Piše: Nataša Tomić
Centar za životnu sredinu je osnovan 1999. godine, pod nazivom Mladi istraživači i njihov tadašnji cilj je bio da se prvenstveno bave naučnim radom. Međutim, kada su shvatili da za istraživanja neće imati podršku i kada su vidjeli kakvo je stanje u oblasti zaštite životne sredine, odlučili su da svoje aktivnosti preusmjere na unapređenje životne sredine.
Danas su jedna od najpoznatijih organizacija koja se bavi ovim pitanjima, a iza njih je veliki broj uspješno realizovanih aktivnosti kojima su doveli do unapređenja na ovom polju. Njihove aktivnosti su podijeljene u programe Transport, Biodiverzitet i zaštićena područja, Energija i klimatske promjene, Arhus centar i Naš prostor.
Kroz svoj rad promoviše održivi način života, održivu energiju, adekvatno upravljanje zaštićenim područjima i prirodnim vrijednostima. Takođe, aktivno zagovaraju zaštitu životne sredine i kroz Arhus centar pokušavaju da podstiču učešće javnosti u donošenju odluka i pravnu zaštitu u oblasti životne sredine.
Tihomir Dakić, trenutni predsjednik Udruženja tvrdi da su se od 1999. godine pa do sada mnoge stvari promijenile nabolje. Ističe da im je za neke stvari prije trebalo više vremena i truda, što se prvenstveno odnosi na korespondenciju sa institucijama.
„Mi imamo poprilično iskustvo u saradnji sa institucijama od kada smo osnovani 1991. godine. Tu se prvo pojavilo nerazumijevanje. Danas mi ne mijenjamo pravac djelovanja ali polako pojedinci u institucijama shvataju da mi ne želimo da im otmemo posao ali da iza nas može stati veliki broj građana da im objasnimo da je to javni interes i da oni moraju da rade u javnom interesu“, govori Dakić.
Jedna od stvari koja se promijenila jeste i da je njih sada 20 u Udruženju koji rade u punom angažmanu i da imaju potrebu da pomognu i drugima.
„Nije nam cilj da nas bude 100 nego da naše djelovanje bude što direktnije, brže i za opštu korist. To što mi uradimo za posljedicu treba da ima da život u BiH bude bolji i kvalitetniji“, zaključuje Dakić.
Veliki broj inicijativa i ostvarenih rezultata je iza njih
Udruženje je kroz sve ove godine rada realizovalo veliki broj inicijativa, i sa razlogom su na mnoge od njih ponosni. Ipak ističu da im nije važan projekat jer ga smatraju samo alatom koji koriste da bi se bavili svojim programskim radom. Njima su upravo inicijative, odnosno programsko djelovanje najbitnija stvar i fokus njihovog rada.
“Ja sam ponosan na neke inicijative koje sam lično iznio. To su šest godina zalaganja ukidanja kaciga kao obaveznih za bicikliste na području Bosne i Hercegovine, zatim učešće u Inicijativi Rekreativna zona Banja Luka i njeno definitivno oslobađanje od prisustva automobila. Zatim tu je i Inicijativa za Borik. To je ekipa kojoj sam ja pripomagao i koja je uspjela sa lokalnom zajednicom da se izbori da na prostoru igrališta ne bude izgrađena crkva“, priča Dakić.
Što se tiče većih inicijativa, Dakić ističe da je ponosan na činjenicu što su tjerali predstavnike naših institucija na rad i na odgovaranje na dopise pozivajući se na zakon o pristupu informacijama.
„To je sada jedna jako dobra praksa i sve manje imamo tužbi protiv njih tako da nam odgovaraju i shvataju ozbiljnu tu korespondenciju. Što se tiče tih većih inicijativa, Picin park je recimo bila jedna od onih u koju smo na neki način bili uključeni. Bitka je izgubljena, pod navodnicima jer tu treba da se izmjeri odnos snaga sa naše strane i sa druge strane“, govori Dakić.
Tu su još neke inicijative koje su pokrenuli a koje su bile uspješne.
„Pokrenuli smo inicijativu za zaštitu kanjona Vrbas protiv izgradnje mini hidrocentrala u srednjem toku Vrbasa. Po prvi put smo uradili peticiju jer tada nije postojao ni zakon koji je regulisao na koji način se radi peticija. Onda smo prikupili 17 hiljada potpisa, poslali ih na skupštinu i dobili podršku od Grada da se to neće graditi. Sve vrijeme smo pritiskali vlasti i to su bili neki prvi koraci. Nakon toga je uspostavljen zakonodavni okvir koji je definisao kako se peticije pokreću“, ističe Dakić.
Podsjećaju se i jedne od ranijih inicijativa koja je za njih završila neuspješno, te jedne koja je danas pozitivan primjer za cijelu lokalnu zajednicu.
„Borili smo se za zaštitu Sane i nismo uspjeli, a tada je kompanija koja je gradila hidrocentralu ubjeđivala građane da će oni profitirati. Ljudi su povjerovali i mali je broj ljudi nas podržavao. Mi smo često dolazili iz Banjaluke pa su nas pitali što dolazimo i kakve veze imamo sa Sanom. Sa druge strane imamo zajednicu i selo Donje Baraće koji se razvijaju zahvaljujući održivom turizmu Visitor centra Pecka. Imamo još primjera ljudi koji su tu koji ne misle otići i kojima treba na svaki način pomoći“, Ističe Dakić.
Iako je izgubljena bitka za Sanu, na kraju je ipak došlo do pozitivne promjene jer je Opština Mrkonjić Grad zabranila gradnju hidrocentrala na teritoriji opštine i opredijelila se da će ulagati u Pecku. Tihomir Dakić ističe da čitava BiH može biti takva „samo što imamo kapitaliste koji imaju potrebu da okrenu taj kapital što brže“, i da što brže zarade.
Veliku ulogu u svemu tome imaju i mediji koji prikazuju da se ništa ne mijenja i da sve ide ka gorem.
„Obično nakon takvih pisanja i isticanja idiotluka politikanata ljudi odlučuju da odu. Kada porodica ode, otišlo je nekoliko miliona proizvodnih resursa u Njemačku i o tome se ćuti. Mijenjaju se stvari, mijenjaju se u pozitivnom smislu procesi koji su prije išli teško. Penzije se nisu povećale, plate u javom sektoru se nisu povećale“, priča Dakić.
Građani jedini imaju moć da mijenjaju stvari u svojoj sredini
Dakić ističe da se građani polako bude kada je riječ o zaštiti rijeka, prvenstveno zato što je veći pritisak investitora na ovo prirodno bogatstvo.
„Zainteresovanost novih generacija je slabija, a ono što se promijenilo u zadnjih 10 godina jeste veća reakcija na zaštitu rijeka zato što je i veći pritisak na same rijeke kroz izgradnju malih hidrocentrala, uzurpiranje riječnih korita, uništavanje biodiverziteta i pitke vode. Tu dolazimo do toga sa jedne strane imamo građane odnosno ljude koje živi oko te rijeke i kojima je ta voda prijeko potrebna za bavljenje poljoprivrednom i stočarstvom ili za njihov život. To je reakcija koja je logična jer im je voda potrebna za život. Sa druge strane imamo investitora koji sam investira i dobija profit“, tvrdi naš sagovornik.
Sa druge strane, ljudi su manje zainteresovani za zaštitu drugih bogatstava kao što su šume, kamenolomi i slično, a razlozi za to su raznovrsni.
„Imamo loš obrazovni sistem a drugi aspekt su mediji koju su uspjeli da prenesu poruku političara i ubijede stanovništvo da je jedini oblik građanskih angažovanja izaći na izbore svakih 1386 dana. Mediji su predstavljanjem politikanata počeli da mijenjaju našu zbilju i to je tužno zato što građani koji su sebični“, govori on i dodaje da nam je u posljednjih 15 do 20 godina nametnut individualizam kao oblik razvoja pojedinca.
„Tako je rasturena zajednica i društvo BiH zato što sam ja kao pojedinac najbitniji i ja moram da uspijem. CV pojedinca je najbitniji. Ako samo pogledamo programe na televiziji, prije 10 godina emisije za mlade su se fokusirale na izgradnju zajednice i nije bilo priče o meni kao pojedincu nego o meni kao dijelu zajednice. I onda ti moraš da gaziš preko drugih i nećeš se žrtvovati zato što žrtva pojedinca prema društvu se ne isplati. Društvo je sebično i ima strah od uspostavljanja osnovnih resursa za život“, ističe naš sagovornik te dodaje da „nema promjene bez pokretanja pojedinca i neću ja promijeniti stvari za tebe nego ćemo mi zajedno promijeniti stvari za sve“.
Šta je tajna njihovog uspjeha?
Za uspješnu inicijativu je potrebna samo želja i vjerovanje u sebe kao pojedinca ili kao grupu ljudi koja se organizuje.
„Osjećaj kada nešto dobro uradiš i kada imaš taj neki integritet i kao individua i kao organizacija bi trebao da motiviše ljude da se uključe. Promjene su u offline modu ne online. Prvo moramo sići u offline stanje, vratiti se na ulice i naselja kao pojedinci. Sve je moguće. Postoje pravila i procedure, postoje zakoni samo je potrebno da ljudi u svoje slobodno vrijeme okupe ekipu koja želi nešto da unaprijedi. Odatle se kreće. To je jedna ogromna energija koja ovdje pokušavamo da prenesemo na mlađu ekipu koja je sada angažovana“, govori naš sagovornik, koji dodaje da organizacija ima i aktivističku grupu u koju može da se uključi svako koga zanima zaštita životne sredine i ko želi da pomogne u rješavanju problema u zajednici.
Ipak on ističe da je proces promjene dug i spor i da to većina ljudi ne shvata.
„Put i proces su dugi i promjene se ne dešavaju u sekundi. Promjene se dešavaju dugo i tu dosta ljudi pada. Onda ljudi odaberu da odu u Švicarsku i tamo lako naprave referendum. Mi nismo Švicarska, mi smo Bosna i Hercegovina – jako specifična zemlja. Nismo najgori ali su nas ubijedili da ne valjamo, ne znamo, ne vrijedimo, ne možemo. Ustvari, kada shvatimo o čemu se ovdje radi jasno je da se sistemski i medijski dobre stvari ne podržavaju“, tvrdi Dakić.
Promjene kreću od nas samih, ističe Dakić.
„Da bi znali šta je opšte društveno dobro mi moramo izaći u svoju ulicu. Nema sistema, sistem se mora graditi ponovo jer je razbijen, uništen i privatizovan. Ako želimo da funkcionišemo u sistemu koji funkcioniše za neko javno dobro i opštu stvar mi ga trebamo preuzeti“, jasan je Dakić za kraj našeg razgovora.
