Pod kišobranom nepopravljivog entuzijaste sreću zasanjalo na hiljade djece i mladih
Bezbroj priznanja, režiranih i igranih predstava, prepreka, neprihvatanja, osnivanje omladinskih nevladinih organizacija, osnivanje privatne srednjoškolske ustanove i neizvijesnosti koja se nadvija nad Pozorištem mladih Tuzle, djeluje potpuno irelevantno u moru sreće i ljubavi koje Pozorište mladih Tuzle znači. U povodu njihovog osamnaestog rođendana razgovarali smo s Adnanom Mujkićem, magistrom umjetnosti glumcem i magistrom pedagogije, osnivačem Udruženja „Mladi Tuzle“, Pozorišta mladih Tuzle i suosnivačem Privatne ustanove Mješovite Srednje Savremeno-umjetničke škole“ Tuzla, koji plijeni svojom misionarskom posvećenošću poslu. Rado je podijelio s nama čari poziva kojeg je za sebe izmaštao i kojeg hrabro živi skoro dvije decenije.
Dječak koji je u podrumu ratne škole ponosno nosio kraljevski kostim skrojen od najlonske vreće, danas je nesvakidašnji kulturni radnik, umjetnik, lider i kreativac pod čijim je kišobranom i sloganom „Mjesto sigurnog odrastanja“ sreću zasanjalo na hiljade djece i mladih. I svi su oni odrasli baš tako, sigurno, jer Pozorište mladih Tuzle godinama unazad radi sve ono u čemu zakažu formalno obrazovanje i porodica.
Prevencija i rehabilitacija generacija trenutka
Mujkić objašnjava kako se u sve to uklapa gluma, koja, posebice u dječijem uzrastu, nije u fokusu rada Pozorišta mladih Tuzle: „Iako sam kao dijete maštao da budem izvođač, da vidim sebe na plakatima i u kino dvoranama, kada sam odrastao shvatio sam da distanca od publike koju time `dobijam` ustvari nije dobra. Zato sam ja prvo naučio slušati, a onda sam ideje kreirao iz potrebe `onih preko puta nas`. Metode dramske pedagogije su blagotvorne za svu djecu. I onu koja neće biti glumci. Kroz igru upoznajemo sebe, sredinu i ljude s kojima ćemo dijeliti svoj život. Dramska pedagogija tvrdi da što je dijete starije, igru sve više zamjenjuje nekim drugim principima, jer danas svako ko se igra je lud, preopušten ili neprofesionalan. Ona kao metoda obrazovanja, odrastanja i preživljavanja počiva upravo na tome da se igra zadrži kroz cijeli život, bez obzira na to kojim ćemo se poslom baviti. Ona ima za cilj da djeluje preventivno kod djece u uzrastu od 5-13 godina, a kod mladih rehabilitacijski.“
Objašnjavajući dalje kako su se opredijelili da interna misija njihovog udruženja bude dopuna propusta u kućnom odgoju ili formalnom školstvu i time na sebe stavili veliki teret, Mujkić kaže da svako dijete posmatraju vrlo inidividualno. Nakon 20 godina iskustva, tvrdi da je svaka generacija vrlo različita od prethodne: „Prije 19 godina osjetila se želja i ljubav da nešto damo svojoj zajednici i svi smo znali da je to mjesto gdje želimo da budemo. Sada je taj problem identiteta vrlo ugrožen. Mi danas imamo generacije trenutka, ne možemo planirati, teško je maštati zajedno i imati viziju. Svje je privremeno i od jednog do drugog susreta i to nam odnosi mnogo energije, jer radionice pripremamo vrlo studiozno. Ono gdje se vidi promjena na bolje je saradnja sa roditeljima. Ali, koliko god mi radili zajedno, onaj na koga treba ostaviti efekat nije motivisan. Ovo se ne primijeti u dječijem uzrastu, ali mislim da smo poprilično zakasnili kad je riječ o mladima između 14-29 godina. Ovim generacijama se kao društvo ne bavimo sistemski, pa da onda možemo reći da imamo mlade ljude koji su reprezentativni, slobodni, koji kritički razmišljaju, koji nisu sukobljivi, a pri tome su dovoljno borbeni i motivisani da mijenjaju sebe i svijet oko sebe. Ovo je zasigurno naš najveći izazov.“
Totalno drukčiji od drugih
Iako ga je nekad ranije stručna javnost etiketirala kao nekoga ko stvara „omladinsku furku“ i onoga „koji radi sa amaterima“, a država nije nikad pružila podršku, da u ime same sebe na svjetskim festivalima stane iza leđa ove mlade vojske, da ne budu baš tolika „omladinska furka“, Mujkić kaže da njih naprijed ne tjera inat, nego nešto sasvim drugo: „Ja želim da zajedno stvorimo novu publiku koja će uživati u kulturi i koja će razumjeti umjetnost. Ja sam odabrao da se uvijek vraćam u Tuzlu i u njoj živim svoju ulogu života. Ovdje nije nemoguće biti uspješan, sretan i raditi ono što voliš. Ja sam primjer da je to moguće. Kontinuirano okupljam kvalitetne mlade ljude oko svoje ideje i nama je slabost djeteta ono zbog čega se vraćamo i radimo sa osmijehom, jer znamo da ćemo kad tad tu slabost pretvoriti u snagu. Svi lideri i voditelji radionica su prošli sve faze kao polaznici Dramskog studija za djecu, mlade i odrasle i oni znaju da smo mi mnogo više od pozorišta.“
Azil za dušu, računi i budućnost
Tako između radionica, holom Pozorišta mladih Tuzle hrle nasmijana mlada lica. Ažurno vode evidencije, peru pod, mlađi se doslovno otimaju za usisivač jer žele biti dijelom svega što se dešava, drugi razgovaraju s roditeljima, treći predano planiraju naredne dane, a Mujkić objašnjava zašto je to tako: „Samo 30% naših polaznika voli glumu, svi ostali žele samo da pripadaju ovom ambijentu. Djeca dijele s nama teška iskustva za koja nas mole da ne dijelimo ni s kim. Nemate pojma koliko je strašan osjećaj kada vam se povjere o stvarima za život bitnim, kad vam dijete pošalje pismo u kojem napiše da se planiralo ubiti, kad vas djevojčice pitaju kad je vrijeme za prvo seksualno iskustvo… To su sve stvari za koje se ni ja, ni kolege i kolegice s kojima radim nismo pripremali. Nama je ta uloga dodijeljena od strane `publike i korisnika` i zbog toga smo zahvalani partnerima, pojedincima i ustanovama, kojima možemo pokucati na vrata i u pola noći. Kad sve ovo prođete s jednom generacijom, pa naravno da ćete biti nasmijani, jer znate šta sve zajedno možete.“
Iza sreće, slobode i ljubavi kojom odiše prostor u kojem ovi mladi ljudi rade, stoji surova realnost oslikana u vječnoj neizvjesnosti za plaćanje narednog računa za struju, grijanje, rentu… Pandemija je ovaj, ionako nesiguran status, dodatno zakomplikovala, ali uprkos svemu tome Pozorište mladih Tuzle i dalje ostaje najpoznatija kuća optimizma. Budućnost je puna planova za rad na novim programima. U prvom planu je to razvoj Srednje „Savremeno – umjetničke škole“ Tuzla koja, kao prva škola u regiji, primjenjuje inovativni pristup obrazovanju srednjoškolaca kroz primjenu dramske pedagogije u školovanju učenika za zanimanja XXI stoljeća. Jedan od zanimljivijih planova je, entuzijastično najavljuje naš sagovornik, zasigurno rad sa roditeljima. Ideja, inicirana od strane samih roditelja koji su promjene vidljive na djeci poželjeli i za sebe, objeručke je prihvaćena i na njoj se već radi. Biće to rehabilitacija, relaksacija, učenje novih odgojnih metoda i iznad svega prilika da roditelji i djeca zajedno grade svoje zajednice.
Piše: Amila Čitaković
