Radni dan personalnog asistenta počinje već u sedam sati ujutro i ispunjen je različitim aktivnostima. Ove osobe pomažu starim osobama ili osobama sa invaliditetom u održavanju lične higijene, pripremanju hrane, čišćenju, kupovini i slično.
Piše: Melani Isović
Dženana Brkić Savić iz Banjaluke je po struci frizerka, ali je u humanitarnoj organizaciji „Partner“ obučena za rad personalnog asistenta. Kako kaže, asistenti prolaze obuke 10 puta godišnje po sedam dana. Za rad nisu potrebni dodatni certifikati niti diplome. Ovim poslom se bavi već šest godina.
Prije odlaska na teren Dženana obavlja kancelarijski posao, da bi oko devet ili deset ujutru krenula do prvog korisnika, kome pomaže da se presvuče.
„On je zaposlen i ispratim ga na posao. Potom idem sljedećem korisniku i obavljam kupovinu na putu. Čujemo se telefonom, kupim namirnice i donesem im. Zatim dogovaramo da li je danas kupanje, pranje prozora, usisavanje, pripremanje ručka i slično“, govori Brkić Savić.
U prosjeku provede oko tri sata sa jednim korisnikom. Ona obilazi troje ljudi i raspored joj je uvijek isti. Ističe da je njeno dosadašnje iskustvo pozitivno.
„Susrela sam se raznim korisnicima usluga, to su bile osobe koje koriste invalidska kolica, bilo je i pokretnih ljudi koji imaju poteškoće uslijed teških operacija, osoba sa distrofijom, pa do osoba sa mentalnim problemima. Imamo i stara lica koja jednostavno od iznemoglosti ne mogu da brinu o sebi“, priča nam ona dok idemo do korisnika o kojima brine.
Težina posla zavisi od klijenta i vrste poteškoće sa kojom se susreće.
„Uglavnom imam dobar odnos sa klijentima, zasad nisam imala nekih problema. Nije se desilo da nisam bila prihvaćena, može da se desi samo odstupanje. Na primjer, stariji korisnici više vole njegovatelja bližih godina zbog sličnih tema za razgovor“, ističe ona.
Ipak, svakodnevno se susreće sa predrasudama zbog posla kojim se bavi.
„Meni je drago da osobe kojima je potrebna pomoć zaista tu pomoć i dobiju. I to pomoć kakvu zaslužuju. Ovo ne može da radi neko ko ima predrasude“, kazuje Dženana u trenutku kada dolazimo do kuće Almace Baručije, koju Dženana obilazi svakog dana.
Almaca naglašava da joj je Dženana poput desne ruke. Nedavno je slomila kuk pa joj je pomoć personalne asistentkinje neophodna.
„Najviše mi je potrebna oko lične higijene, to mi je najvažnije. Pomaže mi oko oblačenja, ali se uvijek trudi da i ja nešto sama uradim jer je značajna svaka moja aktivnost. Ono što ja ne mogu tu je moja Dženana da mi pomogne“, govori ona.
Njen muž Esad Baručija govori da je njegovo kretanje ograničeno, te da ne uspijeva izaći iz dvorišta. Zbog toga mu Dženanina pomoć dobro dođe.
„Mojoj ženi sve pomaže, da nije nje ja ne bih ništa mogao. Kupuje nam stvari, kada joj se da novac vrati tačno u 0.005 KM. Povjerio bih joj svoj život“, naglašava Esad.
Mnogi se plaše odgovornosti
Koliko je važan posao personalnog asistenta imali smo priliku vidjeti tokom izolacije zbog pandemije koronavirusa. Direktorica humanitarne organizacije „Partner“ Olivera Matikosa govori da su njihovi asistenti radili i u tim uslovima te obilazili korisnike.
“Interesantno je da niko nije obolio, ni od asistenata a ni korisnika. Mnogi ljudi se boje odgovornosti koju imaju radeći ovaj posao, ali mogu im poručiti da odgovornost djele korisnik i pružaoc usluga. Svaki asistent ima podršku organizacije i uvijek može zatražiti savjet, dodatnu obuku i slično”, navodi Matikosa.
