Mediteranski grad koji ne izlazi na more, najljepše predgrađe Dubrovnika, grad sunca i platana, zavičaj čuvenog pjesnika Jovana Dučića, mala varoš u kojoj su snimani veliki filmovi… I grad iz kojeg ljudi odlaze.
Piše: Milkica Milojević, Srpskainfo
Kada pitate Trebinjce zašto ostaju u svom gradu, svi redom će reći: zbog klime. Lijepo je živjeti u varoši s 260 sunčanih dana u godini. A i more je blizu. Za pola sata vožnje eto te u Herceg Novom, ili u Dubrovniku.
Parking tri puta skuplji nego u Banjaluci
Kad pitate Trebinjce zašto ljudi odlaze iz ovog grada, popis je malo duži. Kažu, nema posla. Ako nisi dobar s “onima odozgo” ni u kiosku se ne možeš zaposliti. Pa onda nepotizam, korupcija, spletkarenje. Pa skupoća.
U Trebinju sat parkinga u prvoj zoni košta tri marke – tri puta više nego u Banjaluci! A parking servis je “poklopio” i parkirališta ispred stambenih zgrada.
I na tržnici su voće, povrće, suho meso i sir skuplji nego u Banjaluci i nekako barabar s Beogradom i Novim Sadom. Došlo je dotle, kažu Trebinjci, da mnogi odlaze u Dubrovnik kupovati namirnice u tržnim centrima. Jeftinije je.
Kupiti stan u Trebinju je nemoguća misija. Iznajmiti stan je tek nemoguća misija: otkako je grad na Trebišnjici postao turistička top destinacija, svi koji imaju sobu viška izdaju je turistima.
– Suprug i ja smo kupili stan 2016. godine, po cijeni od 1.400 KM po kvadratu. I činilo nam se da je to mnogo. Danas stanovi na toj lokaciji koštaju 4.500 KM po kvadratu, a plaće su, u međuvremenu, povećane za oko 100 KM – kaže jedna Trebinjka.
Kneževina
Ispijanje kave ili gustiranje “žilavke” na nekoj od kafanskih terasa pod platanima zaista je prava uživancija. Tko ima para za takav luksuz. Kava 4 do 5 KM, čaša vina 9 KM, pa ko voli nek’ izvoli. Ali, uz dobru kafv, domaću lozu ili vino, dobit ćete i pregršt informacija.
Sve što se priča po Trebinju sliva se u ovaj “press centar”. A priča se, recimo, kako u Trebinju, u kojem su prije 60 godina snimani vesterni, uskoro počinje snimanje “Zadruge”. One “Zadruge”, koja je u Srbiji “zabranjena”.
– Snimat će Željko Mitrović, na kneževom imanju. Oni su stari prijatelji – veli jedan od poznavatelja lokalnih prilika.
Uz brojne druge znamenitosti, a ima ih na pretek, Trebinje je i jedini grad na Balkanu u kojem stoluje knez.
Rodoljub Drašković, kontroverzni biznismen, “kralj čokolade”, vlasnik bivše Industrije alata u kojoj se proizvodi eurokrem, graditelj turističko-zabavnog kompleksa “Grad sunca” i tako dalje, široj javnosti poznat i kao brat političara Vuka Draškovića, u ljeto 2019. je proglašen za “hercegovačkog kneza”. Odistinski. Nije to neka ubleha ni medijski spin.
Savez općina istočne Hercegovine i grada Trebinja jednoglasno je odlučio Draškovića proglasiti za kneza, zato što je “mnogo ulagao u regiju, a sve kao odraz ljubavi prema narodu i svom rodnom kraju”.
U ta su doba službena Republika Srpska i službeni knez Hercegovine bili u velikoj ljubavi. U međuvremenu je, po ko zna koji put, “pukla tikva”. Knez je nedavno saopćio kako će povući sve svoje investicije iz Trebinja. Kako reče, “nema namjeru da investirati teško stečeni kapital i svoju energiju u korumpiranom političkom i gospodarskom ambijentu“.
A onda se u Trebinju, po ko zna koji put, obreo vlasnik “Pinka”, koji je, kažu Trebinjci, sagradio kuću pored kneževih dvora i… Vidjet ćemo što će na kraju biti.
U međuvremenu, izgradnja velelepne gimnazije u centru grada, koja je trebala biti kneževa zadužbina, stala je na pola puta. A trebala je biti završena prije tri godine.
Uz skupoću koja se “izdržati ne može” i kneževe poslovne pothvate, glavna tema naklapanja pod platanima je Dubrovnik.
Na posao u Dubrovnik kad kreneš…
Jer, svakoga jutra na posao u Dubrovnik krene, prema neslužbenim procjenama, najmanje 4.000 Trebinjaca. Pa se u večer vraćaju kući. Nije daleko, svega 30-tak kilometara, ali ovi “gastarbajteri” svakog dana dva puta prelaze šengensku granicu. Nije to lako, pogotovo u špici turističke sezone, ali sila boga ne moli.
– Sreća pa nismo u ratu osvojili Dubrovnik. Da jesmo, ne bismo sad imali gdje kruha zaraditi – kaže jedan trebinjski šeret, umirovljenik i demobilizirani borac.
Ime, naravno, ne spominje. Neće da se zamjeri, vrag će ga znati kome.
MONICA BELLUCCI I SLOBODA MIĆALOVIĆ
Trebinje je, zbog svojih prirodnih ljepota, pravi magnet za filmadžije. Još 1935. u grad je dojezdila ekipa njemačkog filma “Baron Ciganin”, koji je ekranizacija čuvene Štrausove operete.
Pedesetih godina prošlog stoljeća u Trebinju je snimljeno nekoliko filmova, a sedamdesetih je ovaj kraj postao omiljena destinacija za producente vesterna. Ovde su snimljeni i dijelovi filma “Old Šeterhend”.
Na Klobuku iznad Trebinja, a dijelom i u samom gradu, Emir Kusturica je 2015. snimao film na “Mlečnom putu”, pa su Trebinjci dobili priliku izbliza upoznati čuvenu Monicu Bellucci, koja je igrala glavnu ulogu u tom filmu.
Ipak, najveća atrakcija bila je snimanje serije “Ranjeni orao” Zdravka Šotre, sa Slobodom Mićalović u glavnoj ulozi. Od 2008. godine, kada je u Trebinju snimana ova serija, ljepote grada na Trebišnjici postaju poznate diljem regije.
A njegova mlada sugrađanka, isto anonimna, dobacuje kako su Dubrovčani jedini slobodni ljudi u Trebinju, jer im “oni odozgo” ne mogu ništa.
Tako kolaju varoške priče: bez spominjanja imena, uvijeni u floskule “oni odozgo” i “zna se tko”, popraćeni značajnim pogledima i još značajnijim klimanjem glavom.
Rijetki su Trebinjci spremni “popu reći pop”, javno i bez okolišanja. Od oko 25.000 stanovnika, koliko ih danas, prema procjenama, noćiva u Trebinju, za tri dana boravka u gradu sreli smo, slovom i brojem, troje takvih: jednog mladića i dvije mlade žene. Svi su oni politički angažirani.
I dok se stariji mudrijaši dovijaju kako da tuđom rukom uhvate zmiju, mladići i djevojke gledaju od čega se živi.
Iako školska godina još nije završena, tinejdžeri već uveliko špartaju trebinjskim hotelima i kafanama tražeći posla. Većina njih počinje da raditi čim završe osnovnu školu. Do punoljetstva već će imati lijepo radno iskustvo.
A kad steknu putovnicu i diplomu, većina će napustiti grad sunca: neko trbuhom za kruhom, neko razumom za dostojanstvom.
Izvor: manager.ba
