Nejra Sahačić-Topalović, bivša je nastavnica Bosanskog jezika i književnosti koja je ovaj posao radila 24 godine s puno strasti, ljubavi i posvećenosti. Ipak, period pandemije corona virusom prije tri godine mnogima je bio prekretnica za životne odluke, pa tako i Nejri. Siguran posao, dobra plata, ali nešto joj ipak nije dalo mira. Stres i razočarenje u sistem obrazovanja bio je samo jedan od razloga da da otkaz i krene nekim drugim putevima.
Svoj san krenula slijediti nakon što joj je zdravlje počelo slati signale. Kad je odlučila dati otkaz reakcije okoline su većinom ‘ti nisi normalna’, ‘razmisli još jednom’ i slično. Bila je corona, pa najavljena kriza, ali odlučila je riskirati i u tome je najveću podršku imala od svog supruga.
Iako nakon otkaza nije imala jasan plan šta dalje, počela je raditi na sebi, duhovno se nadograđivati. Spontano, kao i u ratu, u ruke je uzela igle i vunicu i nije prestala.
Heklanje, pletenje i ručno šivanje unikatnih radova sada su njena svakodnevnica u kojoj uživa i koja je ispunjava.
Nejra je majka troje djece različitog uzrasta. Iako je dala otkaz u prosvjeti i dalje je usko vezana sa rad s djecom. Želja joj da organizuje radionice o neformalnom obrazovanju djece i da im kroz radionice učini učenje u redovnoj nastavi mnogo lakšim kad za to nemaju baš mnogo prilika u školi.
Do tada, Nejra po cijele dane hekla, plete, naručuje materijale, fotografiše, objavljuje svoje radove, priča s ljudima, prima narudžbe…U nastavku pročitajte naš razgovor sa Nejrom i upoznajte njenu domaću radinost, inovativnu i zanimljivu priču i mali biznis koji ćete sigurno zavoljeti.
Šta je bio okidač da nakon više od 20 godina rada u prosvjeti daš otkaz? Kada si shvatila da želiš promjenu?
– Kada odlučiš dati otkaz u državnom sektoru, onda mora postojati veliki problem. Prvi je taj da mi je zdravlje slalo signale da je vrijeme da odem jer je posao u prosvjeti jedan od najstresnijih, a drugi je što sam predugo čekala da se nešto veliko i značajno promijeni u našem sistemu obrazovanja i mislim da bih penziju dočekala bez velikih promjena. Šta će ti siguran posao i plata, ako te sve guši. Ne možeš raditi onako kako bi to zahtijevala jedna moderna škola jer te stalno pritišću neki pravilnici, papirologija, formalnosti i u zadnjim godinama zahtjevi roditelja da ne prihvataju nijednu drugu ocjenu osim petice. Nebitno je šta će dijete naučiti, nego je bitna samo konačna ocjena.
Jesi li požalila zbog toga, ili si već tada imala plan šta dalje?
– Baš ovih dana razmišljam kako nikad nisam požalila što sam napustila školu i shvatim da sam uradila najbolju stvar za sebe. Nije bilo nekih ozbiljnijih planova kada sam to odlučila jer sam to uradila u jeku corone. Bilo je svega u mojoj glavi, ali ništa konkretno.
Kako danas gledaš na tu odluku – kao hrabrost ili ludost?
– Mislim da sam hrabra osoba iako sam se dugo godina svega plašila. Zbog tog straha, nisam vjerovala u sebe i stalno sam radila na sebi da budem bolja. Odluka je bila baš hrabra, ali samo zahvaljujući tome jer sam se ja promijenila na duhovnom planu i onda sam znala da ne griješim.
Kako je krenula priča sa pokretanjem stranice “Djeca, iglica, heklica, vunica”?
– Priča sa pokretanjem moje stranice “Djeca, iglica, heklica, vunica” je nastala u coroni, netom prije tatine smrti i moje odluke da ću napustiti posao. Kao i u ratu, i tada sam odlučila da uzmem igle i vunicu i da napravim pletenu traku za jednu djevojčicu. I onda su ideje krenule. Sad već imam preko hiljadu različitih artikala iza sebe.
RUČNI RAD KAO POSEBNA STRAST
Koliko je važno voljeti svoj posao i pronaći u njemu nešto što može izazvati osjećaj potpune predanosti onome što radimo, osjećaj zadovoljstva i ispunjenja?
– To je ono kad slijediš svoju strast i kada to što radiš, tebe do mjere ispunjava da jedva čekaš da se probudiš i nastaviš. Ja volim i rad sa djecom i to me jako čini sretnom, ali već odavno znam da to nije formalna škola i trka za ocjenama, a ne za znanjem.
Ručni rad je posebna strast i to razumiju svi kreativci, bez obzira čime se bave. To je takva terapija i meditacija sa samom sobom. Prosto to volim i uživam.
Ipak, i dalje si dalje si okružena djecom te se baviš organizacijom radionica, instrukcija…
Što se tiče rada s djecom, držim instrukcije i pripremnu nastavu za eksternu maturu, a maštam o radionicama i neformalnom obrazovanju djece da im kroz radionice učinim učenje u redovnoj nastavi mnogo lakšim kad za to nemaju baš mnogo prilika u školi. Sve se svodi na pojedine nastavnice/ke u školama koje su kreativne i žele djeci školu učiniti jednako zabavnom i edukativnom. Ta me ideja drži i vjerujem da će biti prilike da me i neke oragnizacije angažuju da radim sa djecom.
Kako bi ohrabrila one koji se “lome” da pokrenu svoj biznis i izađu iz svoje zone komfora?
– Pa da budem iskrena kod nas i nije baš jednostavno pokrenuti svoj vlastiti biznis, ali ono što jeste je to da svoju zonu komfora proširimo, a ne da izađemo iz nje.
Savjetovala bih sve ljude koji su pod stresom koje posao lomi, da nađu za sebe sedmično sat-dva vremena da rade ono što ih najviše opušta i veseli. To će im puno pomoći da se opuste i zaborave na probleme na poslu.
Jesi li zadovoljna razvojem svog malog biznisa? Koliko je teško doći do kupaca i koliko se danas cijeni ručni rad?
– Slagala bih kad bih rekla da sam zadovoljna razvojem i zaradom. Jako je teško doći do kupaca i evo više od dvije godine kako sam pokrenula svoju stranicu, ali uglavnom se sve svodi na moje divne prijatelje koji me podržavaju. Izlazila sam i na sajmove i jedino na tim mjestima te vidi šira publika. Ručni rad se ne cijeni onoliko koliko bi trebao i nikad se ne može naplatiti to što radiš i koliko sati provedeš na izradi jednog proizvoda.
Danas je na tržištu puno malih obrtnika koji njeguju rukotvorine. Šta smatraš važnim za uspješno brendiranje i probijanje na tržište?
– Da, konkurencija je velika, a za probijanje na tržište još nisam našla recept i još ga tražim. Svašta sam probala i još nisam naišla na nešto održivo i isplativo.
DJECA KAO INSPIRACIJA
Svi tvoji izrađeni artikli su limitirani, originalni, kreativni…. čime su inspirisani?
– Zaista sve što radim je originalno i unikatno. Bilo da se radi o pletenim, heklanim artiklima ili oni rađenim od filca, papira……. Inspiracija su mi kao i čitav život djeca i možda je to nekako i bila polazna tačka za naziv moje stranice…..
Kao nastavnica BHS jezika i književnosti tražim inspiraciju i u književnim djelima, kao i u radu sa djecom jer praveći viseće igračke za djecu, željela sam potaknuti roditelje i odgajatelje da djeca lakše savladaju neke osnovne pojmove kao i razvoj govora kod djece. Ovo moderno doba donosi mnogo problema, a jedan od tih je nedovoljno čitanje i sve više imamo male djece koja kasno progovaraju. Radim i bookmarkere kojima želim potaknuti malu raju da zavole čitanje i knjige.
Kakvi su planovi za dalje? Registracija obrta, otvaranje neke radnje, concept store-a i sl?
– Imala sam neke planove za pokretanje obrta i neformalno obrazovanje djece kroz radionice i razvoj kritičkog mišljenja jer sam inače certificirani trener RWCT projekta – Čitanjem i pisanjem do kritičkog mišljenja kao i trener po ishodima učenja u BiH, ali i od toga zasad ništa. Prošla sam školu poduzetništa i nisam dobila poticaj jer kažu da nisam profitabilna kao biznis. Kod nas je obrazovanje i ulaganje u isto kao i u djecu uvijek na zadnjem mjestu.
Što se tiče mojih rukotvorina, ostajem prisutna na instragramu i Fb pod prepozantljivim nazivom kao i na sajmovima po Sarajevu kad mi to prilike budu dozvoljavale.
Razgovarala: Seida Bijedić
Izvor: akta.ba
