Obavljanje svakodnevnih poslovnih zadataka za novinarke u Bosni i Hercegovini (BiH) nije uvijek jednostavno. Suočene s diskriminacijom i seksizmom, primorane su se boriti za svoj položaj i normalne uslove pri obavljanju svojih dužnosti. Kroz razgovor sa novinarkom koju ćemo u ovom tekstu nazvati Jasna Jasenčić, jer želi zadržati anonimnost, bilježimo težinu stereotipa u svakodnevnom životu novinarki, diskriminaciju u mogućnostima zarade, teškoće u pristupu odgovornim položajima i seksističko okruženje redakcija, posebno političkih i sportskih.
Autorica: Nermina Trbonja
Jasna ima 37. godina i dolazi iz rudarskog grada Kakanj. Novinarstvom se aktivno bavi proteklih četrnaest godina. Gajeći od malena ljubav spram pisane riječi, odlučila se za profesiju novinarstva jer je u prvom mahu željela da ponudi javnosti drugačiju, žensku, perspektivu pri čitanju stvarnosti i produkciji informacije, neopterećenu nacionalizmom.
„Žurnalistiku sam upisala jer sam po prirodi znatiželjna, iako su svi očekivali da nastavim porodičnu tradiciju i postanem doktorica. Uvijek sam bila ta koja se za nešto bori. Dijete sam iz ‘mješanog’ braka, što nije uobičajeno za malo mjesto poput Kaknja, koja iza rata postaje etnički homogen, bošnjački grad. Bila sam jedina učenica koja u školi nije išla na vjeronauku. Obzirom da nije bilo zamjenske nastave, taj čas bi presjedila na školskom hodniku“, prisjeća se.
U poslijeratnom periodu Kakanj prolazi kroz period retradicionalizacije, politizacije vjere ali i siromaštva slabljenjem rudnika što se odražava na svakodnevnicu njenih stanovnika, kao i svakodnevnicu mlade žene poput Jasne. Jasna smatra da je imala imala sreće u tome što su njeni roditelji bili otvorenih pogleda i što su kotirali kao stara intelektualna elita Kaknja. Da to nije bio slučaj, smatra da bi njena iskustva ženskog dijeteta iz mješanog braka bila surovija. „Najviše se radi o pogledima drugih. O nemogućnosti da se uklopiš u novu realnost. Odjednom sam obilježena kao drugačija, ona koja ne idu u džamiju i ona koja nose poderane farmerice i starke“, kaže Jasna.
Po završetku fakulteta Jasna je praksu radila na TV Alfi. Tu se očekivalo da žene budu obučene na određeni način koji se smatra ženstvenim. „Zašto se tako oblačiš? Nisi debela, zgodna si! Možeš li nekad obući suknju?” bili su neki od neformalnih komentara koji su bili uobičajeni tokom tromjesečne prakse.
Takvi komentari često dolaze od drugih žena, kaže Jasna, koje su interiorizirale rodnu diskriminaciju i koje razumiju da novinarka treba da se drži svoje rodne uloge i tema koje dolikuju ženi, kao što je na primjer zabavni program, čitanje vremenske prognoze, voditeljstvo i slično. „Dosta sam pričala o ovim iskustvima sa kolegicama tokom proteklih godina i sve smo manje više prošle isti seksistički patern, posebo kroz rad na televiziji. Tu ti se govori da je uloga žene u novinarstvu da ugodno izgleda, lijepo zvuči i repordukuje informacije koje je neko drugi napisao ili opet da se smješka dok sugovornik ekspanzivno prepričava svoje uspjehe. Ti nisi tu da misliš.“
Nakon obavljenog staža, Jasna prelazi da radi u Oslobođenju, gdje kao jedina žena radi u sportskog redakciji. „Bila sam jedina žena koja je radila u muškoj, sportskoj redakciji. Ja i sedam muškaraca. Radila sam „muške poslove“ jer se svi poslovi u sportskoj redakciji smatraju muškim: utakmice, rezultati…“.
Sportsko novinarstvo je specifično u tome što se i sport i novinarstvo smatraju povjesno muškim djelatnostima. Nametnuta je i razlika između ženskih sportova koji se baziraju na normi ženstvenosti kao što su fleksibilnost i estetika, i muških sportova koji zastupaju norme muškosti popust opasnosti, izdržljivosti ili snage. Novinarke u sportskim redakcijama nailaze na stereotip prema kojem obzirom da su žene sport ih „po prirodi stvari“ ne zanima, a potom nameče sumnju u nekompetentnost: Kako žena može razumijeti, a kamoli producirati informaciju o sportskom događaju?
„Bez obzira na sve, meni to bilo jedno od boljih iskustava u životu. Radila sam sa istinskim profesionalcima od kojih sam puno naučila. Ohrabrivali su me i podržavali. Divni ljudi, zaista. Ali opet, prođeš kroz svašta na terenu. Doživiš tu svega i shvatiš dosta toga. Ja sam tada bila mlada. I bila sam posmatrana kao ‘mlada novinarka’. E tu se krije diskriminacija! ‘Mlada novinarka’ može zvučati normalno jer si mlada i novinarka si. Ali iza toga se obično krije nekakav način omalovažavanja, koji ti ruši kredibilitet, integritet i sama ta sintagma može profesionalno da te slomi“.
‘Mladi novinar’ i ‘mlada novinarka’ su dva različita pojma. Kada se kaže ‘mladi novinar’ sintagma obično ukazuje na obećavajući potencijal mladog profesionalca, dok ‘mlada novinarka’ znači ‘pusti nju, balavica šta ona zna’, objašnjava Jasna. Dodatno, patrijarhalne društvene norme ne dozvoljavaju ženama da budu prodorne, da vode razgovor i postavljaju ponekad i nezgodna pitanja. Žene su učene da ne budu ‘jezikare’, kaže Jasna, već povučene i pristojne. Što znači da ne postavljaju puno pitanja. Međutim to je suština novinarskog posla i žene često u ovom poslu rade više kako bi se dokazale. Zbog sličnih stereotipa, mnoge kroz prvih par godina sticanja radnog iskustva proživljavaju pakao, koji utječe na njihovo fizičko i mentalno zdravlje.
A žene mogu dugo ostati ‘mlade novinarke’ bez obzira i na brojne godine iskustva. „Jedini demant koji sam dobila u životu bio je od političara koji me je, nakon razotkrivanja njegovih neregularnih postupaka, tada prozvao imenom i prezimenom i napisao: „Jedino mlada novinarka Jasna Jesenčić nije shvatila o čemu je riječ““.
Sintagma ‘mlada novinarka’ ima tendenciju i da vrši dodatni pritisak na radnice u ovom sektoru obzirom na mogućnost pojave greške. Ukoliko novinarka pogrijši, greška se često pripisuje njenom rodu, a i pamti. „Šta vam piše ta mala tamo, pregledajte to“ je tip komentara s kojima se susreću novinarke, kaže Jasna. „Kada radiš u redakcijama bivaš često diskriminisana na dva načina. Za početak odgovaraš nekom muškarcu koji donosi odluke, jer iako su često žene urednice nisu uvijek u poziciji da donose odluke. Onda doživljavaš različite seksističke i uvrijedljive komentare od kolega, takozvane ‘šale’, poput: „jesi ti dobra riba“, češće upućene ‘mladim novinarkama’. Ako odgovoriš budeš ismijana, jer si ljuta, neraspoložena ili ne shvataš šalu, to jeste glupa si. Sa druge strane doživljavaš diskriminatorne situacije na terenu. Na primjer radiš reportažu o protestima boraca. Ispred tebe su borci koji su nekada pod dejstvom alkohola, a iza tebe specijalci. Svoj stil oblačenja sam promjenila kako bi izbjegla moguća vrijeđanja na skupovima gdje pretpostavljam sresti većinski muškarce. Jednom se sjećam da, iako je bilo vruće vani, nisam smjela da skinem džemper, bojala sam se da će neko pomisliti da mi je majica uska ili dekolte neprimjeren, iako se radilo o najobičnijoj majici kratkih rukava. To su sve neke situacije iz svakodnevnice novinarki“.
Prelaskom štampanih medija u on-line formate otvoren je ‘autoput’ za ekspanziju verbalnog nasilja, seksizma i šovinizma. Vrijeđanja, omalovažavanja, psovke su postali svakodnevnica u ovom poslu. Takvi komentari su omniprisutni na svim mrežama, na portalima, Instagramu, Facebooku, Twitteru. Sve što se nekada mrmljalo dok su se čitale novine, sada prosto piše u komentarima portala i ohrabruje druge da slobodno i bez filtera izraze lične frustracije na najsuroviji mizogin način. Učestalost sličnih komentara ukazuje i na nivo mizoginije u duštvu. Svaki tekst manje više, dobije bar jedan takav komentar, kaže Jasna.
Ubrzani tempo novinarskog posla ne ostavlja mnogo prostora da se uposlenici bave suzbijanjem diskriminacije i govora mržnje. Opasnost se pak krije u ignorisanju koje dovodi do navikavanja na ovo toksično okruženje, pa i normalizaciju takvih pojava: „Na to više niko ni ne obraća pažnju, samo ideš dalje, pišeš.. nove teme, novi događaji, nove uvrede“.
Jasna je nakon strukturalnih promjena u dnevnom istu ‘Oslobođenje’ prešla da radi u novinarskom udruženju: „Tu sam naučila popuno novi pristup novinarsvu. Naučila sam sva pravila, kodekse, pripadajuća prava i zalagala se za sve to. Radila sam na zaštiti prava novinara i novinarki pet godina, u funkciji koordinatorice projekata“. Nakon pet godina u novinarskom aktivizmu, Jasna prelazi da radi za jednu od najvećih medijskih kuća u BiH, gdje primjenjuje naučene principe i preuzima teme koje se bave zaštitom prava novinara/ki. U tom periodu sam mogla sama da biram svoje teme. Često je birala socijalne teme i teme koje su se ticale noviteta i trendova u novinarstvu. Međutim bez obzira na uporno djelovanje u pravcu poboljšanja prava novinara i novinarki pomaci su bili mali.
„Jednom sam od Predsjedništva tražila da se dotični član izvine za javno vrijeđanje novinarke, ali odgovor nikada nisam dobila“. Bez obzira što zakonski okvir u BiH predviđa sankcije u ovim slučajevima mehanizam implementacije zakona koji se tiču antidiskriminacije nisu funkcionalni, tvrdi Jasna. „Dotični političar nije odgovarao za svoje postupke, dodatno po isteku njegovog mandata, mandat mu je produžen na dodatne četiri godine. Ja ne znam ni za jedan slučaj u kojem je neko iz vladajućih struktura odgovarao zato što je izvršio diskriminaciju nad novinarkom. Mislim da smo još daleko od toga“.
U posljednje četiri godine Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je podiglo četiri optužnice zbog prijetnji novinarima, od kojih su dva predmeta okončana osuđujućim presudama, jedan je okončan oslobađajućom presudom, dok je jedno suđenje u toku.
Jasna se rado kroz svoj posao zalagala i za prava LGBTQ populacije i sprovedbu pripadajućeg zakonskog okvira i sjeća se da je često morala da prolazi kroz različite, ponekada dugoročne, rasprave sa kolegama unutar redakcija o tome da li su ili nisu, u BiH društvu, prava LGBTQ populacije ugrožena. „Tu ti zapravo pada moral“, kaže Jasna. „Počinješ da se pitaš, zašto ti to sve treba i podsvjesno počinješ sebe da tjeraš na auto-cenzuru, to jeste tjeraš se da se ‘primiriš'“. Ukoliko se ne primiriš, smatra Jasna, to te može koštati karijere.
Jedini način za novinarke da ostanu blizu svojih vrijednosti i iskonskog novinarskog poziva, gdje ne moraš da se ‘primiruješ’ jeste da se novinarstvom baviš van redakcija i da postaneš freelanserka, smatra Jasna. Tu si u mogućnosti da postaviš vlastita pravila rada i prodaš tekst. Opet, freelance novinarke nailaze na novi niz problema i pitanja nemogućnosti pristupa socijalnom i penzjonom osiguranju, koje si ne mogu obezbijediti kroz ovaj modalitet rada, te se na drugačiji način opet susreću sa prekaritetom.
Jasna je 2020. godine sa grupom novinarki i novinara pokrenula samostalni portal čija svrha je da se bavi kreiranjem društveno relevantnog i aktuelnog sadržaja koji nedostaje u BiH jer većina medija samo replicira postojeće informacije. U protekle dvije godine radila je na temama koje se tiču energetike u BiH. „Radili smo na serijalu tekstova iz svih gradova BiH u kojima se nalaze rudnici i termoelektrane. Mislim da smo izjave uspjeli uzeti od samo dvije žene, sve ostalo su bili muškarci. Obilazili smo kopove, postrojenja, pričali sa odgovornim strukturama, sa načelnicima tih gradova, direktorima rudnika, sindikalistima i drugim. To je izgledalo odprilike ovako. Ja postavim pitanje, a dotični direktor, uopšte ne gleda u mene, odgovara mom kolegi, kao da nepostojim.“ Jasna kaže da je birala da na takav teren ide sa kolegom kako bi obezbijedila pristup informacijama i zagarantovala dobar rezultat i kvalitet teksta. „Da sam otišla sama na teren, mislim da neki ne bi htjeli ni da pričaju smnom. Dodatno, iako bi pristali na razgovor sadržaj odgovora ne bi bio isti. Jednostavno sugovornici muškarci često smatraju da žene nemaju mentalne kapacitete da razumiju tematike koje se tiču energetike ili politike. Ponekada, je situacija toliko neugodna da počneš da sebe preispituješ. Je li do mene ili do njega? Sada kad se sjetim toga tačno se potresem od nelagode“. Obzirom na slične predrasude, muškarci imaju prednost pri zapošljavanju u medijima posebno ako radno mjesto podrazumijeva rad na ‘ozbiljnim’ temema poput energetike, politike, korupcije i slično.
Jasna je pored novinarstva i majka i kaže da profesija nema puno razumijevanja spram porodičnih obaveza: “Snalazim se nekako, ali nije jednostavno. Imam veliku podršku od porodice, od društva ne“. Ipak spram svih proživljenih peripetija Jasna nikada nije posustala uvijek je jednako posvećena svom primarnom profesionalnom pozivu. Vedrog duha i oštrog pera nastavlja sa radom, te trenutno sprema serijal tekstova na temu ekologije, sa vrhunskim timom novinarki iz različitih zemalja EU.
O dikriminaciji žena u novinarstvu se rijetko priča. Novinarke koje su prošle kroz različite vrste diskriminacija obično ne žele da o tome govore javno, jer smatraju da nema svrhe. Ako se pak odluče neke radije žele zadržati anonimnost jer smatraju da bi im javni iskaz mogao naškoditi. Čini se da borba za ženska prava, za prava novinarki, borba protiv diskriminacije i govora mržnje nisu više popularne i teško ih je plasirati. Kako krenuti naprijed i stati u kraj rodnim nejednakostima i diskriminaciji u profesiji novinarstva, ali i drugim profesijama, ostaje otvorena tema.
