U uvjetima rastuće globalizacije nematerijalno kulturno dobro predstavlja važan faktor održavanja kulturne raznolikosti. Ovim blogovima želim ti približiti kulturni turizam koji je trenutno jedan od bržerastućih oblika turizma, a koji potpomaže održivom razvoju destinacije i interesantan je kako stranim tako i domaćim turistima, ali i lokalnoj zajednici. Povrh svega, želim ukazati na važnost i vrijednosti koje nematerijalno kulturno naslijeđe ima za kulturne zajednice, grupe i pojedince, mogućnosti koje ista pruža u razvoju turističke destinacije, kao i važnost da ostane u autentičnom i izvornom obliku. Kroz ovaj serijal pričam ti priče o nematerijalnom bogatstvu znanja i vještina koje se prenosi s generacije na generaciju.
Šta bi to bio tajni jezik?
Po definiciji on predstavlja jezik kojeg razumiju i upotrebljavaju samo i isključivo članovi određene skupine, a služi za isključivanje nepoželjnih ljudi iz komunikacije. Jezičke igre, žargon, pseudo-jezik, anti-jezik, kriptolekt sve su to više-manje sinonimi tajnog jezika. Kriptolekt je sistem za manipulaciju izgovorenih riječi što neiskusnom uhu zvuči potpuno neshvatljivo.
U današnjem blogu iz serijala S koljena na koljeno pričam ti priču o Tajnom jeziku iz Osata.
Smješten u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, od Višegrada sve do Srebrenice, Osat je stari naziv za područje u kojem su živjeli poznati majstori i graditelji čuvenih kuća od drveta i kamena, još poznatih pod nazivom osaćanke. U pisanim dokumentima Osat se prvi put zvanično spominje u srednjem vijeku, tačnije 1426. godine. U dokumentu iz 1283. godine u dubrovačkim arhivima spominje se i prodaja robinje Radosave iz Osata u Dubrovnik. Osatičani su izmislili krov “na četiri vode”, a njihove kuće su uvijek imale ulazna i izlazna vrata, jer se u Podrinju svako malo od “neke sile” moralo bježati. Pored krova na “četiri vode” graditelji su izmislili i svoj tajni jezik, koji je živ i danas.
Došli majstori u selo i sa jednim domaćinom se pogodiše da mu grade kuću. On ih pozva da zajedno ručaju.
Za stolom stariji majstor govori mlađem:
–“Budi šuman dok banimo. Nickam pjeriti congešulje, tremka volka su kećaši koji congapjere.” (Budi dobar dok radimo. Nemoj piti mnogo rakije dok jedemo, jer gazdarica kaže loši su oni koji puno piju.)
-“Odakle ste vi majstori? Kojim to jezikom govorite?”, zapita ih gazda začuđen.
-“Mi smo ti iz Osata, a ovo je naš banjački, dunđerski jezik jer i dunđerima nas zovu“, kazaše mu majstori.
Ovakvih ili sličnih scena i razgovora moglo se čuti na mnogim gradilištima širom bivše Jugoslavije do posljednjeg rata, a danas rijetko.
Tajni jezik Banjaka nastao je neobičnim izvrtanjem srpskih izraza, germanizama i turcizama, a izmišljen je s ciljem da ih gazde na gradilištu ne mogu razumjeti. Svoj jezik nazivali su i dunđerskim jer su i njih zvali dunđerima. Sada je, uz Nevesinjsku olimpijadu i uzgoj rase konja Lipicanca, kandidovan za nematerijalnu kulturnu baštinu UNESCO-a.
Ovaj tajni jezik nema jezičke norme, gramatiku niti svoje pismo. Pojedini jezički stručnjaci tvrde da to u stvari i nije poseban jezik već lokalni govor malog broja, isključivo muškaraca sa određenog područja, vezanih istim poslom i po tome, jeste jedinstven u svijetu.
Nekoliko primjera tajnog, gotovo izumrlog jezika:
- Kulabinica smerala tauške, tavži šuman anjež. – Gazdarica je zaklala kokoške, biće dobar ručak.
- Šumnjak će fole štiti. – Gospodin će pare dati.
- Trem zabanjio lešicu, tažiće miše. – Gazda je zaklao ovcu, biće mesa.
- Šumne čkojke u vajcana. – Djevojka ima dobre noge.
- Kalaba kećast, ne ubanjava guraču, šušljiku i rušu da se popiri. – Gazda je loš, ne da kafu, rakiju ni vino da se popije.
“O nastanku osaćanskog jezika nema pisanih tragova, mada je već Vuk Karadžić navodio neke izraze koji se mogu podvesti pod banjački jezik. Smatra se da je on nastao iz nužde i prenosio se sa koljena na koljeno, da bi se sačuvao kao i neimarstvo toga vremena. Upisom na UNESCO-vu listu skrenula bi se pažnja o potrebi očuvanja ovog jezika od izumiranja. Ne postoji gramatika ovog jezika, ali se smatra da ima oko 300 riječi, a da je on neka kombinacija arbanaškog i šatrovačkog jezika. Treba reći da skoro svaki odrastao čovjek u srebreničkom i bratunačkom kraju, posebno u selima Crvica i Kravica, zna za ovaj jezik i često ga i sada koristi.”, kazao je Marinko Sekulić
Radan Jeftić (73) u selu Božići kaže da je sa jedanaest godina prvi put išao da radi na građevini. Danas je jedan od rijetkih, starih majstora koji govore tajnim jezikom.
“Banjački je bio majstorski jezik, muška stvar. Žene ga nisu smjele znati! Da je jedna znala, rekla bi drugoj, ova trećoj, to ti je valjda jasno… Desilo se tako da su Osaćani radili negdje u Srbiji. Majstori se među sobom počeše došaptavati: “Skamananež, al je šumna treja”. To ti znači: “Loša hrana, al` je žena dobra (privlačna)”. A gazdarica će na to, ni pet ni šes`: “Majstore, šuman ti, skaman ti, ako ti se aniani, a ako ti se ne ani, naberi!” Eto ti, šta bude kad žena zna banjački, majstori bez posla mogu ostati!”, kaže Radan.
Od toga koliko je graditelja u Osatu živjelo, danas je taj broj neznatan. Mnogi od njih su umrli, mnogo ih je i nastradalo u posljednjem ratu, neki su se odselili, a Osat je postao slabo naseljeno područje. Sela su spaljena, a osaćanke uništene.
“Osatičani su ljudi čije ruke stvaraju što oči vide, koji ne vole ratove ni hajdučiju i koji su obogatili graditeljstvo Bosne i Hercegovine, centralne i zapadne Srbije.”, kaže Marinko Sekulić
Ivo Andrić u pripovjetci “Osatičani”:
“Svi Osatičani imaju neku urođenu težnju ka visinama i da oni najugledniji među njima i oni najskromniji žele da se ispnu makar pedalj više od mjesta na kom su. Da se ispnu i da se to vidi i zna”, zapisao je Andrić.
I eto na kraju opet se našla jedna žena koja je saznala za ovaj tajni jezik i prenijela sve što zna o njemu ovoj zajednici! Izvinite gospodine Jeftiću.
Savjeti i smjernice ekspolatacije ovog nematerijalnog kulturnog dobra u svrhu razvoja turizma
Prvi korak ka eksploataciji ovog nematerijalnog kulturnog dobra u svrhu razvoja turizma bio bi upis na UNESCO-vu listu nematerijalnih kulturnih dobara. Naredni koraci bi se mogli prepisati od primjera dobre prakse i studija slučaja, kao što je slučaj Turističke mreže zajednice Andaman. Osaćani imaju jedinstven jezik i umijeće gradnje kuća od kamena i drveta što je ogroman potencijal koji samo treba biti prepoznat od strane lokalne zajednice, vlasti i NVO-a. Dakle, pružiti priliku turistima da nauče nešto više o tajnom jeziku Osata, običajima i graditeljima kroz domaćinstva, kreirati prostor za kulturne radionice koje će voditi domicilno stanovništvo.
Razmatranja koja treba uzeti u obzir prema UNWTO-u:
- Usmene tradicije ključne su za očuvanje kulturnog identiteta, raznolikosti i prenosa znanja i vrlo su podložne vanjskim faktorima, uključujući turizam.
- Seosko-urbana migracija može ometati, pa čak i ugroziti, prenos usmenih tradicija. Razvoj turizma stvaranjem festivala i kulturnih centara može stvoriti nove mogućnosti zapošljavanja.
- Budući da je ovu kategoriju teško predstaviti turistima, potrebni su novi pristupi kao što su: povezivanje s volonterskim turizmom usmjerenim na kulturno uranjanje, praćenje zadovoljstva posjetitelja u smislu interpretacija i prezentacija nematerijalnog kulturnog naslijeđa ili uspostavljanje namjenski izgrađenih objekata poput pozorišta i prostora za performanse.
- Potrebno je više istraživanja u povezivanju projekata zaštite jezika sa turističkim inicijativama.
Primjer dobre prakse: Walt Disney World
Walt Disney je još 1956. godine otvorio zabavni park Disneyland u Kaliforniji. Već 1966. godine imao je osmišljen Walt Disney World. Umjesto da stvori još jedan zabavni park, Disney je stvorio prvi svjetski tematski park „…koji goste uvodi u vožnje koje ne samo da zabavljaju, već ih uključuju u priču koja se odvija. Glumačke ekipe postavljaju kompletnu postavu zvukova, okusa, aroma i tekstura za sve posjetitelje kako bi za njih stvorili jedinstven doživljaj.“
Koristeći istu strategiju, turistička djelatnost može postići prepoznatljivost svoje ponude uključivanjem posjetitelja u manifestacije na različite načine i u različitim slojevima iskustva.
Jedan od izazova kojim se trenutno bavi sektor turizma je identifikacija, zaštita i očuvanje nematerijalne kulturne baštine kroz razvoj turizma. Odgovorno korištenje ovog živog naslijeđa u turističke svrhe može potaknuti nove mogućnosti zapošljavanja, ublažiti siromaštvo, ograničiti migracije. Turizam također nudi snažan poticaj za očuvanje zasad još neprepoznate nematerijalne kulturne baštine.
