Omar Bojčić, najbolji bosanskohercegovački paraatletičar zauzeo je 19. mjesto na Svjetskom paraatletskom prvenstvu koje je održano polovinom jula u Parizu. Omar je u trci na 100 metara – sprint ostvario vrijeme 13:07. Omarov uspjeh je još veći kada se zna da je na svjetsku paraatletsku smotru stigao sa povrijeđenom zadnjom ložom, zbog čega nije trenirao pune tri sedmice prije takmičenja.
“Trčati rame uz rame sa svjetskim i olimpijskim prvacima, dijeliti prostor i opremu sa ‘kremom’ svjetske paraatletike je nešto nevjerovatno. Paraatletski savez Francuske ima godišnji budžet od cca 30 miliona eura. Amerikanci također mnogo izdvajaju, čak i savezi Srbije i Hrvatske. Kada se pogledaju njihovi timovi sa velikim brojem trenera i vodiča, psihologa, masera, prosto se zapitate odakle uopšte neko iz BiH u takvom društvu“, kaže Omarov otac Elmedin Bojčić, koji je i predsjednik Atletskog kluba osoba za invaliditetom “Novi Grad” i Paraetletskog saveza Federacije BiH.
Na samom prvenstvu u Parizu predstavilo se 170 država. Nastupilo je 1700 takmičara, sa više od 3000 učesnika. Omar se međi njima našao zahvaljujući AK AKOSI NG (Novi Grad Sarajevo), Australijskoj ambasadi iz Canberre, Visit Sarajevo, te svjetskom paraolimpijskom savezu i bosanskohercegovačkom paraolimpijskom komitetu, koji su donirai novac kako bi se i zastava BiH zavijorila u Parizu.
Sve Omarove medalje
Kada živite u Bosni i Hercegovini i bavite se sportom, a taj sport nisu fudbal, košarka ili rukomet, onda se nastup na svjetskom prvenstvu može uvrstiti u rubriku “Vjerovali ili ne”.
Osim ako niste Omar Bojičić. Velika takmičenja ovom talentovanom i hrabrom momku nisu nepoznanica. Omar je do sada nastupao na juniorskom evropskom i svjetskom prvenstvu, a mukotrpan i predan rad učinili su da dobije pozivnicu i za nastup na seniorskom prvenstvu i to od Međunarodnog paraolimpijskog komiteta.
Omar je vlasnik državnog rekorda u disciplinama, 100, 200 i 400 metara.
Samo u ovoj godini je dva puta popravljao državni rekord. Aktuelni drži sa vremenom 12.77, a istrčao ga je 23. aprila ove godine u Puli. Trenutno je sedmi na evropskoj rang-listi najbolijh paraatletičara u kategoriji T 11. Sa jakih mitinga u Marakeshu (Maroko) i Puli održnih u martu i aprilu ove godine, vratio se sa zlatnim, srebrenim i bronzanim medaljama. Omar ni sam ne zna koliko je medalja do sada osvojio, ali ako ga pitate koja mu je najdraža, ističe one osvojene u Marakešu.
„Trčati uz sprintere iz Afrike je posebno iskustvo. Njihova brzina i izdržljivost su nešto što mi ostali nemamo. Osvojiti medalje na nemogućem terenu u Africi, kada smo sa snijega sletjeli na plus 30 je bilo zaista naporno, ali i posebno,“ objašnjava za Snagu lokalnog Omar Bojičić.
Omarovi rezultati su još vrijedniji kada se zna u kakvim uslovima trenira. Posebno zimi, kada je atletska staza na Koševu često pod snijegom, a u dvorani u Zetri bude hladnije nego napolju. Da nije tako, broj osvojenih medalja bi sigurno bio mnogo veći, jer za Omara prepreke ne postoje.
Osim što se bavi atletikom, on je i jedini slijepi sportista u našoj zemlji koji trenira jiu – jicu. U ovom je sportu također osvojio brojne medalje, a trenirao je i golbal – rukomet za slijepe osobe. Svoju ljubav prema sportu, Omar je prenio i u obrazovanje. Upisao je studij psihologije kako bi kao psiholog mogao raditi sa sportistima. Uz to govori tri svjetska jezika.
Roditeljska ljubav, istrajnost i upornost
Kada je Omar izgubio vid u dobi od dvanaest godina, njegov svijet se činio tamnim i nesigurnim. No, njegov otac Elvedin nije dopustio da ta tama preuzme Omarov život. Umjesto toga, život je posvetio sinu i razvijanju njegovog talenta. Postao je Omarova podrška i svjetlo na njegovom sportskom putu, alfa i omega logističke podrške. Bez njegovih napora teško da bi Omar i njegov trener Faris Ibrahimpašić imali kvalitetne pripreme, rad, uslove za odlazak na mitinge… Elvedinu ništa ne pada teško, iako su pokušaji da u BiH nekome dokažete sportski kvalitet, borba sa vjetrenjačama.
„ Uslovi za treninge su nekada jako loši, novac za odlazak na takmičenja moramo „prositi“. Ponekad smo prisiljeni dizati kredite da odemo na takmičenja. Umjesto avionom često se vozimo autobusom. Dok drugi sportisti imaju prostor za treniranje cijelu godinu, mi treniramo dva mjeseca“, ne krije Elvedin razočarenje trenutnom situacijom u sportu.
I pored toga ovaj predani otac, nikada nije ni pomislio da odustane. I nije samo podržavao Omara svih ovih godina; otišao je korak dalje kako bi pomogao i drugima. Shvativši koliko je važna podrška za osobe s invaliditetom, osnovao je Savez paratletičara FBiH, koji je postao član Paraolimpijskog komiteta. To je jedini način da se barem pokuša osigurati sistemsko finansiranje, kojeg do sada nije bilo. Naredni je korak formirati savez na državnom nivou. I to nije sve.
Studenti rade sa djecom sa invaliditetom
„Trenutno radimo na projektu „ Razvoj sporta za osobe sa invaliditetom“ koji se realizira uz podršku Općine Centar i UNDP-a. Pokušavamo dovesti nove članove, takmičare koji će u narednim godinama biti ozbiljni konkurenti za nastup na svjetskim takmičenjima. Radimo sa Centrom za slijepu i slabovidnu djecu, ali svi koji imaju talenta za neki sport su dobrodošli“, kaže Elvedin.
Elvedin je pokrenuo i projekat u koji je uključio studente sarajevskog Fakulteta za sport kako bi oni jedan dio svoje prakse proveli radeći sa osobama sa invaliditetom. Sve su to pionirski koraci, ali Elvedin vjeruje da će biti uspješni.
„Golbal klub slijepih ne može napraviti međunarodni turnir zato što nema dovoljno sudija. Mi sada radimo na tome da osposobimo 10 sudija, koji će ići u Sloveniju kako bi osigurali certifikate da sude na međunarodnim takmičenjima. U decembru bi Sarajevo i BiH mogli biti domaćini velikog paraatletskog takmičenja,“ optimističan je Elvedin.
Elvedin je tako postao lider, ali i zagovornik u promociji prava osoba s invaliditetom i ravnopravnih prilika za sve u sportu. Njegova predanost i borbenost nisu samo podrška Omaru, već i svim drugim sportistima, paraatletičarima.
Sport kao način života
Jedan od onih koji u svakom trenutku može računati na Elvedinovu podršku i pomoć je i Dževad Pandžić, bacač kugle, koplja i diska. Pandžić se ovim sportovima počeo baviti 2003. godine. Nastupio je na brojnim takmičenjima, mitinzima, prvenstvima, te na paraolimpijadama u Pekingu, Tokiju i Rio de Ženeiru. Vlasnik je tri državna rekorda. U bacanju kugle sa 11.03 m, bacanju diska 27.40 m i bacanju koplja 22.36 metara.
Zbog povrede ramena nije mogao nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Parizu, ali vjeruje da će boje naše zemlje braniti već sljedeće godine na Paraolimpijadi.
Iako trenutno ne smije trenirati Dževad je svaki dan na terenu. Dođe u klub, pije kafu i gleda svoju stolicu za treniranje. Čeka dan kada će ponovo sjesti i početi bacati. Svoju ljubav prema sportu ovako objašnjava:
„To je volja za životom, za dokazivanjem. Sport je način života, bez sporta ja ne bih mogao“.
Biti sportista u BiH nije lako. Dževad kaže da se, uz sve probleme, znalo dešavati da je trebao ići na takmičenje, a da nije imao dres sa bh. grbom. Takve stvari sada rješava Elvedin, iako nema nikakvu naknadu za to, dnevnicu niti plaću.
„Ja sam u ovaj svijet ušao zbog svog djeteta i vidio sam sve probleme sa kojima se sportisti susreću. Rekao sam sebi: Ili će biti kako treba ili neće nikako. Ja samo želim da imaju ono što im treba i to je sva moja uloga,“ skromno kaže Elvedin.
Omar je trenutno na zasluženom odmoru, kao i njegov otac. Nakon toga slijede pripreme za ono što će biti vrhunac Omarove karijere, nastup na Paraolimpijskim igrama 2024. godine u Parizu. Cilj za 2025. godinu je organizirati veliko međunarodno paraatletsko takmičenje u BiH. Nema sumnje da će tome i uspjeti.
Jer, priča o Omaru Bojčiću i njegovom ocu Elvedinu je priča o ljubavi, podršci, hrabrosti, istrajnosti i velikom uspjehu.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
