U Sarajevskom ratnom teatru prošlog mjeseca otvorena je izložba fotografija Damira Salkića pod nazivom Moj put. Fotografije su homage Damirovom prijatelju, prerano preminulom Jasminu Džemiđiću i svim osobama s invaliditetom.
Izložba se sastoji od niza fotografija nastalih 2013. godine koje ilustriraju jedan dan u pokretu – od kuće do škole – jednog od najpoznatijh bosanskohercegovačkih komičara Jasmina Džemiđića.
Fotografije su nas potaknule da kontaktiramo Damira Salkića i saznamo više o svakodnevnim preprekama u sistemu i zajednici s kojima se susreću osobe s invaliditetom.
Ekipa portala Radiosarajevo.ba provela je jedno prijepodne s Damirom Salkićem i njegovim prijateljima, Salkom Aljovićem, Adnanom Derviševićem i Edom Čelebićem iz Unije osoba i organizacija osoba sa invaliditetom FBiH.
Damir Salkić fotografisao je Jasmina Džemiđića 2013. godine, a ubrzo nakon toga, Salkiću je dijagnosticirana multipla skleroza i njegov život se počeo mijenjati – suočava se s problemima koje je imao njegov prijatelj i koje imaju lica s invaliditetom u našoj zemlji.
“Vrlo jednostavno, lica s invaliditetom imaju snove. Moja izložba o Jasminu govori o čovjeku koji je imao snove, koji je postigao mnogo s obzirom na nemogućnosti s kojima se susretao. Postavlja se pitanje koliko se potencijalnih Jasmina udavilo ili umrlo u zadnjih 20, 30 godina u ovoj državi. Jako velika sredstva su neophodna da bilo ko od nas bude u životu. Ne da bude funkcionalan, ne da bude super, nego da bude u životu. To je nešto što ponavljam ovih dana i zvuči bezobrazno, ali stvarno sistem i država treba da se urede tako da se brine o nama i to je to”, rekao je Salkić.
Izložba Moj put prikazuje Jasmina Džemiđića, tačnije, jedan njegov dan u pokretu. Osobe koje se kreću u invalidskim kolicima nailaze na brojne barijere i prepreke prilikom boravka u gradu.
“Na Baščaršiju samostalno nisam otišao od 2016. godine, mogu doći do Likovne akademije, mogu proći most Festina lente, ali u Radićevu ulicu ne mogu ući. Prvo nisu riješeni spustovi na asfalt na cestu pa onda kad se i dođe u Radićevu ulicu, nemam šta raditi u njoj jer ispred Biblioteke već 30 godina stoji rupa na asfaltu. Ima arhitektonska barijera jedna, druga, velik broj kafića koji su izašli na trotoar pa bih onda trebao sići na cestu. Zašto? Zato što nečiji napredak znači odmak od mojih osnovnih ljudskih prava”, dodao je Salkić.
Kretanje u invalidskim kolicima u gradu otežano je našim sagovornicima zbog nemarnih sugrađana koji parkiraju vozila na trotoarima, brojnih rupa na cestama, a kako kažu, ni javni prijevoz nije prilagođenih njihovim potrebama.
“Rampe u javnom prijevozu ne funkcionišu i lako je ostati bez prijevoza. Poražavajuća je još jedna činjenica, u Ministarstvo pravde gdje sve treba biti prilagođeno, morala me policija nositi da uđem preko stepenica, a zove se Ministarstvo pravde”, dodao je Adnan Dervišević.
Adnan Dervišević, osoba sa poteškoćama u razvoju, 100-postotni invalid, kazao nam je i s kakvim se problemima suočavao tokom školovanja.
“Ja sam završio školu bez prilagodbi, otac me nosio na rukama osam godina. Studirati nisam mogao jer fakultet nije imao adekvatnu arhitektonsku prilagodbu za osobe s invaliditetom. Zaista je poražavajuće, osim što nemamo osnovna ljudska prava mi čak ne možemo adekvatno obrazovanje izvršiti. Ne možemo se školovati za ono što nam se sviđa, a o poslu i zapošljavanju da i ne pričamo”, podvukao je Dervišević.
Na arhitektonske prilagodbe za osobe s invaliditetom u obrazovnim institucijama osvrnuo se i Salkić.
“Univerzitet Sarajevo postavio je rampu koja je kriminalna. Takva rampa je osigurala da više ni jedno lice s invaliditetom ne upiše Pravni fakultet. Ko god želi može sjesti u kolica, ja ću mu posuditi svoja i neka se proba sam gurati uz tu rampu”, izjavio je Salkić.
Salko Aljović, 2009. godine, doživio je saobraćajnu nesreću koja je za posljedicu imala teške povrede kičme te se Aljović od tada kreće u invalidskim kolicima.
“Nalazimo se na Vilsonovom šetalištu, ovdje postoji WC za invalide koji mi ne možemo koristiti. Svaka nagibna rampa iziskuje od 12 posto do 16 posto nagiba za penjanje po jednom metru. S obzirom na to da je javni wc napravljen prije nekih 10-tak godina ja kao lice u invalidskim kolicima nikad nisam uspio ući u njega iz više razloga. Primarno nikad nije otključan, sekundarno arhitektonski je jako loše urađen s obzirom na to da je podna obloga kamen koji je klizav”, podcrtao je Aljović.
Unija osoba i organizacija osoba sa Invaliditetom FBiH danas u 13 sati održat će konferenciju za medije na kojoj će iznijeti svoje zahtjeve, a ukoliko im zahtjevi ne budu ispunjeni održat će proteste ispred zgrade Vlade FBiH.
“Radimo na tome da se izmijeni legislativa u Federaciji Bosne i Hercegovine, da se usvoje zakoni koji odgovaraju osobama s invaliditetom u smislu poštivanja osnovnih ljudskih prava”, rekao je Edo Čelebić, član Unije osoba i organizacije osoba sa invaliditetom u FBiH.
“Ono na čemu mi inzistiramo jesu sistemska rješenja za osobe s invaliditetom. Želimo se samo pozvati na UN konvencije o ljudskim pravima i pravima osoba s invaliditetom koje su pregažene, uništavaju nas na svaki mogući način. Također, mi ovdje ne izmišljamo toplu vodu, želimo jednaka prava kao osobe u Sloveniji, Njemačkoj, Francuskoj; brojimo već preko 70 udruženja u osam kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Tu imamo razni spektar stalnih vrsta osoba s invaliditetom od autizma, down sindroma, osoba s cerebralnom paralizom, multipla skleroze, paraplegičara, kvadriplegičara, uključujući naravno i slijepe osobe. Zaista je došlo vrijeme da se moraju rješavati stvari na jedan pravedan način, što do sad nije bio slučaj”, dodao je Dervišević.
“Invalid sam 15 godina. Znamo da je Bosna i Hercegovina potpisnica Konvencije o ljudskim pravima osoba s invaliditetom i s time je preuzela na sebe obavezu da se brine i stara o ljudima koji su invalidi”, kazao je Aljović.
“Pošto je povod razgovora, između ostalog, Jasmin Džemiđić, nastavljamo njegovim putem i vjerujemo da bi on bio izuzetno ponosan na nas i naš trenutni rad”, zaključio je Salkić.
Bonton ponašanja prema osobama s invaliditetom
Bolji stav kreira bolje okruženje i kvalitetnija rješenja za cijelo društvo . Lijepa riječ otvara gvozdena vrata, baš kao što se odmjerenim, pristojnim i lijepim ponašanjem stigne mnogo dalje. Ponašanje prema osobama s invaliditetom dio je uobičajene komunikacije među ljudima koja imaju ista prava.
Piše za Radiosarajevo.ba: Ana Kotur Erkić
Osobe s invaliditetom su – ljudi
Osnovna civilizacijska tekovina svijeta od polovine XX vijeka je da su svi ljudi jednaki u pravima i obavezama. To znači da sve osobe s invaliditetom imaju jednaka prava kao i ostali građani, bez obzira na način na koji ta prava ostvaruju – uz asistenciju, prilagođavanje, s više truda i slično.
Uđi u moje cipele
Najbolji način da razumijete kako se osoba s invaliditetom osjeća i šta očekuje u određenoj situaciji jeste da na trenutak budete u njenoj koži, zamislivši kako bi vama bilo da ste u istoj poziciji. Onda je mnogo jednostavnije i naći rješenje za nešto što se dešava u vašoj neposrednoj blizini.
Stereotipi o invaliditetu
U svakodnevnom životu susrećemo se s mnogo stereotipa o invaliditetu kao o kazni ili daru od Boga, ličnom teretu, nedostatku, osiromašenju života. Invaliditet je različitost, u skladu sa shvatanjem ljudskih prava i zato mu jedina prepreka mogu biti samo pogrešno naučeni stavovi.
Ko pita, ne skita
Želja i poriv da osobi s invaliditetom budu od pomoći, često rezultiraju pogrešnim načinom na koji pomažete. Zato, najbolje je – da pitate kako nekome ko ima invaliditet možete pomoći. Osoba koja ne vidi može da se kreće smostalno uz malo podrške i navođenja, osoba koja koristi kolica sigurno ima mehanizam za prevazilaženje barijera u kojem se osjeća sigurno, osoba koja ne čuje najbolje će vas razumjeti ako stanete ispred nje i govorite uobičajeno, kako bi čitala s vaših usana. Osobama s invaliditetom uvijek postavljajte jednostavna pitanja i imajte strpljenja da sačekate odgovor.
Od invaliditeta se ne ozdravi
Invaliditet je trajno stanje, čije su posljedice manje ili veće, lakše ili teže. Invaliditet je oštećenje organizma koje u interakciji sa okolinom stvara poteškoće u ravnopravnom učešću. Invaliditet može biti posljedica bolesti ili trajnih oštećenja, ali u najvećem broju slučajeva – za njega nem lijeka, samo mehanizama za lakše svakodnevno funkcionisanje.
Osobe s invaliditetom su subjekti, ne objekti dešavanja
Na isti način na koji je nekulturno o ljudima koji su prisutni razgovarati u trećem licu, tako je neprihvatljivo obraćati se ljudima koji su pratnja osobi s invaliditetom, umjesto nje same. Osobe s invaliditetom moraju biti pitane i mogu dati odgovore o stvarima koje ih se tiču.
Invaliditet se može desiti svakome
Invaliditet se stiče rođenjem, usljed određenih traumatičnih iskustava i često, usred redovnh životnih aktivnosti. Može se desiti svakome i tu nema pravila, stoga – ono što na vrijeme naučimo – ostaje za generacije koje dolaze.
Izvor: radiosarajevo.ba
