29. novembra se obilježava Međunarodni dan braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 8. marta 1999. godine Usvojila Deklaraciju o pravima i odgovornostima pojedinaca/pojedinki, grupa i društvenih organa u unapređivanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i sloboda. Ovom deklaracijom osnaženi su važeći dokumenti UN o ljudskim pravima i naglašeno da nema mira i bezbjednosti u svijetu bez poštovanja ljudskih prava. Priznato je pravo pojedincima i pojedinkama, grupama i udruženjima da šire znanja o ljudskim pravima, da se na nacionalnom i međunarodnom nivou zalažu za zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda.
Povodom Međunarodnog dana branitelja i braniteljica ženskih ljudskih prava Selma Hadžihalilović u razgovoru sa Ajnom Jusić dala je svoj osvrt na generalno stanje jednoroditeljskih porodica u Bosni i Hercegovini. Selma Hadžihalilović je feministkinja aktivistkinja sa preko 20 godina iskustva rada na unapređenju kvalitete života žena i djevojčica u Bosni i Hercegovini. U proteklih dvije decenije, radila je na pitanjima prava na prigovor savjesti na obavezno vojno služenje vojnog roka, prevencije trgovine ljudima u BiH, ženskoj političkoj participaciji i pitanjima nasilja nad ženama i djevojkama. Suosnivačica velikog broja ženskih organizacija u BiH, kao i Ženske mreže BiH, te različitih međunarodnih mreža poput Women Waging Peace. Učestvuje je u izradi Alternativnih izvještaja za CEDAW Konvenciju – posebno u dijelovima koji se tiču društveno marginaliziranih žena – žena sa sela, samostalnih roditeljki i ženama treće dobi. Zalaže se za uspostavu jedinstvenog alimentacionog fonda na nivou cijele BiH, usvajanju NULTE tolerancije na nasilje i diskriminaciju nad ženama i djevojčicama, i aktivno radi na promociji ženske perspektive na aktualna društveno – politička pitanja. Poliglotkinja, uživa da se susreće i da uči iz iskustava žena iz različitih dijelova svijeta. Dobitnica je Nagrade za socijalnu pravdu 2016 Snow Clyde Social Justice Award – Centra za socijalnu pravdu Oklahoma univerziteta (SAD). Zašto to radi i na koji način se Selma ovim aktivizmom bori za ženska prava navodi se u nastavku intervjua.
Svijet aktivizma i feminizma iz dana u dan vodi jako intenzivne borbe za prava samohranih majki i porodilja. Na prvoj liniji u toj borbi nalazi se i Selma koja navodi „Nažalost, većina nas tek kada iskusi neki oblik nasilja ili diskriminacije, počne se baviti određenim temama, pa tako i ja. Ne smatram da dok nisam i sama okusila gorčinu pojedinih iskustava da za ta iskustva nisam imala razumijevanja, ali je činjenica da se u našem društvu porod tabuizira, majčinstvo nesrazmjerno veliča, a samohrane majke se u potpunosti marginaliziraju i postale su jedna od nevidljivih ranjivih kategorija našeg društva. Također, dok na svojoj koži ne osjetite srazmjere pojedinih diskriminatornih praksi i oblika nasilja – vi nikada nećete moći istinski razumjeti one koje u ovom momentu prolaze ili su prošle kroz slično iskustvo. Ne postoje edukativno – informativni materijali o drugoj strani priče. Rijetke su reklame koje prikazuju realne životne likove poput jednoroditeljskih zajednica. U školama se uči da je porodica mama, tata i dvoje djece, a da je sve ostalo „krnja“ porodica. Zakonodavstvo nam nije usklađeno sa savremenim društvenim tokova, već je ostalo negdje daleko zamrznuto u vremenu. Vrlo rijetko se govori o negativnim iskustvima, bitno je „ne talasati“ i ne odupirati se nepisanim pravilima ponašanja. U jednom patrijarhalnom društvu kao što je naše, vi nemate osobe koje vas mogu savjetovati kako da se nosite sa određenim situacijama nasilja usko vezanim za porod, kako da se nosite sa situacijom kada vaš dugogodišnji partner ne želi da vas podrži u odluci da rodite dijete, kako da se nosite sa situacijama u kojima vas kod diskriminatornih društvenih praksi osobe na šalteru općine u kojoj živite posavjetuju da „trpite“ jer tako „trpe“ i sve druge koje su u istoj situaciji.“
„Kao aktivistkinja ne prihvatam takvu vrstu savjeta i nametnutu tišinu, kao usvojen oblik društvene norme i ponašanja kao odgovor na rodno uslovljeno porodično i društveno nasilje. Kao žena, aktiviskinja, građanka sa pravom glasa, kao kćerka, sestra i majka – ne mogu i neću da prihvatim“ kaže Selma i smatramo da niko od građana i građanki Bosne i Hercegovine ne treba ostati nijem na probleme s kojima se suočavaju samohrane majke danas.
Da bismo bolje shvatili srž problema s kojima se suočavaju samohrane majke, Selma navodi sljedeće relevantne informacije: „Naše zakonodavstvo poznaje termin samohrane majke jedino u kontekstu kada je otac nepoznat ili kada je preminuo. Ako je otac djece živ, a bračna/vanbračna zajednica prekinuta, ovo društvo ne prepoznaje jednoroditeljske zajednice jer pretpostavlja da drugi roditelj i dalje aktivno učestvuje u odgoju, obrazovanju, brizi o djeci. Da li znate da ćete prije otići u zatvor i dobiti dodatnu novčanu kaznu ako na vrijeme ne platite kaznu za pogrešno parkiranje, a da ako godinama izbjegavate izvršavanje sudske presude o izdržavanju djece niko neće prstom maknuti? Da li znate da su majke te koje uglavnom u 99% slučajeva preuzimaju punu odgovornost za odgoj djece jer druga strana ima preča posla? Majke se kažnjavaju i odnosom sistema prema njima jer su zaboga pokrenule brakorazvodne parnice – jer nisu htjele da trpe, jer nisu htjele da žive u situacijama razvoda, jer su htjele da misle svojom glavom. Pa ih tako društvo kažnjava kada kaže da samohrane majke mogu imati više bodova kod upisa djeteta u vrtić i da samo trebate donijeti umrlicu za supruga/partnera. A umrlice nema – jer je dotični itekako živ, ali ne plaća izdržavanje djeteta pa majka ne može da plati privatni vrtić. Poznajem samohrane majke koje su skinute sa spiska korisnika usluga javne kuhinje jer nisu imale umrlice od svojih bivših muževa. To što su isti živi i ne plaćaju izdržavanje – pa to je problem te majke i njene gladne djece. Država okreće glavu na činjenicu da određena kategorija djece živi u stalnom stresu i da su izloženi siromaštvu zbog njenog konzervativnog stava da je žena obično kriva za razvod braka.“
Samohrano roditeljstvo, bez obzira na njegove uzroke, prate brojni izazovi s kojima se neki/e roditelji/ke uspješnije nose od drugih, kako zbog individualnih kapaciteta, tako i zbog podrške okoline. Međutim odnos društva i države prema jednoroditeljskim porodicama nije dobar. Broje predrasude su stvorena unutar društva pa samohrane majke, pored sistemskih poteškoća suočavaju se i sa predrasudama. Selma iz svog iskustva navodi da „Društvo ima mnoge predrasude prema jednoroditeljskim i samostalnim roditeljkama. Većina predrasuda je posljedica neznanja i konzervativnih i patrijarhalnih shvatanja. Nikada neću zaboraviti, prije nekih 15tak godina, jedna fenomenalna obrazovana i vrlo sposobna žena mi je rekla da neće doći na jedan društveni događaj „jer je razvedena“. Na moj komentar da povede djecu jer su i djeca dobrodošla, ona mi je pojasnila da se boji marginalizacije i ismijavanja jer će druge prisutne osobe znati da je razvedena. Nisam znala da je „razvedenost“ društvena opasnost.“
Mada, ako pogledamo i odnos države prema porodiljama svjesni smo da i u tu postoje propusti. Upravo porodilje su ona skupina koja često biva diskriminirana na poslu. Činjenica da žena koja planira roditeljstvo ne može dobit posao zaista je poražavajuća. Za taj problem Selma navodi: „Sve su to tačne tvrdnje, mladim ženama se postavlja pitanje kada planiraju zasnovati porodicu prilikom intervjua za posao. Žene koje rade u državnim institucijama su relativno zaštićene i mogu otići na porodiljno odsustvo na neki način, sigurne da će se vratiti na posao i da će imati odgovarajuću naknadu za vrijeme porodiljnog, dok žene u privatnom sektoru zavise od internih zakona u pojedinim kantonima – kao što znate u pojedinim kantonima se porodiljske naknade ne isplaćuju ili se isplaćuju sa nekoliko mjeseci kašnjenja i to umanjene. A da ne spominjem da ako niste zaposleni, e tada je već situacija puno gora (…).
Na razmišlja se proaktivno o populacionim politikama. Nije populaciona politika „dajemo pare porodiljama i mladim bračnim parovima“. Populaciona politika je kažnjavanje poslodavaca koji daju otkaz trudnim ženama i porodiljama. Populaciona politika je osiguranje da oba roditelja koriste porodiljno odsustvo. Populaciona politika je umanjenje stope PVD-a na dječije proizvode. Populaciona politika je osiguranje dovoljnog broja mjesta u jaslicama, u vrtićima i produženim boravcima, besplatne karte za javni prevoz za djecu do 18 godina starosti, investiranje u biblioteke, kulturu i sport.“
Nasilje kao učestali oblik ponašanja u Bosni i Hercegovini nije poštedio ni samohrane majke. Nažalost, mnoge od njih još uvijek preživljavaju nasilja od svojih, sad već bivših partnera. „Da, slučajevi postoje i zabilježeni su u organizacijama koje se bave pružanjem direktne podrške ženama koje su preživjele neki oblik nasilja. Digitalno nasilje je jako prisutno, ali imamo informacije i o verbalnom i fizičkom nasilju. Ekonomsko nasilje je sveprisutno jer je stepen neplaćanja sudskih presuda o izdržavanju djece u BiH enorman. Nemojte me pitati za statistiku jer statistiku NIKO nema. Nemamo jedinstven alimentacioni fond. Nemamo političku volju. I dalje je važnije što je auto nepropisno parkirano od toga da jedno dijete nema šta jesti, da nema jednake mogućnosti kao njegovi/njeni vršnjaci, da mu/njoj je hladno“ mišljenje je Selme o nasilju nad samohranim majkama.
Aktivističke borbe i ženska solidarnost nemaju cijenu niti postoje donatori koji će finansirati ženske akcije podrške. Međutim, upravo ova podrška i ovakve akcije podrške su ključne za samohrane majke koje su prepuštene same sebi. Iz ovih borbi kreiranju se razna istraživanja koja se mogu koristiti u zagovaračke svrhe i upravo jedno od takvih istraživanja uradile su aktivistkinje Fondacije CURE gdje je Selma danas zaposlena. „Mi smo u toku prošle godine i ove godine sprovele istraživanje koje je utvrdilo da na području Općine Centar Sarajevo zaista postoje jednoroditeljske zajednice i da samostalne roditeljke zaista postoje. To istraživanje je finansirala upravo Općina Centar Sarajevo putem malog granta – jer je Općina prepoznala da imaju problem, a da ne postoje zakonska rješenja. To je zaista prvi korak, a mi dalje idemo u zalaganje i lobiranje i nova istraživanja.“
Za kraj, pitali smo Selmu kakvu bi poruku poslala društvu, šta društvo mora znati o samohranim majkama i porodiljama i Selma je kazala: „Naša kolektivna odgovornost je da niti jedna žena ne bude zapostavljena i/ili zanemarena. Ovo društvo treba da bude društvo jednakih prava i mogućnosti za sve bez obzira na spol, bračno stanje i bilo koji drugi oblik socijalnog i/ili ekonomskog statusa. Ja ću dodati da ne znam kako smo dozvolili da u 2020.g. imamo gladnu djecu, imamo „nevidljive“ društvene kategorije poput jednoroditeljskih zajednica, žena treće dobi, mladih u tranziciji između doma i samostalnog življenja i mnogih drugih. Trebamo se zaista iskreno pogledati u ogledalo, preuzeti odgovornost i početi raditi na promjena SADA.“
Kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ koju provodi Udruženje Zaboravljena djeca rata podržana od strane Otto per Mille – Waldensian crkva u Italiji.
Objavljeno: 30.11.2020. godine
