Ako primjetite da vam dijete slučajno sjecka jamboliju i da od nje šije bundicu za barbiku, pa je još i u svojih 6, 7 godina prodaje svojim drugaricama iz parka ili škole, nemojte odmah da se hvatate za glavu i da pod hitno zovete dečjeg psihologa jer se, po vama, stvar sa vaspitanjem izmakla kontroli. Možda baš u tom djetetu čuči budući kreativac preduzetnik, pred kojim je baš svijetla budućnost u oblasti kreative i umjetnosti, a da vi toga još niste svjesni – što u današnjoj brzini života vrlo lako roditeljima promakne.Iako vam ovaj početak teksta vjerovatno liči na one iz popularne psihologije i lifestyle-a, ovog puta to nije slučaj. Naime, sagovornica eKapije je neko ko je baš tako svojim roditeljima u najranijem djetinjstvu ukazivao za šta je ona, zapravo, sazdana i koji joj je to talenat rođenjem podaren. Iako je školovanje u građevinskoj školi, po želji roditelja, moglo da je odvede u druge vode, ona je zapravo od malih nogu bila nepokolebljiva u tome čime želi da se bavi i, kao što ćete vidjeti u tekstu koji slijedi, svojim slučajem je dokazala da se i od umjetnosti i kreative danas može živjeti. I to dobro, kako tvrdi u razgovoru za eKapiju. A ona je Alena Gojak, slikarka koja je rodom iz Sarajeva, a mjestom prebivališta mogla bi se nazvati stanovnicom cijelog svijeta jer su njene slike stigle do skoro svih krajeva planete. Evo baš prije neki dan, kako napominje, imala je čak i narudžbinu iz Uzbekistana, a skoro da nema tog dijela svijeta gdje se slike potpisane njenim imenom nisu nastanile.
I prije škole počela da prodaje svoje proizvode – Alena Gojak (Foto: Alena Gojak)
Preduzetnički duh i prije osnovne školeA počelo je skoro pa i tipično za osamdesete godine prošlog vijeka, kada je Alena rođena. Vrtićki i predškolski period čuvala ju je njena nana – majčina majka, koja ju je učila i da šije i da plete.
– I onda sam ja za barbike, čija je odjeća u to vrijeme bila skuplja nego sama lutka, počela da krojim i šijem odjeću za njih. A onda sam, kao mali preduzetnik, prezentirala to svojim drugaricama i onda im i prodavala. Ili se sa njima mijenjala za nešto. Pa sam onda od drugarice kojoj je tata bio vajar naručila da mi napravi fotelju za lutke u pink boji, a ja sam njoj u zamjenu sašila bundu. I to od jambolije sa kreveta. Mama je, naravno, poludjela kad je vidjela da fali djelić jambolije, ali očito nije imala kud sa mojom kreativom – dodaje Alena.
Kreativa u podrumu
Njena okrenutost umjetnosti i radu rukama pomogla joj je i u vrijeme rata u BiH kada je, kao i sva tadašnja djeca, silne dane provodila po podrumima.
– Tad sam i šila i plela, radili smo i pačvork u podrumu, a i dosta sam crtala likove žena na osnovu nekih časopisa koje smo tu držali. Poslije rata su me sačekale i školske obaveze, a i trenirala sam košarku i atletiku. Čak sam i u tom sportu imala dobre rezultate. Onda sam, po majčinoj želji, upisala srednju građevinsku školu, iako to nije bila moja želja. Ali, ipak sam i tad nekako ispoljavala svoju kreativnost. I pored toga što smo imali dovoljno za život, uvijek sam imala potrebu da privređujem, da dodatno zarađujem i doprinesem kući. Moj duh je jednostavno bio takav. I onda sam, tokom srednje škole, počela da pravim razglednice od rižinog papira i presovanog cvijeća koje sam brala na livadi. I to je prvo išlo prijateljima i porodici, a onda se i fino prodavalo – nastavlja Alena.
U 17. uspješno sagradila kuću, ali ipak pobjegla od građevine
Potom joj je u njenih 17 godina, kao nekome u koga je majka imala povjerenja zbog njene istrajnosti, hrabrosti i odlučnosti, majka povjerila izgradnju kuće. Dala joj je novac i cio projekat. Ona je kuću i nacrtala, i arhitektonski isprojektovala, i našla majstore, i ugovorila sa njima posao, i nadgledala ih, i – kuću završila.
Međutim, i pored uspješno završenog građevinskog posla i poslije svršene građevinske škole, ona je jednostavno imala potrebu za umjetnošću.
Studije folk slikarstva u Nju Delhiju
– U to vrijeme sam sama živjela i u tom velikom prostoru u kojem sam bila i u višku vremena koje sam imala, počela sam da slikam. U početku samouka, ali je to bilo zaista za moju dušu. I kako sam tad dosta čitala, mene su zainteresovale studije za folk slikarstvo u Nju Delhiju. Privukla me je ta jednostavnost u slikarstvu, jarke boje, razigranost, jak kolorit kojim se vrlo lijepo oslikava svakodnevni život. Moje prve slike su upravo ličile na ono što sam tamo vidjela. I ja sam po završetku srednje škole tamo i otišla na studije. U početku sam studije pratila uživo, a onda sam ih i prilagodila sebi i pratila onlajn. I sve vrijeme, s obzirom na moj preduzetnički duh, tokom studija, i tamo u Nju Delhiju i ovdje u Sarajevu, prodavala sam i izlagala moja djela – kaže Alena.
Kad je prva slika poslije studija u Nju Delhiju otišla u Njujork, Alena je shvatila da je to njen životni poziv (Foto: Alena Gojak)
Onda je po povratku u Sarajevo priredila prvu veliku izložbu slika u Tuzli i Sarajevu, koja je dobila odlične recenzije, a prva prodata slika otišla je u Njujork. Kupio ju je ne naš čovjek u dijaspori, što bi se možda očekivalo, nego Afroamerikanac iz Njujorka.
– Taj jak kolorit, jake boje i razigranost na slikama kod ljudi jednostavno budi pozitivne emocije. I to ljudima treba – da im se unese radosti u život. Ljudima je dosta sivila i surove realnosti. I tad, u tom trenutku kada je ta slika otišla u Njujork, jednostavno sam shvatila da je to moj životni poziv – priznaje Alena.
Saradnja sa Fondacijom Đoković
A onda je interesovanje za njenu umjetnost krenulo da raste i narudžbine za njena djela počele su da stižu sa svih strana – od Amerike, preko Kanade, cijele Evrope, pa evo sad i do Kine sa kojima je skorije sarađivala. Za nju su čule i neke velike organizacije koje propagiraju mir i zaštitu životne sredine, pa je Alena i sa njima rado sarađivala.
– Ujedinjene nacije dobitnicima mirovne nagrade dodjeljuju, recimo, moje slike, a sarađivala sam i sa Mrežom za izgradnju mira, kao i sa UNDP-om u projektima zaštite planete zemlje. Takođe, sarađivala sam i sa Fondacijom Đoković, za koju sam naslikala nekoliko slika. Na jednoj od njih sam naslikala Đokovića kao malo dijete koje sanja o tome da postane teniser svijeta, a oko njega su i djeca svih boja i nacija i poruka ove slike je bila da sva djeca imaju pravo da sanjaju i dostižu svoje snove. Te slike su poslije reprodukovane i kao aplikacije na majicama su prodavane u humanitarne svrhe čiji je cilj da se opreme dječji vrtići – navodi Alena.
Saradnja sa Fondacijom Đoković i Nole kao dijete koje sanja da postane teniser svijeta (Foto: Alena Gojak)
Ilustracije dječjih knjiga i stripova
Naša sagovornica je u prethodnom periodu, paralelno sa stvaranjem umjetničkih djela koja najvedrijim bojama boje nečije domove ili poslovne prostore, i proširila svoju djelatnost. Pored slikarstva, ona radi i ilustracije stripova i dječjih knjiga, a jedna od ilustrovanih knjiga u Hrvatskoj – “Juraj i zmaj” Andree Šunjić Bernadić, kako navodi Alena, proglašena je za najprodavaniju knjigu u Hrvatskoj. Radi, takođe, po pozivu i scenografiju za pozorišta, kao što je ona za predstavu “Ježeva kućica” Pozorišta mladih u Sarajevu.
Čemu san – spavajući niko nije uspio
A za sve što bi Alena željela da sprovede u jednom danu, jednostavno nema dovoljno sati.
– Moj radni dan traje od 15 do 17 sati. Ja skoro da ne spavam, a i ne moram spavati, da vam kažem. Znate kako kažu – spavajući niko nije uspio. Da bi se nešto postiglo ili da bi se od umjetnosti živjelo, mora se stalno učiti. Ja dosta čitam. Evo i pored dvoje djece, od Nove godine sam pročitala ponovo i Anu Karenjinu i Braću Karamazove i nešto od Ljermontova. A o ovom drugom učenju – novim tehnologijama, tu i da ne pričam. Tu se mora ići u korak sa tehnologijama. Stalno nešto novo učim i na silne sam obuke za marketing, preduzetništvo i slično išla. Potpuna je laž da se od umjetnosti ne može živjeti. Ja dobro živim, ali sam tako odlučila. A da bi tako bilo, mora stalno da se usvaja novo znanje. Moraš da usvojiš i Tik-tok i Instagram i sve što će pomoći da tvoja umjetnost stigne do publike – tvrdi Alena.
Pustite djecu da izaberu
Za one čija su djeca upravo sada na raskrsnicama pred upis u škole, fakultete, ona ima važan savjet.
– Pustite djecu da urade ono što žele jer će oni to svakako uraditi, prije ili kasnije. Ako ne ispolje svoju naklonost ka nečemu, ono će biti nesrećni u životu, depresivni. Svima nama je predodređen jedan put – dat od Boga i taj put treba prepoznati i slijediti. Džaba i ako neko završi nešto po želji roditelja i dobro zarađuje time, ako je on u suštini nesrećan. A ako neko voli ono što radi i uz to je spreman da cio život uči, da širom otvori oči za nova znanja i saznanja, taj nema šanse da ne uspije – ubijeđena je Alena koja bi, kada bi ponovo počinjala svoj životni i profesionalni put, opet išla istim stazama, samo bi, kako kaže, bila i hrabrija.
Ona je dosad, za 20 godina koliko se ovom umjetnošću bavi naslikala minimum 2.000 djela. I to je neka njena okvirna procjena jer djela, koja inače najčešće radi po narudžbini, odavno ne broji. A iako će svoju djelatnost uskoro proširiti i nečim novim, što nije umjetnost na zidu, ona je uvjerena da će svom osnovnom opredjeljenju ostati vjerna.
– Slike će uvijek biti moj prvi i glavni izbor, ali uvijek mora nešto novo da se radi i da se prate želje i očekivanja publike. Tako da uskoro pripremam nešto što će obradovati i pripadnice ljepšeg pola. A što se tiče slikarstva, uskoro će se za poštovaoce mojih djela na tržištu naći i limitirana serija slika na printu. To će biti urađeno eko-bojama i na eko-platnu, a svakako će se o tome više moći saznati na mojim društvenim mrežama – najavljuje Alena.
Ona, inače, trenutno boravi u Beogradu, gdje je u toku njena izložba slika u Galeriji Singidunum, pod nazivom “Šta ako naslikam ljubav?”, koja je za sve posjetioce otvorena do 2. aprila. Poslije ove izložbe Alena se vraća u Sarajevo, gdje trenutno i živi, ali je njen život, kako kaže, zapravo na relaciji Sarajevo-Beograd, a između ostalog, i u svim drugim gradovima gdje se njene slike nastane.
Danijela Stanimirović-Gavrilov
Izvor: ba.ekapija.com
