Autorica: Nermina Trbonja
Strukturalno i ekonomsko nasilje nad ženama u BiH poprima različite oblike spram različitih životnih faza kroz koje žene prolaze. Donosimo priču žene poznih godina iz Banja Luke, koja je cijeli život doprinosila izgradnji zdravog BiH društva. Njeno ime je Slavenka i danas ima 83. godine. Upoznale smo se na jutarnjoj kafi, na obali Vrbasa u naselju Borik. Slavenka je to jutro sjedjela sama, kaže po običaju. Rado je podijelila sa nama svoju životnu priču, kroz koju upoznajemo ili se sjećamo vremena u kojima su solidarnost i prijateljstvo bile istinske vrijednosti sposobne da čovjeka zaštite od nemilih životnih događaja. Njena priča bilježi procese skrnjavanja tih vrijednosti, socijalne pravde, te gubitak osjećaja zajedništva prelaskom iz socijalizma u (neo)liberalizam. Priča ukazuje na važnost socijalnih struktura i društvenih mreža podrške, koje su još od 90tih na nišanu nacionalističke politike i novih neoliberalnih vrijednosti koje prijoritiziraju kompetitivnost spram solidarnosti, kulta novca spam kulta čovjeka. Kada govorimo o socijalnim strukturama misli se na sistem socijalne podrške koja predstavlja ključnu komponentu zdravih međuljudskih odnosa i temelj su psihološkom zdravlju. U osnovi, socijalna ili društvena podrška podrazumijeva postojanje mreže ili mreža osoba kojima se možemo obratiti u vrijeme potrebe. Ovu mrežu gradimo donekle sami kroz život. Međutim sistem ili država imaju moć da, spram svoje idološke pozicije, podrže ili ospore izgradnju zdravih socijalnih struktura. Tako na primjer, za vrijeme vladavine socijalističkih pricipa, žene u BiH su se uključivale u različite društvene ili kulturne aktivnosti, te kroz njih gradile snažne socijalne mreže. Postojanje Antifašističkog fronta žena Jugoslavije je jedan od primjera izgradnje zdrave socijalne ženske mreže, gdje su žene razmjenjivale iskustva i znanja, te bile podrška jedna drugoj. Slavenka je, u vrijeme socijalizma, učestvovala na različitim radnim akcijama, te su je te društvene veze oplemenile, izgradile kao ličnost i pružale joj podršku. Dok se sjeće svoje mladosti, Slavenka, teško pronalazi riječi. Kaže da današnja stvarnost teško može razumijeti nekadašnju. Ne radi se o pukoj nostalgiji za starim vremenima, već o suštinskoj promjeni realiteta, vrijednosti i nedostatku mogućnosti i kvaliteta života, objašnjava Slavenka:
„Kad se samo sjetim svoje mladosti i tog vremena… to što me tako jako veže su bili izuzetno dragi prijatelji, besprijekorno, kako bi ih danas uopšte opisala? Uvijek su mi u dragom sjećanju i jako mi nedostaju. Danas nisu tu, nekuda su otišli, neki su poginuli, neki umrli.. Teško je riječima reći koliko je to druženje bilo iskreno i pošteno. Družili smo se, išli u izviđače, pjevali pjesme, puno lijepih stvari, a u duši ostaju te slike… Bili smo zajedno u igri i u radu, podjednako. Sjećam se radnih akcija. Bili smo svi skupa, nas 210… A ja molila – pošto nije bilo popularno u to vrijeme da žene idu na radne akcije – mog dragog kolegu, Asima da društvo dođe jedan dan kod mene kući i pita mog tatu, da li bi mogla ići sa njima. Mama je to veče pekla domaće kekse, a tata volio mlado, pa su ih rado ugostili:
„Ajde djeco, izvolite, dođite. Čika Ante, onaj…, da Vas nešto pitamo. Ajde, djeco. Bi li Vi Slavenku pustili na radnu akciju?“, a ja pobjegla u WC. A on kaže: – „Može, ja u svoje dijete imam povjerenje“, Ja potrčim i zagrlim svog oca. I nisam htjela da se vratim bez da ocu donesem udarničku značku, koja se tada morala itekako zaslužiti. I jesam. Bilo je predivno to druženje. Skupila se omladina iz cijele Jugoslavije: Makedonci, Slovenci, Crnogorci… Ujutro nam je izlazak bio u 5 sati, pjevanje himne. Bili smo smješteni u kampu, uz rijeku Taru. A i radili smo… Nosila sam fotoaparat, to su bile divne fotografije… Najžalije mi je to što su te fotografije, koje svijedoče o tom vremenu, u ratu uništene. Sve smo mogli, sve, sve, sve.. bili smo svi za jednoga, jedan za sve.“ Poslije, Slavenka je otišla sa društvom na studije u Beograd. Tamo je upoznala svog muža i odlučili su se vratiti u Banja Luku i tu osnovati porodicu. Bili su uvijek društveno aktivni, učestvovali u mnogim kulturnim i naučnim događajima i omiljeni ljudi u društvu.
Međutim rat, kao i preuzimanje neoliberalnih vrijednosti i kapitalističkih principa u BiH je negativno utjecao na socijalne mreže stanovništva u zemlji, a samim tim mnogima smanjilo psihičku otpornost i mogućnost da se nose sa surovim i sve učestalim negativnim životnim događajima. Posebno su se na udaru našle osobe poput Slavenke koje su starost dočekale same. Bilo da se suočavamo s ličnom krizom i trebamo pomoć ili samo želimo provesti vrijeme s ljudima koje volimo i koji nas vole, socijalni odnosi igraju ključnu ulogu u našem svakodnevnom životu. Osim što se mi oslanjamo na druge, mnogi se oslanjaju na nas, što nam također daje samopouzdanje, afirmiše našu ličnost i daje nam snagu i važnu ulogu nečije zaštitnice/ka. Naučna istraživanja su dokazala da neoliberalni sistemi i kapitalizam vrijednovanjem konkurencije smanjuju osjećaje međusobne povezanosti pojedinaca i time povećava usamljenost i ugrožava našu dobrobit. Kada proučavamo sistemsko nasilje nad ženama i ljudima u BiH neophodno je uzeti u obzir i ovaj vrlo značajan socijalni faktor, faktor društvene ili socijalne podrške.
Na početku rata 92. godine u procesu etnicizacije stanovništva Slavenka je označena kao Hrvatica, iako je sebe, kao i danas, smatrala Jugoslovenkom. Od tog momenta, prisjeća se Slavenka, njen život poprima potpuno drugačiji tok. Mnogi su je počeli izbjegavati. Neki bi je krišom zvali jer su se bojali za spobstvene živote. Apotekarka po zanimanju nastavila je ići na posao redovno, bez obzira na ratna dejstva. Međutim na poslu kreću razni pritisci jer njen nametnuti etnicitet nije više bio odgovarajući za posao u javnom sektoru. U isto vrijeme njen muž, po zanimanju inženjer, ostaje bez posla, također zbog neodgovarajućeg etniciteta, te biva izložen fizičkom nasilju. Zbog prijetnji smrću, Slavenkin muž odlučuje da pobjegne iz Banja Luke u inostranstvo, sa njihovo dvoje djece. Slavenka je ostala u Banja Luci jer je smatrala da neko mora ostati da čuva jedini preostali posao i porodični stan, sa idejom da im se kasnije pridruži ili da se oni vrate svojoj kući. „Niko nije znao šta će se desiti i koliko će rat trajati“, kaže Slavenka.
„Bila sam vrijedan apotekar. Posao mi je bio izuzetno važan. Nisam bila od onih koje na poslu nose štikle, nego u klompama, da što prije obavim“, prisjeća se Slavenka, „ali eto… šta se desilo, taj dan kada su muž i djeca izašli iz Banja Luke, ja sam morala na posao. I sva takva zabrinuta, znate oni bježe, ne znamo šta će biti… išla sam u podrum da spremim lijekove. Okliznem se, padnem i slomijem kuk. Rat je, a ja sama sa slomljenim kukom. Pa u bolnicu, pa operacija, pa oporavak… Dok sam se oporavljala kući, jedan dan, policija je pokucala na vrata. Rekli su da moram da izađem iz stana. Da to više nije moj stan. Ja sa dvije štake. Sama. Rat je. Kroz par dana došli su da me izbace. I jesu. I mene i stvari. Uskoro u stan su uselile nepoznate osobe. Prijateljica me je prihvatila u njenu kuću. Ona je bila doktorica, mnogima je u ratu pomagala. Kod nje sam bila dvije godine. Onda sam otišla i ja vani na par mjeseci, kod porodice. Ali nisam mogla da živim tu. Morala sam se vratiti, da povratim naš stan, obnovim izgubljena prijateljstva. Proces je trajao i bio je jako težak ali sam uspijela“, priča nam Slavenka.
Slavenka danas pati od povremene demencije i samoće. Njena djeca su izgradila svoje živote van države, a njen muž nema snage da se vrati na mjesto prognanstva. Nemaju priliku da se često posjećuju. Ima jednu prijateljicu sa kojom se većinom čuje telefonom. Njena misija danas je da povrati porodični klavir, koji joj je ukraden iz stana u ratu. Njena kćerka je dobitnica mnogih muzičkih nagrada svjetskog ranaga, a vježbala je na tom klaviru. Slavenka zna kod koga je klavir danas. Radi se o lokalnom moćniku koji je bogatstvo stekao od rata pa na dalje i koji i dalje ne želi da vrati njenu imovinu:
„Kada sam ga zvala na telefon i zamolila da vrati klavir on je rekao da ne može da ga vrati, jer klavir treba njegovoj kćerci. Onda mi moja kćerka ovako kaže: Mama, šta je tebi sa tim klavirom? A taj klavir smo kupili tik prije rata, 1991. Znate prodali jedan pa štedili za novi. Šta je tebi za klavir, kaže ona, meni je mama stvarno žao, što taj klavir nije dobilo siromašno, talentovano, dijete… Pogledaj mama koliko je ljudi stradalo, na sve strane, pa niko ništa ne može dobiti, a ti sada uprla za taj klavir. Dat će mama pare nekome, pa će te u liftu ubiti… A meni je žao, žao mi je tog klavira jer je puno koštao, ali ona kaže; život više košta! Šta mama očekuješ od čovjeka koji nema obraza da kaže evo vam vaše. Danas moja djeca rade i žive vani. A mogli su ovdje. Muž ne smije da se vrati. A ja ne mogu tamo.“
Srele smo se još dva puta nakon intervjua. Slavenka je svaki put spominjala stan i klavir u razgovoru, iako smo pričale o drugim svakodnevnim i neobaveznim temama. Ti traumatični događaji je nikada nisu napustili. Nekada prije je tražila psihološku pomoć. Ali kaže da je nije poslužila, smatra da su posjete bile više formalne prirode i da ljekari nisu bili posvećeni. U odsustvu socijalne podrške, blizine porodice i prijatelja Slavenka većinom vrijeme provodi sama u svojim mislima. Njen san o povratu klavira za nju stoji kao simbol starih vremena a njegov povratak vraća vjeru u postojanost socijalne pravde.
Ova priča pripremljena je i objavljena u okviru projekta Ženska mreža solidarnosti, koji nastoji da mapira različite oblike strukturalnog nasilja nad ženama, te da poćeva pristup informacijama o djelovanju ženskih organizacija i feminističkih inicijativa u Bosni u Hercegovini.
Izvor: mreza-mira.net
