Već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, čemu i lnstitut za razvoj mladih KULT neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.
lnstitut u okviru kampanje #WomenMakingDifference radi promociju priča uspješnih žena iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije koje u svome društvu prave razliku, te promociju pozitivnih vrijednosti koje kroz svoj rad i društveni angažman promoviraju i pružaju drugim ženama, djevojčicama ali i široj društvenoj zajednici. Regionalnom kampanjom #WomenMakingDifference, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.
Irena Stojčevska ima 31 godinu i rođena je u Bitolju, Republika Sjeverna Makedonija. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Justinijan I na Sveučilištu Ćiril i Metod u Skoplju, gdje je i magistrirala kazneno pravo. Nakon toga, položila je pravosudni ispit. Irena radi skoro 5 godina u Omladinskom kulturnom centru u Bitolju i pruža primarnu pravnu pomoć u okviru Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. U svom radu često se susreće s pravnim problemima žena žrtava rodno uvjetovanog i porodičnog nasilja. Irena se prijavila za socijalnog mentora (mentora za radnu integraciju) i bila je izabrana među 12 socijalnih mentora u zemlji, te među 4 mentora u zemlji za radnu integraciju žena koje su preživjele nasilje. Broj žena žrtava porodičnog nasilja je veliki i prilika da kroz socijalno mentorstvo doprinese njegovom smanjenju bio je jedan od razloga zašto je odlučila početi raditi kao socijalni mentor.
„Predana sam poslu i odgovorna, pa sam u trenutku prijave bila svjesna da posjedujem znanja i vještine s kojima mogu pružiti ruku ovim ženama i biti im podrška da lakše izađu iz kruga nasilja, te kroz proces socijalnog mentorstva ojačati sebe, procijeniti svoje kvalitete i znanja, steći nova znanja ili nadograditi postojeća i uključiti se u tržište rada“, navodi Irena.
Njena prva velika aktivnost koja joj je omogućila direktan rad sa ženama žrtvama porodičnog nasilja u smjeru pružanja podrške za njihovu ekonomsku neovisnost i izazivanje ključnih pomaka i promjena u njihovim životima, upravo je rad socijalnog mentora za radnu integraciju. Iako voli svoj posao, Irena naglašava: „Ovaj posao nije nimalo lagan. Naprotiv, izazovi i prepreke su brojni jer se tokom procesa često susrećemo s određenim nepostupanjem institucija, odugovlačenjem pojedinih procesuiranja i vraćanjem nasilnika kroz praćenja. Ali s druge strane, velika pomoć je kontinuirana nadzorna podrška stručnih i iskusnih ljudi koju imamo kroz cijeli proces i koji nam pomažu da lakše prebrodimo i prebrodimo izazove i prepreke te nastavimo u smjeru ispunjenja ženskih ciljeva“, navodi ona.
I u privatnoj i u javnoj sferi, rodna ravnopravnost za nju je: “Jednakost u svakom segmentu života. Jednakost u pravima koja garantira država, jednake mogućnosti i pravo na ravnopravno korištenje svih resursa, jednaka zaštita i jednako vrednovanje rada.”
Kad je riječ o ravnopravnosti žena u Sjevernoj Makedoniji i Zapanom Balkanu, Irena kaže: “Moje mišljenje je da smo, nažalost, još uvijek daleko od ravnopravnosti, ali me raduje to što sve veći broj organizacija civilnog društva djeluje na ovom polju i tako nastoji učiniti pomake u smjeru ravnopravnosti žena. Zbog određenih europskih standarda i težnji balkanskih zemalja da budu dio tog kruga, neke promjene ili pomaci mogu se dogoditi brže i može doći do određenih poboljšanja u ravnopravnosti i pravima žena.
U odnosu na period od prije 20 godina, smatra da su vidljive pozitivne promjene, ali da nisu dovoljne ili nisu na zadovoljavajućoj razini s obzirom da se još uvijek suočavamo s nasiljem nad ženama i djecom i situacijama gdje smo svjedoci neravnopravnosti žena u društvu. “Pred nama je još puno posla koji institucije i država moraju napraviti, prvenstveno u smjeru adekvatne zaštite, pružanja jednakih mogućnosti korištenja resursa u državi, te o edukaciji stanovništva o prepoznavanju nasilja i posljedicama nepravovremenog reagiranja”, navodi Irena.
Kaže da joj je proces socijalnog mentorstva omogućio i profesionalno sazrijevanje: “Moje samopouzdanje se popravilo, usvojila sam mnogo novih informacija. Svako mentorirano lice je priča za sebe i velike su razlike među njima, ali njihova borbenost, želja za uspjehom i činjenica da voljom i upornošću postižu mnogo u životu, samo je dio onoga što sam od njih naučila.”
Kao jedan od najčešćih uzroka velikog broja žrtava nasilja jeste neprepoznavanje nasilja od strane žrtava i okoline. Zato, Irena smatra da je potrebno u osnovne škole uvesti edukaciju o vrstama i prepoznavanju nasilja, te načinima zaštite i prijave. “Ako svako od nas u svom području rada pruži ruku ili da neki svoj doprinos da pomogne i podrži ove ljude ili da potakne promjene u društvu koje bi doprinijele većoj jednakosti, mislim da će situacija biti puno drugačija od ove koju imamo.”
“Socijalno mentorstvo je relativno novo kod nas i raduje me činjenica da su rezultati rada svih socijalnih mentora izvrsni i da su napravljeni ključni pomaci u životima žena. Tokom 2022. godine četiri socijalne mentorice, uključujući i mene, uključile su 15 žena žrtava porodičnog nasilja, od kojih je svih 15 steklo znanja i vještine, ojačalo motivaciju i samopouzdanje, a 13 ih je već uključeno u tržište rada. Ono što je najvažnije, niti jedna od tih 15 žena nije se vratila nasilniku. Irena je najviše ponosna na promjena u svakoj od žena s kojima je radila, kao i na priliku da dođe do njih.
“Svaki osmijeh i napredak žena žrtava porodičnog nasilja s kojima sam radila za mene je veliki uspjeh. Njihov izlazak iz nasilne sredine, motivacija i samopouzdanje, kao i povratak njihove želje za napretkom i osamostaljenjem je postignuće. I dalje ću ih podržavati da postignu ono što im je bilo nedostižno!”, navodi Irena. Upravo ovi rezultati uzrokuju da socijalno mentorstvo izaziva pozitivne reakcije u okruženju, a ujedno privlači pozornost institucija, što daje nadu da ćemo uz prepoznavanje važnosti socijalnog mentorstva od strane institucija i zajedničkom saradnjom, jednog dana doći do toga da socijalno mentorstvo bude usluga koju će podržavati država i koja će biti dostupna većem broju korisnica.
U dokumentima nadležnih institucija, rodni jezik je prisutan, ali Irena smatra da je to nedovoljno, jer kako kaže: “Nije dovoljno da je samo prisutan!” Smatra da je potrebno primjenjivati ono što je propisano, potrebno je brže provođenje postupaka i strožije kazne za počinitelje. “U mnogim ustanovama ne postoji senzibilizacija za pristup ženama i djeci žrtvama rodno uvjetovanog i porodičnog nasilja. Smatram da država i institucije ne pružaju potrebnu zaštitu i podršku ženama i djeci u smislu provođenja brzih postupaka, njihove dugotrajne skrbi i stambenog zbrinjavanja, ekonomskog osnaživanja i pomoći u njihovom ekonomskom osamostaljivanju”, navodi ona.
Na kraju, ističe to da niko ne smije biti imun na nasilje bilo koje vrste i svako od nas mora se boriti protiv nasilja: “Ne zaboravimo da je nasilje sada možda daleko od nas i naših najmilijih, ali svatko od nas ili naši najmiliji u bilo kojem trenutku svog života moge se naći u ulozi žrtve nasilja i u koži ovih žena.”
Izvor: mladi.org
