Nije danas rijedak slučaj da se mladi ljudi, sve više uznemireni okolnostima suludo ubrzane egzistencije oko nas, prenatrpanošću gradova, njihovom saobraćajnom zaglušenošću, te sve izazovnijim ekološkim problemima u vidu enormnih zagađenja i drugih posljedica koje za time idu, odlučuju za odlazak i nastavak života u mirnijim ruralnim ili planinskim prostorima. Taj korak ponekad prati i želja da se vrati organskom uzgoju voća i povrća, drugim riječima povratak na bazične poljoprivredne aktivnosti, koje osiguravaju zdravu, hemijskim supstancama netretiranu hranu. Dakako, sa druge strane, doima se da je razina stresa koju produkuju gradovi već sada dosegla razmjere nehumanog, a činjenice koje je pandemija iznijela na vidjelo, sve više govore u prilog tome zašto gradovi postaju sve manje poželjna mjesta za život. Drugim riječima, cijeli taj splet okolnosti, svakoga ko vidi stvarnost oko sebe onakvom kakva zaista jeste, često nagna na razmišljanje koliko zaista ima smisla danas biti stanovnik urbane sredine. Ovdje se, treba naglasiti, ne radi o bilo kakvom ezoteričnom eskapizmu, nego o stvarnom organiziranju življenja u nekom drugačijem okviru. Ili, jednostavno potraga za novom životnom paradigmom. Jer, na sreću, izbora, bar na našim prostorima, posebno usljed sve rapidnijeg pražnjenja naših zemalja, ima.
Piše: Đorđe Krajišnik
Bijeg iz magle
Na ranije opisanu životnu odluku odlučila se i Vanja Lazić, domaćoj javnosti poznata kao grafička dizajnerka i ilustratorica. Ona je odlučila da iz Sarajeva zajedno sa svojim partnerom ode živjeti u selu Klinčići, pored Olova. U razgovoru za “Snagu lokalnog” Lazić ističe da je u Sarajevu radila kao izvršna direktorica Art Kina Kriterion i kao dizajnerica.
– Prije skoro tri godine sa svojim partnerom sam odlučila da se preselimo u selo Klinčići, u blizini Olova. Imali smo tamo porodičnu kuću i generalno smo željeli promijeniti svoje okruženje. Ne nužno pobjeći iz grada, nego promijeniti svoje navike. Ostavili smo sebi prostora da možda neće uspjeti, da neće biti sve bajkovito. Prednost je bila da se oboje bavimo poslovima koje možemo raditi od kuće. Tako da sam svoju priču sa dizajnom i ilustracijama nastavila ovdje, a moj partner se bavi biološkim istraživanjima. To je ogromna privilegija koju smo mi imali u čitavom ovom procesu, objašnjava nekadašnja direktorica Kriteriona.
Ona dodaje kako im, imajući sve navedene olakšice na umu, ta tranzicija u selo nije teško pala.
– Možda nas je ta tranzicija natjerala da promijenimo životne navike, od nekih vrlo minornih npr. da u selu nema prodavnice, do nekih većih poput promjene životnog tempa. Praktično, mi nismo ni blizu magistralnom putu, prvo ide šuma, pa opet šuma, pa onda mi. Međutim, mislim da je to što smo mi uradili sve češća odluka mladih ljudi, da se sele u prirodu. Grad je skup i zagađen. Postoji i romantizacija života na selu jer je život male zajednice u selu i dalje jako težak. Jako je teško zaraditi, obično samo jedna osoba u porodici zarađuje i prilika nema. Pogotovo je teška pozicija žena u selima jer nemaju finansijsku neovisnost, a vode gomilu poslova, od domaćinstva do poslova oko uzgoja hrane, stoke. Naša pozicija u selu je drugačija. Imamo mogućnosti da zarađujemo bez poljoprivrede. Prednost života na selu za nas jeste što možemo uzgajati vlastitu hranu, ali nam to nije primarni izvor prihoda. Kroz osnivanje i rad Udruženja „Centar Dr. Stjepan Bolkay” počeli smo se baviti i projektima koje se tiču zaštite životne sredine i pokušavamo iskoristiti naše vještine i znanja stečena kroz dugogodišnji rad u aktivizmu i NVO sektoru kako bismo doprinijeli razvoju i promjenama unutar lokalne zajednice. Kroz rad sa zajednicom posebnu pažnju posvećujemo radu sa djecom i mladima, gdje vjerujemo da kroz radionice i učenje kroz igru možemo promijeniti mišljenja i navike. Promjena naravno ne dolazi brzo ali je sjajno vidjeti male pomake npr. da se djeca sve manje boje zmija i drugih divljih životinja a sve više pokazuju interes da nešto nauče o njima.
Spasiti rijeku i kanjon
– U sklopu pomenutog projekta koji razvijamo pokušavamo i da zaštitimo jednu malu rijeku koja ima prekrasan kanjon, rijeku Orlju. Rijeka je više puta bila na meti investitora za minihidrocentrale, ljudi iz sela su to do sada, srećom, odbili svaki put. Prošle godine sproveli smo tu biološko istraživanje, rezultati su fantastični i plan je da se ide na zaštitu područja da bi se onemogućila bilo kakva izgradnja na tom prostoru. Mladi biolozi iz cijele BiH su radili na ustraživanju ptica, zeljastih biljaka, leptira, vodozemaca i gmizavaca, šišmiša, gljiva, vilinih konjica, tvrdokrilaca i drvenastih biljaka. U okviru ovog projekta smo sa grupom volontera radili na izradi izletišta, jer smo primijetili da se prirodna bogatstva kod nas često uzimaju zdravo za gotovo, a jako je važno raditi na njihovoj zaštiti i održavanju, objašnjava Lazić.
Naša sugovornica još kaže kako u selu postoji mala osnovna škola, u koju idu djeca uzrasta od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, djeca već od petog razreda pohađaju školu u Olovu. Prema njenim riječima, postoji samo jedan autobus koji vozi do ovog sela, i to samo zbog škole. Kada je raspust nema redovnog prijevoza. Također, putna infrastruktura nije dovoljno i kvalitetno razvijena, a nedostatak javnog prevoza dovodi do toga da je posjedovanje automobila skoro pa neophodno. Osvrćući se na pitanje pandemije i problema koje je ona izazvala, Lazić kaže da se njihov život u selu, dok ne siđu u urbanu sredinu, nije značajno promijenio. Pandemija jeste pokazala neosjetljivost prema različitim potrebama i mogućnostima koje mi svi imamo. Škola u Klinčićima, sa jako malim brojem đaka je primorana da se prebaci na sistem online nastave, a da pri tome nije osigurana adekvatna oprema za praćenje nastave i pristup internetu svim učenicima. Ipak, ograničen pristup internetu djecu iz Klinčića nije spriječio da prate online nastavu, pokazala se i komšijska solidarnost. Nerijetko se sastane njih nekoliko da prati nastavu i izvršava svoje zadatke, uz korištenje interneta koji rado ustupa neko od komšija.
