Može li se reći Višegrad, a ne pomisliti na Andrića? Kao što muslimani imaju svoju Meku i Medinu, hrišćani Jerusalim, poklonici lika i djela našeg jedinog Nobelovca, barem jednom u životu moraju posjetiti mjesto neodvojivo od Andrića – Višegrad.
Hodočašće u grad po čijim je sokacima trčkarao maleni Ivo upijajući njegovu istoriju i duh koje će kasnije prenijeti u roman “Na Drini ćuprija”, nije teško organizovati. Grad koji se nalazi na krajnjem istoku Republike Srpske, 16 km od granice prema Srbiji, mogu posjetiti turisti koji su smješteni na Zlatiboru ili Tari, poslije nešto više od sat vožnje. Ko želi da izbjegne sezonske gužve na granici i voljan je da izdvoji 3.000 dinara za kartu, krenuće brodom od Perućca i uživati u nestvarno lijepom kanjonu Drine, a nakon toga ostati u Višegradu dva i po sata.
A kad u grad kročite, sa broda ili iz automobila, ne i voza – jer mada je prošle godine čuveni “Ćira” počeo da prevozi putnike od Mokre Gore, ove godine, nažalost, tih polazaka nema – dočekaće vas Andrić.
Lotike i Anike svuda vrebaju – sa Andrićevih stranica preselile su se u nazive poslastičarnica, ćevadžbinica, restorana, kafića, brodića. Prisutan je pisac u svemu, na magnetima, poslužavnicima, majicama.
Prisutni su na svakom koraku i turistički radnici koji vas zaustavljaju u šetnji nudeći 30-ominutnu plovidbu brodićem za 6 EUR ili vožnju vozićem za 5 EUR. Iskusni kažu da se valja i cjenkati, ali kome je ovaj običaj stran, može u besplatnu šetnju na prvu tačku hodočašća.
(Foto: Milutin Labudović)
Savjet: Zvanična valuta je konvertibilna marka, ali sve je moguće platiti u dinarima i evrima. Ipak, bolje je da platite u evrima, jer kurs u različitim objektima varira i ide čak do 140 dinara za euro. Mada atrakcije nisu jeftine, hrana jeste, pa ćete u restoranu porciju ćevapa sa kajmakom platiti 3 EUR, pastrmku 4,5 EUR, a espreso 90 centi.
Na Drini ćuprija – Živeće večno
“Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina” – ako ćemo po toj Andrićevoj, Mehmed-paša Sokolović nije umro drugi put. Njegova zadužbina, čuvena na Drini ćuprija, građena u 16. veku kao vrhunac tadašnjeg graditeljstva, i danas osvaja lepotom.
Najpoznatija atrakcija Višegrada uvrštena je na Uneskovu (UNESCO) listu svjetske kulturne baštine. Ljepota mosta dugačkog 179,5 metara, širokog 6,3 metra, sa 11 prepoznatljivih lukova, najbolje se, ipak, vidi sa reke. Krstarenje brodićem vodi vas ispod lukova, pa se možete izbliza diviti graditeljskom poduhvatu najčuvenijeg turskog arhitekte tog doba Mimara Sinana. Glavni junak Andrićevog romana čuva i brojne legende, poput one o dvoje uzidanih blizanaca u most, Stoji i Ostoji, ali je i sam pretrpio rušenja. Ipak, nisu ga srušile ni prirodne, ni ljudske nepogode, pa nema razloga da ne poverujemo Andriću da će trajati vječno.
Andrićgrad – Šta bi sa projektom od nacionalnog značaja?
Isto se ne bi moglo sa sigurnošću tvrditi za Andrićgrad, kompleks izgrađen na ušću reka Rzav i Drina, koji je za posetioce otvoren 2012. godine. Kameni grad inspirisan delima Ive Andrića, a po ideji Emira Kusturice, najavljivan je kao projekat od nacionalnog značaja koji će konačno dovesti Višegrad na visoko mjesto turističke mape regiona. To se, ipak, nije desilo.
Turista ima, ali ne previše (Foto: Milutin Labudović)
Mada ulicama Fransiska Goje, Tomasa Mana i Mlade Bosne odjekuju različiti jezici, daleko je to od tiskanja turista na koje smo navikli na popularnim ljetnjim destinacijama. Dosta lokala u okviru kompleksa je prazno, neobično lako se nalazi mjesto u kafićima, čak i u avgustu, u špicu sezone. Poluprazan je i Hram Svetog cara Lazara, replika manastira Dečani izgrađena za rekordnih 65 dana.
Čim malo skrenete sa glavne trase, kako biste videli mješavinu stilova, od vizantijskog, preko otomanskog, do renesansnog, naletjećete na sablasno prazne dijelove kompleksa u okviru kog se nalaze i bioskop, knjižara, gradska kuća, galerija.
Tu je i hotel sa 11 lukova da imitiraju most. Još nije ni počeo da radi, a već sa prvim vidljivim znakovima propasti, drvenarijom koja se osušila i promijenila boju zbog nebrige i neodržavanja.
Andrićgrad, na čijem ulazu vas dočekuje spomenik zagrljaja dva brata od strica Mehmed Paše Sokolovića i patrijarha Makarija, kao simbola bratske ljubavi jače od svih podjela, čini se da u svom naumu nije uspio.
Nezavršeni hotel sa pogledom na Drinu (Foto: Milutin Labudović)
Otkako Kusturica više ne gazduje (sada ima samo 21,8% vlasništva), država uz grad je postala većinski vlasnik kompleksa za čije ime više nije prva asocijacija Andrić, već podjele, skandali i međusobne optužbe dojučerašnjih partnera. Šta o svemu tome misli onaj u čije ime je sve rađeno, a čiji spomenik, uz biste velikana Meše Selimovića i Nikole Tesle, krasi trg, ne znamo. Mudro ćuti Andrić, ali dovoljno nam je misli o ljudskoj prirodi ostavio, da možemo da pretpostavimo.
Andrićeva kuća u privatnom vlasništvu
Nameću se Andrićeve misli i prilikom posjete kući u kojoj je proveo djetinjstvo. Dvorištu, preciznije, jer je kuća u privatnom vlasništvu pa će obožavatelji velikog pisca željni da vide prostorije u kojima je genije stasavao, morati da se zadovolje spoljnim zidovima, umjesto planiranog zavičajnog muzeja.
Kuća u kojoj je Andrić proveo djetinjstvo (Foto: Milutin Labudović)
Da li se Andrić vodio onom svojom “životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja” ili mu je kao teret na duši ostala nepravda koju je grad načinio prodavši kuću, ne znamo. U toj malenoj prizemnoj kući na levoj obali Drine, Andrić je živio kod tetke Ane Matkovščik koja mu je nakon smrti, ostavila kuću u nasljedstvo. Pisac je 1953. godine poklonio kuću gradu u nadi da će ona biti u sastavnom dijelu Doma kulture. Samo mjesec kasnije, grad je kuću prodao višegradskom mašinovođi Muhamedu Ploskiću. Opština Višegrad je u nekoliko navrata pokušala da ispravi grešku i u svoje vlasništvo vrati kuću. Bezuspješno.
Naslednici mašinovođe koji žive u Švedskoj, ne žele da je prodaju. Kako tvrde mještani šuškajući po kuloarima, oni za nju traže nevjerovatnih 1,5 mil EUR. I tako, umjesto očekivanog i planiranog zavičajnog muzeja, kuću krasi samo tabla postavljena 1976. godine: “U ovoj kući je proveo djetinjstvo Ivo Andrić, književnik – dobitnik Nobelove nagrade”.
Ostaje samo da prihvatimo da sve prolazi, pa i zahvalnost, ali da “nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne umijemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbježnom činjenicom”. Ili da optimistično povjerujemo da “jednog dana sve će biti dobro”.
M. Dedić
Izvor: ba.ekapija.com
