SUĐENJE RATKU MLADIĆU KONAČNO JE GOTOVO, ALI BOSNA I HERCEGOVINA SE I DALJE SUOČAVA SA OTVORENIM RANAMA.
Gotovo 26 godina nakon što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu prvi put podigao optužnicu protiv Ratka Mladića potvrđena je doživotna kazna.
U utorak (8. juna), Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivični sud potvrdilo je odluku Sudskog vijeća MKSJ-a, koje je Mladića prethodno proglasilo krivim za genocid u Srebrenici, Bosna i Hercegovina (BiH), kao i za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
78-godišnji bivši zapovjednik glavnog štaba Armije bosanskih Srba sada će biti prebačen u zatvor gdje će boraviti do kraja života.
Praćenje suđenja
Kao dio istraživanja na projektu Rod pravde/Gender of Justice, pratila sam suđenje Ratku Mladiću od septembra 2013. do kraja 2014. godine. Praćenje suđenja započela sam prilično kasno, ali sam i dalje imala priliku pratiti svjedočenja svjedoka/kinja i tužilaštva i odbrane.
S obzirom na fokus projekta na krivičnom gonjenju seksualnog nasilja povezanog sa sukobima, glavni fokus mog praćenja bila su svjedočenja preživjelih od seksualnog nasilja i svjedoka/kinja takvih zločina, kao i rodna dinamika u sudnici.
Kao feministica koja se bavi participativnim istraživanjem, moja zapažanja nikada nisu trebala biti neutralna. Uz to, kao neko ko je proživio i preživio opsadu Sarajeva, nisam bila, niti bih mogla biti, neko ko sve to posmatra bez emocija: jedna sam od mnogih ljudi koji su preživjeli rat; koji su bili izloženi neprekidnim terorističkim kampanjama i svakodnevno su bili gađani snajperskom vatrom i proizvoljnim granatiranjem grada; koji su bili izloženi okrutnim i neljudskim životnim uslovima, prisiljeni da žive bez vode, struje, grijanja, hrane, s ograničenom ili gotovo nepostojećom slobodom kretanja; koji su nam nametnuli izuzetno militarizovane živote dok smo bili prisiljeni živjeti u ratu.
NIJEDNOM OD NEPOSREDNIH IZVRŠIOCA NIJE SUĐENO RADI OPSADE SARAJEVA I PRISILJAVANJA LJUDI DA ŽIVE U SARAJEVU POD OPSADOM I SVAKODNEVNIM TEROROM.
U kontekstu krivičnog gonjenja za ratne zločine i opsade Sarajeva, mi – ljudi koji smo živjeli u Sarajevu tokom opsade – svjesni smo da je vrlo malo direktnih počinilaca koji će ikada biti „izvedeni pred lice pravde“. Za nas je većina bila bez lica koja su terorizirala i pucala na nas iz daljine.
Uglavnom je slučajno da se lica osumnjičena za ratne zločine imaju lice, kao u nedavnom slučaju u Sarajevu gdje su snajperisti prepoznati iz dokumentarnih snimaka. Ali, nijednom od direktnih počinitelja nije suđeno u vezi s držanjem ljudi koji žive u Sarajevu pod opsadom i svakodnevnim terorom.
Za većinu nas koji smo živjeli pod opsadom, lica terora i ratnih zločina bila su ona koja smo vidjeli na televizorima i koji su imali moć (bilo političku ili vojnu) da naređuju ili zaustave napade na nas. U tom kontekstu, suđenje Mladiću mi je bilo važno na ličnom nivou.
Udaljenost Haga
Moj dolazak da nadgledam suđenja na ICTY-u u septembru 2013. bio je ujedno i prvi put u Hagu. Sve mi je bilo novo i strano, bez obzira što se Hag u svijesti Bosanaca/ki poput mene etablirao kao simbolično mjesto procesuiranja ratnih zločina.
Zapravo, u uobičajenoj komunikaciji, prva asocijacija za Bosance/ke koji čuju da je neko u Hagu (a posebno u okrugu Scheveningen) bila bi da se ta osoba nalazi u pritvorskom objektu MKSJ-a, uprkos prekrasnim plažama i turističkim atrakcijama na tom području.
Suprotno tome, kad sam hodala prema ICTY-u za svoj prvi dan monitoringa suđenja, zapitala sam se koliko ljudi koji žive u Hagu uopće znaju da se procesuiranje ratnih zločina zapravo održava u gradu u kojem žive. (Kasnije ću saznati da, ukoliko stanovnik nije povezan s velikim balonom međunarodne zajednice u Hagu, malo je vjerojatno da im je zaista stalo do procesuiranja ratnih zločina koja se dešavaju u gradu.)
OPTUŽNICA
Početna optužnica protiv Ratka Mladića podignuta je 24. jula 1995. godine, a potom je četiri puta mijenjana.
Na kraju je Mladić optužen i suđeno mu je po 11 tačaka za zločine u svojstvu komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Bosna i Hercegovina. Tačke optužnice su:
– dvije tačke optužnice za genocid;
– pet tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti; i
– četiri tačke optužnice za kršenje zakona i običaja ratovanja.
Zločini obuhvaćeni optužnicom počinjeni su između 12. maja 1992. i 30. novembra 1995. u mjestima uključujući Sarajevo, Srebrenicu i još 15 općina u Bosni i Hercegovini.
U literaturi o tranzicijskoj pravdi obično se čita koliko je važno da javne rasprave dođu do što šire publike, kao i koliko je važno da se društvo suoči s prošlošću na osnovu utvrđenih činjenica. Ali, da bi otišli u Hag, do decembra 2010. godine građanima/kama BiH i većem dijelu regije bila je potrebna viza – za građane/ke Kosova viza je još uvijek potrebna.
To je značilo da tokom mnogih godina suđenja – prvih 15 i po godina nakon što je prvo suđenje počelo 16. aprila 1995. godine – nije bilo moguće da građani/ke BiH spontano dođu na suđenja koja su bila otvorena za javnost. Čak i nakon ukidanja zahtjeva za vizom, potrebno je uložiti mnogo novca kako bi otišli u Hag. Većina Bosanaca/ki jednostavno ne može priuštiti takav “hir”.
Istina, ICTY je prvenstveno zadužen za utvrđivanje krivične odgovornosti, a pomirenje je bilo samo naknadno razmišljanje, ali treba se zapitati je li propuštena prilika da se održi široko dostupna javna rasprava koja bi mogla imati stvarni učinak na suočavanje s prošlošću u BiH, generiranje javnog dijaloga, stvaranje prepoznavanja i sprečavanje poricanja.
Presude, transkripti, izvještavanje u medijima i emitiranje suđenja na web stranici ICTY-a (ako imate pristup Internetu i govorite engleski jezik), pa čak i uspostavljanje odjela za informiranje, svi su raspoređeni kako bi se postupak približio ljudima koji žive u region. Ali na kraju dana, udaljenost uspostavljena raseljavanjem suda nije se mogla popraviti naknadnim prebacivanjem mnogih tužilaštava na lokalne sudove u BiH.
GODINU I POL PROVELA SAM SAMA U JAVNOJ GALERIJI PRATEĆI SUĐENJE.
Ipak, na kraju sam ovu distancu shvatila više kao klasnu distancu, s tim što su zaposlenici/ce ICTY-a dio međunarodne zajednice više klase koja nastavlja svoju karijeru, dok su žrtve bili eksploatisani radnici/ce čiji su rad (tj. njihova svjedočenja) iskorištavani za „međunarodno ”dobro, a zatim ostavljeni sami da se snalaze u poslijeratnoj zemlji pogođenoj siromaštvom.
Veći dio godine i pol provela sam radeći monitoring suđenja, sjedila sam sama u javnoj galeriji. Kada su bili prisutni drugi ljudi, to su uglavnom bili studenti/ce prava ili međunarodnog prava iz cijelog svijeta. Dolazili bi u organiziranim grupama, ali i sami. Suđenjima je također prisustvovalo nekoliko istraživača/ca, kao i novinari/ke. U nekoliko su navrata razne delegacije (ne nužno pravnici/ce ili međunarodni aktivisti/kinje za ljudska prava) dolazile na pola sata i odlazile.
Ponekad sam, zbog interakcije sa optuženim i njegovim advokatima, mogla zaključiti da su ljudi koji su sjedili u dijelu suda određenom za publiku zapravo bili rođaci ili prijatelji optuženog ili advokati odbrane. Povremeno sam primijetila zaposlenike/ce ICTY-a kako prate suđenje iz galerije.
Međutim, nikada nisam primijetila da je iko od preživjelih – ljudi pogođenih ratom u Bosni i Hercegovini – prisutan u sudnici. Većina saslušanja koja sam gledala bila su svjedočenja vještaka, pa je možda tokom svjedočenja očevidaca i preživjelih bilo veće zanimanje ljudi koji su bili pogođeni ratom. Ali sam konstantno preispitivala kome su služile ove javne rasprave.
Sve prethodno navedeno ne znači da kritiziram rad ICTY-a. Mnogo je utvrđeno i postignuto: Mnogi od najodgovornijih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid izvedeni su pred lice pravde; utvrđene su mnoge činjenice o zločinima počinjenim tokom rata; mnoge žrtve su vidjele neki oblik retributivne pravde; međunarodno krivično pravosuđe je napredovalo; silovanje je učinjeno krivičnim djelom; a bilo je i drugih velikih pozitivnih strana.
Međutim, mi u Bosni i Hercegovini se još uvijek borimo s genocidom i poricanjem ratnih zločina i ostavlja gorak ukus da utvrđene činjenice o ratnim zločinima objavljenim na ICTY-u nikada nisu došle do BiH društva.
Prolazak vremena
Još jedno pitanje, koje se odrazilo na slučaj Mladić, također je doprinijelo načinu na koji su u BiH primljeni zaključci ICTY-a.
Većina najodgovornijih za ratne zločine bila je izvan dosega ICTY-a dugi niz godina. Slučaj Mladić zapravo je započeo u kasnijim fazama postojanja ICTY-a, kada su se razgovori o njegovom zatvaranju već uveliko vodili.
Kada sam u septembru 2013. godine došla u Hag, pored Mladića bio je još samo jedan slučaj u kojem je tužilaštvo iznijelo svoj slučaj – slučaj Gorana Hadžića. Još samo dva preostala slučaja u fazi suđenja bili su Radovana Karadžića, koji je trebao nastaviti izvođenje odbrane sljedećeg mjeseca, i Vojislava Šešelja koji je čekao odluku suda. U fazi žalbe bilo je još sedam slučajeva.
DOK NIJE UHAPŠEN I DOVEDEN PRED SUD, NADA KOJU SU LJUDI U BIH IMALI PREMA RETRIBUTIVNOJ PRAVDI ZAMIJENJENA JE RAZOČARANJEM.
Mladić je uhapšen i izveden pred ICTY 26. maja 2011. godine, gotovo 16 godina nakon podizanja prvobitne optužnice, i gotovo 15 godina nakon što je za njim izdata međunarodna potjernica.
Mnogo godina bio je pod zaštitom Beograda, a tokom svog skrivanja mnogi ljudi koji su se identifikovali kao Srbi slavili su ga kao heroja. To se nastavilo tokom cijelog suđenja i do današnjeg dana.
Do trenutka kada je izveden pred sud, velik dio nade koju su Bosanci/ke uložili u retributivnu pravdu zamijenjen je razočaranjem, ne samo nesposobnošću ICTY-a da osigura hapšenja Mladića i drugih, već i većim fokusom na počinioce i njihova prava, a ne na žrtve.
Suđenje Mladiću također je održano prema pravilima strategije okončanja/zaključenja misije suda, što je značilo namjerno skraćivanje trajanja suđenja i fokusiranje samo na ključne optužbe protiv optuženih. Zbog toga mnogi svjedoci, žrtve koji su možda željeli svjedočiti uživo i vidjeti Mladića u sudnici nikada nisu dobili ovu priliku.
Militarizovano pozorište
Postojao je još jedan element ICTY-a koji je otuđio suđenja za ratne zločine od ljudi i društva kojima je trebao služiti. Utisak koji mi se vraćao tokom monitoringa suđenja u ICTY-u bio je militarizovano pozorište.
Zgrada u kojoj se nalazio ICTY prenamijenjena je nakon što ju je prethodno koristila osiguravajuća kuća. Izvana, zgrada ne izgleda kao pozorište.
Međutim, predvorje s portretima istaknutih protagonista (sudaca/kinja), stepenice koje vode do javne galerije, uže koje sprečava ulazak u javnu galeriju prije početka suđenja, prostor za informativni materijal (kao što su informacije o samom ICTY i njegovim dostignućima, kao i lifleti s informacijama o slučaju), bilbordi i plakati (kao da najavljuju nastupe, ali zapravo slave ICTY i uspjeh međunarodnog krivičnog prava), proizvodi suvenirnica ICTY-a, ulaz u prostorije za štampu i radio, automati i TV monitori koji emitiraju uživo iz sudnica, podsjećaju na savremene gledališta.
Međutim, za razliku od većine pozorišta, za pristup javnoj galeriji trebalo je proći dva sigurnosna pregleda – jedan na ulazu u zgradu i drugi na ulazu u samu galeriju.
IZGLEDALO JE KAO PODSJETNIK NA STARE ULAZNICE ZA KINO ILI POZORIŠTE KOJE SU TREBALI IMATI SVI KOJI ŽELE UĆI U JAVNU GALERIJU.
Pri prvom skeniranju morali ste ostaviti telefon, jer u sudnici ne smijete imati uređaje za snimanje, pa čak ni torbu. (Takvi sigurnosni postupci možda su se normalizirali u drugim aspektima našeg života, ali ne bismo ih trebali prihvatiti nekritički – oni ograničavaju naše slobode i mogli bi se koristiti kao odvraćanje od prisustva određenim događajima, poput praćenja suđenja.)
Između ta dva sigurnosna pregleda, oni koji su željeli ući u zgradu morali su se prijaviti na recepciji. Tamošnji zaštitar skenirao bi vašu ličnu kartu, odštampao datum i uručio vam malu ružičastu kartu. Podsjećalo je na stare karte za kino ili pozorište, a svi su vam tražili tu kartu – uključujući zaposlenike/ce ICTY-a – ukoliko ste željeli ući u javnu galeriju.
Pozornica sudnice bila je od publike odijeljena zavjesom, koja bi se podigla kad bi sudski registrar najavio ulaz sudija/tkinja i naredio svima da ustanu. I to se ponavljalo svaki put kad su sudije/tkinje ulazile i izlazile iz sudnice s oponašanjem dobro uvježbane predstave, sve nadgledano od strane zaštitara koji je čekirao ulaznice i koji bi ulazio u javnu galeriju tokom ovih priprema kako bi osigurao da svi slijede pravila.
Nakon što su sudije/tkinje ušle u sudnicu, predstava je započela sa proceduralnim pitanjima i svjedočenjem svjedoka/kinja.
U sudnici nije bilo puno akcije, jer je fokus bio na dijalogu, na onome što se govori. Svakih pola sata stražari koji su nadzirali optuženog – uvijek naoružani – mijenjali bi se: Dvojica koji su ulazili poklonili bi se i mijenjali položaj sa dežurnima, koji bi se zauzvrat poklanjali prije izlaska.
Povremeno bi branilac pokušao razgovarati s optuženim, asistent/ica bi otišao/la donijeti neke dosijee ili bi sudski registrar ustao/la da pročita dodijeljeni broj za najnovije dokaze. Ali jedina prava dinamika je bila kroz dijalog.
Usred svega toga, riječi su bile snažan podsjetnik da suđenja nisu performanse u teatru, već postupci kojima se utvrđuju činjenice i odgovornost za zločine koje smo preživjeli ja i mnogi drugi iz Bosne i Hercegovine.
HAPŠENJE
Ratko Mladić uhapšen je 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo, nadomak Zrenjanina u vojvođanskom području Srbije. Uhapšen je u kući koja pripada njegovom rođaku.
Neko vrijeme dok se skrivao, Mladić je živio pod pseudonimom Milorad Komadić.
Pet dana nakon hapšenja, 31. maja, avionom Vlade Republike Srbije prebačen je u Hag.
Dana 4. jula 2011. godine, prvi put se pojavio u sudnici, gdje je Sudsko vijeće u njegovo ime izjavilo da nije kriv.
Iako je ovo bilo daleko od ratnog suda, bilo je nemoguće izbjeći osjećaj militarizacije sudnice: naoružani stražari, neprobojni stakleni zid, vojni jezik – i gotovo svi u sudnici su bili muškarci. Istina, radilo se o suđenju za zločine počinjene tokom rata, a Mladiću se sudilo u ulozi vođe. Ali ipak, neprestano sam se pitala, zašto su žene bile odsutne?
Neki od vještaka, a posebno svjedoka odbrane, bili su osobe koje su imale vojne činove. Ali zašto je sastav suda, odbrane i tužilaštva bio gotovo u potpunosti muški?
Jedini službenici s kojima sam redovno komunicirala, zaštitari, također su bili uglavnom muškarci. Ako su bile prisutne, žene su uglavnom imale pomoćne uloge u administraciji sudnice i timovima tužilaštva ili odbrane. Čini se da je još jednom dobro staro patrijarhalno razumijevanje rata i vojske uticalo na suđenje, tako da žene nisu mogle biti viđene kao stručnjakinje ili relevantne svjedokinje za utvrđivanje zločina.
Mali prostor koji je bio predviđen za žene je uloga žrtve. Ali to je bilo samo zato što se žene nisu mogle u potpunosti ignorirati kao žrtve. Tokom rata u BiH žene su koristile javni prostor i otvoreno razgovarale o zločinima koje su preživjele. Međutim, nije se mogao steći dojam da je sudnica još uvijek bila rezervirana samo za slušanje muškaraca, dok su žene i dalje viđene kao manje pouzdani svjedoci, odnosno svjedokinje počinjenih zločina.
Tehnologija kao posrednik
Glavna karakteristika unutrašnjosti zgrade bili su stakleni zidovi.
Stakleni zidovi počinju s oba kraja ulaznog hola, koje mogu proći samo akreditirane uposlene osobe, a publiku u javnoj galeriji također su odvojili od sudnice. Zidovi su trebali simbolizirati “transparentnost” suda sa svojim prozirnim staklom, ali prepreke od metaka rezultirale su izolacijom onih u sudskom svijetu od “običnog” spoljašnjeg svijeta i sprečavanjem sudara ta dva svijeta.
A stakleni zid je također bio zvučno izoliran. Slušalice koje su davali zaštitari prenosile su šta se događa u sudnici, ali samo kada su mikrofoni bili uključeni.
SUĐENJE
Suđenje Mladiću započelo je 16. maja 2012. godine, a završne riječi održane su 5. i 15. decembra 2016.
U te četiri i pol godine bilo je 530 dana suđenja i 591 svjedok. Od toga se 377 svjedoka pojavilo na sudu.
Kada je 22. novembra 2017. godine izrečena prvostepena presuda, Mladić je proglašen krivim po 10 tačaka optužnice, uključujući genocid u Srebrenici. Osuđen je na doživotni zatvor.
Žalbu na presudu Vijeća uložili su i tužilaštvo i odbrana 22. marta 2018.
Dana 8. juna 2021. godine, Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivični sud odlučilo je potvrditi presudu Pretresnog vijeća ICTY-a, iako se predsjedavajući sudija protivio svakoj tački.
Kao i svugdje u savremenom svijetu, tehnologija je igrala značajnu ulogu tokom ročišta, ne samo kao posrednik između sudnice i javne galerije: Ko god je govorio/la u sudnici, morao/la je govoriti direktno u mikrofon i onima koji su željeli čuti (i razumjeti) govornika/cu morali su imati slušalice, s opcijama za odabir direktnog zvuka iz sudnice ili simultanog prevođenja.
Suđenja bi bila gotovo nemoguća bez simultanog prevođenja. Čak i ako bismo očekivali da pravnici/ce i administratori/ke tečno govore engleski jezik, to se ne može očekivati ni od svjedoka/kinja, ni od optuženog.
Nadalje, napredna tehnologija omogućila je brzi javni pristup onim sudskim dokumentima koji su označeni za javni uvid i učinila je transkripte sa suđenja brzo dostupnim javnosti – međutim, oni su bili samo na engleskom i francuskom, a ne na jezicima koji se govore u zemljama iz kojih dolaze žrtve, što opet postavlja pitanje kome je služio ICTY.
Paralelno sa audio sistemom, postojao je sistem za video i emitovanje, sa kamerama postavljenim i u sudnici i u javnoj galeriji. Iako je sudnicu bilo moguće vidjeti kroz stakleni zid, na svaki kraj staklenog zida bili su postavljeni TV monitori. Video prenošenje se prvenstveno fokusiralo na onu osobu koja je u to vrijeme govorila, ali javni dokumenti o kojima se raspravljalo u sudnici također su se uglavnom prikazivali na ekranu.
Video feed se također emitirao na TV monitorima u predvorju suda i na web stranici ICTY-a – oboje sa zakašnjenjem od 30 minuta. Za veliku većinu ljudi u pogođenim zemljama, samo putem ove tehnologije su imali pristup suđenjima.
Umjesto zaključka
Tog prvog dana kada sam prisustvovala suđenju 2013. godine, dok sam koračala prema sudu, razmišljala sam kako se osjećam. Priznala sam sebi da mi je nelagodno samo pomislivši da ću vidjeti Mladića uživo. Za mene je on bio negativac s TV-a koji je imao takve moći da utiče na moj stvarni život – sad ću ga doživljavati kao stvarnu osobu.
Nekako sam se plašila da ga vidim. Ili zapravo, plašila sam se potencijalne traume koja bi mogla biti pokrenuta samim gledanjem u njega. Da, logika je bila tu: bio je iza rešetaka i nakon saslušanja vraćen je u zatvor, dok ja mogu slobodno otići. Ipak, osjećala sam se čudno.
Bez obzira koliko sam se željela pretvarati da nisam pogođena dolaskom na suđenje, činjenica je bila da su na moj život značajno uticale akcije i vojne naredbe i odluke koje je Mladić donio.
Kroz sve četiri godine života pod opsadom razmišljala sam koja bi bila najprikladnija kazna za Mladića i ostale. I ja sam u nekom smislu bila među „privilegovanima“, jer nisam pretrpila fizičke povrede tokom rata i nisam izgubila nijednog člana uže porodice. Ali izgubila sam prijatelje/ice i živjela pod stalnom prijetnjom smrću.
Iskustvo susretan Mladića uživo u sudnici bilo je čudno. Kada podignu zavjesu, nisam ga tražila – samo sam gledala sudnicu. Jednom kad sam ga primijetila, nisam osjetila više ništa. Stalno sam razmišljala: Zašto bi ovo trebalo biti traumatično za mene, kada bi trebalo biti traumatično zapravo za njega. Ponovno sam se podsjetila da mogu ustati i otići u bilo kojem trenutku – on to nije mogao.
Imajući u vidu stakleni zid između sudnice i publike, još uvijek nisam dijelila istu prostoriju sa njim. Još jednom sam ga vidjela preko posrednika; stakleni zid podsjećao je na TV ekran, dok su dva TV monitora u javnoj galeriji ponekad pokazivala izbliza njegovo lice.
BILA SAM IZNENAĐENA SVOJIM TRAUMATIČNIM PUTOVANJEM DOK SAM GLEDALA KAKO OSOBA KOJA JE BILA ZAPOVJEDNIK SNAGA KOJE SU DIREKTNO PUCALE NA MENE SVJEDOČI O DOGAĐAJIMA NA NAČIN KOJI SE U POTPUNOSTI RAZLIKUJE OD ONOGA ŠTO SAM PREŽIVJELA.
Ali zapitala sam se koliko je teško bilo svjedocima/kinjama, žrtvama da budu u istoj sobi i svjedoče. Kakva je to trauma bila za njih, ne samo da su optuženi prisutni, već i da moraju proživjeti najtraumatičnija iskustva u svom životu!
Nakon nekoliko dana praćenja suđenja navikala sam da ga vidim u sudnici. Kao osoba obučena za praćenje suđenja, koja je već pratila mnoga suđenja na Sudu BiH, gledala sam suđenje, sačinjavala bilješke i izrađivala analize. Međutim, gledanje svjedoka/kinja odbrane u ovom slučaju bio je poseban izazov.
U svom prethodnom radu svjedočila sam traumi koju su doživjeli svjedoci/kinje žrtve tokom izlaganja odbrane i svjedočenja svjedoka/kinja odbrane.
Ali ipak sam bila iznenađena i na svom traumatičnom putovanju dok sam gledala kako osoba koja je bila zapovjednik snaga koje su direktno pucale na mene svjedoči o događajima na način koji se u potpunosti razlikuje od onoga što sam preživjela. Reagirala sam burno kada sam vidjela kako se školski kolega iz srednje škole pojavljuje kao svjedok odbrane. Prije toga nisam znala ni lice ni ime komandanta, kao ni to da je moj školski kolega iz srednje škole bio na jednom od položaja iznad Sarajeva i pucao na ljude koji su živjeli pod opsadom.
Osvrćući se na iskustvo praćenja suđenja Ratku Mladiću, i dalje imam podvojena osjećanja.
Ja sam jedna od mnogih ljudi koji su preživjeli opsadu Sarajeva i koji se neće pojaviti na sudu kao svjedoci/kinje žrtve ni u jednom suđenju koje se odnosi na rat. Ipak, svojim profesionalnim angažmanom mogla sam barem pratiti suđenje jednom od najodgovornijih za zločine koji su direktno uticali na moj život. Ali znam da sam jedna od rijetkih ljudi koji će čitati presude i čak analizirati transkripte. Većina ljudi iz Bosne i Hercegovine na kraju će formirati svoja mišljenja na osnovu medijskih naslova ili izjava političara/ki.
Presuda u slučaju Mladić sigurno će biti važno naslijeđe ICTY-a i značajan korak u razvoju međunarodne krivične pravde. Ali gledajući situaciju u BiH, gdje će ga određeni ljudi i dalje slaviti i od njega praviti heroja, treba se zapitati jesu li nešto moglo biti urađeno drugačije. Da li je udaljenost Tribunala od BiH, kasno hapšenje i militarizovani sud u kojem je protokol važniji od žrtava ostavili prostor za veličanje ratnih zločinaca poput Mladića?
Naravno, važno je da se donese konačna presuda – čak i tako kasno. Ali, moraju se izvući pouke – barem za budući kontekst – o tome koliko je važno pravovremeno voditi suđenja za ratne zločine koji su u stanju da saopšte utvrđene činjenice društvu koje se oporavlja od rata.
Naslovna slika: arhiva ICTY
