Svakom djetetu treba uzor, stariji prijatelj koji će ih voditi i savjetovati kroz sve izazove djetinjstva i tinejdžerskog perioda. Posebno za takvom vrstom podrške vape djeca iz socijalno marginalizovanih porodica i domova za nezbrinutu djecu.
Zbog toga je razvijen mentorski program “Stariji brat,starija sestra“ kroz koji se spajaju volonter (stariji brat/sestra) i dijete (mlađa sestra/brat) s ciljem razvijanja kvalitetnog, brižnog i podržavajućeg odnosa, a koji se u Sarajevu provodi već 20 godina. Potiče iz američkog programa „Big brother, big sister“ ali je prilagođen za naše podneblje.
Provodi ga Fondacija za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra sa sjedištem u Sarajevu, a program je razvijen u još sedam bh. gradova: Banjaluci, Mostaru, Travniku, Tuzli, Zenici, Foči i Laktašima.
Ivana Radić, izvršna direktorica Fondacije navodi da je program sa radom zvanično počeo u proljeće 2004. godine.
– Testna faza trajala je tri mjeseca kao bismo vidjeli kako će to sve izgledati, okupljali smo volontere i djecu, odnosno u Programu su to mentori i mentiji. Nakon uspjeha u Sarajevu, koji evo traje 20 godina, postepeno smo uključivali i druge lokalne zajednice pa se u nekim gradovima program provodi tek 2-3 godine. Radimo na principu mreže organizacija, a Fondacija koordiniše rad svih tih organizacija – objašnjava Radić.
Dodaje da su volonteri koji će imati ulogu starije sestre ili brata većinom studenti humanističkih nauka kao što su socijalni rad, psihologija, pedagodija…
– Objavljujemo redovno javne pozive za volontere u saradnji sa fakultetima, ali najčešće oni do nas dolaze i sami se prijavljuju jer su od nekog drugog studenta čuli za ovu vrstu volontiranja. Zainteresovanih ima i uspijevamo održati optimalan broj volontera, ali primjetno je da ih je upola manje nego prije pet godina. Razlog tome je što sve više mladih ljudi odlazi iz BiH i samim time se smanjuje i broj mladih ljudi koji su zainteresirani za volontiranje. Volonteri moraju proći obuku, ali ona nije komplikovana. Fokus te obuke je da se volonteri sami vrate u djetinjstvo i sjete se kako je zapravo njima bilo i kakvu vrstu podrške su oni trebali kao djeca. Znači da se vrate u dječiji svijet i da sad iz odrasle perspektive mogu da daju jednom djetetu to što mu treba – objašnjava Radić.
Planovi za budućnost
Radić ističe da imaju velike planove za budućnost te da su nedavno radili strateško planiranje.
– Želimo širiti ovu priču prije svega u dijelovima BiH gdje još nikad nismo radili, kao što su Unsko-sanski i Livanjski kanton. Fondacija planira razvijanje drugih oblika mentorstva. Imamo dosta zajednica koje su male i teško im je naći dovoljan broj volontera da bi ovaj individualni oblik programa opstao, a imaju dosta djece kojima je ovakav vid podrške itekako potreban. Ideja nam je da razvijemo poseban model mentorstva za takve zajednice. Isto tako planiramo u budućnosti dalje razvijati individualne mentorske programe za djecu za poteškoćama u razvoju sa kojim smo nedavno počeli. Također, želimo se širiti regionalno i internacionalno. Već smo imali inicijalne sastanke sa organizacijama u Beogradu i Podgorici tako da se nadamo da ćemo za početak razviti regionalnu saradnju, a onda možda i na nivou Evrope. Želimo da saznamo na koji način rade organizacije u evropskim gradovima u kojima postoje ovakvi programi te da vidimo da li možemo raditi zajedničke projekte – kazala je Radić.
Proces odabira djece koja će biti uključena u program provodi se tako da partnerske organizacije dogovaraju saradnju u svojoj lokalnoj zajednici sa Centrom za socijalni rad, domovima za nezbrinutu djecu, a u Mostaru je uključen i SOS centar.
– Predstavnici Centara i domova predlažu djecu za koju smatraju da bi za njih ovaj projekt bio najefikasniji, odnosno da bi od njega mogli imati najviše koristi. Radi se o osjetljivim skupinama i program nije za neke visokorizične porodice i djecu tako da se tu mora biti oprezan. Nakon što dobiju prijedlog djece, organizacije odabiru volontera za svako dijete. Volontera i dijete spajaju na osnovu nekih osnovnih interesovanja koja oni imaju. Većinom se gleda da se spoje dijete i volonter istog spola, ali zbog nedostatka muških volontera često dječak dobije žensku volonterku, odnosno stariju sestru. To preferiramo dok su dječaci manji, jer kad su tinejdžeri to već nije to. Centri za socijalni rad i domovi su cijelo vrijeme prisutni, prate projekat, razgovaraju sa volonterima i uskaču ukoliko se pojavi neki problem – ističe Radić.
Dodaje da je fokus cijelog programa baziran na prijateljstvu.
– Cilj nam je da djeca imaju zdrav i kvalitetan uzor u u svom životu što u većini slučajeva nažalost nemaju u vlastitoj porodici. Tokom tih druženja djeca najradije odlaze u kino, šetnje, na kolače, kuglanje, plivanje, klizanje. Djeca se nekad znaju začuditi nekim stvarima koje su nama normalne i uobičajene, ali oni nisu imali priliku da to vide i dožive. Tako naprimjer, imali smo slučajeve da neka djeca prvi put probaju toplu čokoladu, da prvi put jedu viljuškom i nožem u restoranu, da uče kako poništiti karta u tramvaju. Dosta djece tek sa volonterima uče te neke kako ih mi zovemo – osnovne životne vještine – objašnjava Radić.
Dodaje da se ulasku u program posebno raduju djeca iz domova za nezbrinutu djecu.
– Ta djeca zaista jedva čekaju jer u domovima sve radne grupno, spavaju, jedu, igraju se, sve je zajednički. Kroz ovaj program prvi put dožive da se neko posveti samo njemu ili njoj. Tako naprimjer, u Sarajevu gdje program postoji već 20 godina djeca iz Doma Bjelave jedva čekaju da napune šest godina kako bi dobili svog volontera, stariju sestru ili brata koji će svu pažnju usmjeriti samo na njih – ističe Radić.
Članove Fondacije i njihovih saradničkih organizacija te volontere i djecu posjetili smo tokom trajanja Dječijeg festivala u Centru za sport i rekreaciju „Safet Zajko“ u Sarajevu.
– Ovaj Festival je samo jedna u nizu aktivnosti kojima ćemo tokom cijele ove godine obilježavati 20. godišnjicu mentorskog programa „Stariji brat, starija sestra“. Cilj nam je bio da okupimo svu djecu i volontere iz svih osam bh. gradova u kojima se program implementira. Mi kao Fondacija idemo u druge gradove i upoznajemo volontere i djecu ali oni nisu bili u mogućnosti da komuniciraju. Zato smo organizirali ovo druženje da djeca i volonteri vide da nisu sami, da se ovo već godinama dešava i u drugim gradovima te da napravimo veselje i slavlje za njih – kazala je Radić.
Pored druženja i zabave organizirano je pravljenje vremenskih kapsula u koje su djeca i volonteri stavljali nešto što ih karakteriše i što je obilježilo njihovo druženje.
Volonterka Amila Balić kazala je da se sa svojom djevojčicom druži već dvije godine.
– Kapsula je bila iznenađenje za moju djevojčicu. U njoj su naše fotografije iz prethodna dva ciklusa i uz svaku po jedna rečenica. Tako da, ako neko bude čitao i gledao, nadam se da će mu se svidjeti. Mi smo obišle sve i jednu stvar u Sarajevu koja ima, ne znam šta bismo mogle izdvojiti – dodaje Balić
Njena djevojčica kaže da će pamtiti kako su se družile, igrale šalile.
– Kapsula je za mene naše zajedničko vrijeme koje ćemo uvijek pamtiti – kazala je ona.
Super iskustvo
Selma Hamedović volontira u Programu već dvije godine, a ovaj projektni ciklus je prvi koji je provela sa svojom mlađom sestom.
– Obje godine su meni bile super iskustvo općenito. Svako dijete donosi nešto svoje. Ono što mi je bilo jako zanimljivo jeste da nisam očekivala da ću u toliko kratko vremena ostaviti neki utjecaj na nju. Čudno mi je nekako, imam osjećaj tako da je u kratko vremena prošlo puno duže. Neobično je kako se djeca vežu i kako sam se i ja vezala.“
Njena mlađa sestra kaže da je Selma odlično sluša, a zajedno vrijeme provode igrajući se i zezajući. Najdraža uspomena im je na druženje kada su glumile životinje: „Išle smo prvi put na igralište da igramo košarke i onda smo usput dok smo čekale bus i hodale, glumile životinje – ali svaku nepravilno”.
Džejla Hukara kaže da su ona i njen dječak koji ima 12 godina odlučili da za kaspulu izrade 7-8 zajedničkih polaroid fotografija.
– Ubacili smo jedan crtež koji je dosta simboličan za nas i naše druženje, u kojem smo pretočili jedan naš izlazak tako da za 20 godina imamo priliku da to ponovo pogledamo. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu i vjerujem da će biti zanimljivo, s obzirom na to da smo ubacili jedno pismo o tome dokle planiramo doći za 20 godina, tako da ćemo imati priliku vidjeti šta smo to maštali kao mlađi i do kojih od ciljeva smo stigli.“
Njen dječak dodaje da očekuje da će Džejlini i njegovi ciljevi biti ispunjeni.
– Za 20 godina će nam, kada to vidimo, biti lijepa sjećanja – kaže on.
Volonterka Rumejsa Sinanović navodi da se u mentorski program uključila iz ljubavi prema djeci.
– Htjela sam da upoznam još jednu prijateljicu i da imam s kim provoditi vrijeme. Mislim da smo dosta slične i u nekim stvarima smo zajedno i odrasle i neke stvari zajedno shvatile kada je u pitanju komunikacija s drugima – kaže Sinanović.
Njena djevojčica dodaje da joj je lijepo družiti sa Rumejsom te da ju je ona naučila da uvijek poštuje druge.
Piše: Mihneta Avdić
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
