, pomažemo razvoj njihovih kapaciteta. Udruženja Revolt, Amica Educa, Amica Prijateljice, ORC Tuzla i mnogi drugi.
Inicirali smo osnivanje mreže žena u Podrinju, gdje radimo sa ženama iz ruralnih sredina i tu se bavimo psihosocijalnim radom i osnaživanjem, organiziramo i sajmove u Tuzli, gdje one imaju mogućnost da nešto od svojih proizvoda prodaju.
Sa organizacijama sličnim kao Vive Žene formirana je i Sigurna mreža u Sarajevu. Tu je i Međunarodna mreža za centre za torturu – IRCT, sarađujemo sa IAN centrom u Beogradu, u Zagrebu sa centorm za torturu, Evropska Mreza za rad sa počiniteljima nasilja WWP, to su više stručne i sektoralno profesionalne mreže.
Imamo širok krug suradnje sa mrežama na nekoliko nivoa – korisničke organizacije, profesionalne i ženske – nekad imamo zajedničke projekte, a nekad smo zajedno u akcijama.
Vaš program Zapošljavaj poboljšavaj, koji je trenutno aktuelan zasnovan je na partnerstvu javnog, nevladinog i privatnog sektora. Racite nam nešto više o projektu, kao i koliko je ta vrsta saradnje važna da se realizuju neke promene u zajednici. Koje ste lekcije naučili iz realizacije ovog programa a koje biste preneli organizacijama koje rade slične stvari?
Jasna: Taj UN-ov projekat se savršeno uklopio u naš razvoj – od psihosocijalnog do osnaživanja. Nismo govorili o ekonomskom prije, jer je žene žrtve bilo teško osnažiti da se usude da traže posao, ne da rade, već da traže, da pišu CV-jeve, pitaju… Taj projekat je bitan zato što smo ga radili na dva kolosijeka – jedan je bio sa ženama gdje su dobijale edukacije i sve što je potrebno za biznis ideje i planove, a paralelno smo radili sa institucijama kantona i poduzetnicima da se nađe poveznica između politika i procedura koje postoje na Tuzlanskom kantonu i za naredne generacije žena da imaju lakši pristup zapošljavanju. Tako da smo nakon analize mogućnosti i potreba na kantonu (sa Privrednom komorom smo sarađivali) napravili jedan Policy paper koji će kod nas na kantonu biti usvojen u Skupštini kao vodič i za poduzetnike i za Biro za zapošljavanje. Paralelno smo radili na osnaživanju žena, njih je 15 prošlo kroz obuku „hard skills“ i sada ih je 6 dobilo grantove (plastenike, pribor za šivenje, ono što su one napravile i razvile) i mi se nadamo da ćemo kada se usvoji Policy paper moći i druge žene uključivat bez obzira na donatore. Prije projekta, kroz osnaživanje, 4 žene su se zaposlile u lokalnim firmama, Bingo, Be-med, na primjer.
Tako da nam je to krug – kad žrtve preživjele dođu kod nas treba puno vremena da se osnaže – prvo da prepoznaju nasilje i da dobiju osjećaj sigurnoosti – da one zaista mogu nešto da promjene u životu. Tek ih tada možete ekonomski osnaživati.
Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu?
Jasna: Najveći izazov je, na primjer, govorim o međunarodnoj zajednici i donatorima kada ne možemo da dobijemo sredstva za ono za šta se potvrdi da je dobro. Konkretan primjer, evaluacija projekta je pokazala da je najbolje investirat u osnaživanje žena između 35 i 45 godina, što je potpuno logično jer su u pitanju osobe koje su već započele porodicu i one su sigurne da će ostati u ovoj zemlji. Međutim, na žalost, ipak ne desi se da se projekt fokusira na tu ciljnu grupu. Jedan od izazova je razumijevanje politika donatora sa kontekstom. Najveći izazov nam je i opravdati državi i donatorima da postoji potreba za Sigurnom kućom i psihosocijalnom podrškom žrtvama. Nije dovoljno samo lobiranje, advocacy, treba konkretan rad na poboljšanju mentalnog zdravlja stanovništva.
Onda državne insitucije sa kojima mi izuzetno sarađujemo kažu Hvala vam što postojite, što ste tu dok država ne preuzme. Ja se uvijek borim protiv toga da nas ne gledaju kao privremenu zamjenu nekih državnih institucija. Najveći izazov je staviti nas u sistem zaštite, pošto mi jesmo sistem zaštite. Nevladine organizacije će postojati i postoje i u društvima koja su mnogo bogatija nego naša. Čak ni građani ponekad ne razumiju da nevladine organizacije nisu tu privremeno i da nisu u da samo umjesto države rade posao. Ja ne smatram da Vive žene rade posao koji bi trebala država, ja smatram da Vive žene rade posao možda i bolje nego što bi ga radila država zato što smo smo imali mogućnosti da učimo od međunarodnih experata, da se drugačije razvijamo, možda i brže od institucija, zato što smo bili neformalni, zato što imamo profesionalce koji su imali prilike da se educiraju, zato što su nas stranci podržali i što stanovništvo ima više povjernja, možda , u nas, što smo pristupačniji
Izazov je veliki trenutno nevladin sektor prepoznati i uklopiti da bude priznat kao dio sistema. U našem slučaju sistema zaštite i prevencije nasilja. Dio sistema biti ne znači da upravlja država s vama, već da budemo dio sistema za pomoć žrtvama nasilja, a ne da nas gledaju, eto, vi ste tu, radite naš posao dok mi to ne možemo. To nije poenta.
Izvor: givingbalkans.org
Izvor: lonac.pro
