Piše Amel Petrović
Bosna i Hercegovina suočava se s izazovima postizanja održivog ekonomskog rasta koji istovremeno promiče dostojanstven rad za sve građane. U skladu s Agendom za održivi razvoj do 2030. godine, Cilj 8 postavlja ključne smjernice za ostvarivanje ekonomskog prosperiteta uz istovremeno osiguravanje punih i produktivnih zaposlenja te stvaranja radnih uvjeta koji podržavaju dobrobit svih radnika.
U fokusu ovog cilja su ne samo ekonomska stabilnost i pravedne plaće, već i osiguravanje jednakih prilika za zapošljavanje, kontinuirana obuka radi stjecanja vještina i zaštita prava radnika. U kontekstu Bosne i Hercegovine, ovi ciljevi su od ključne važnosti s obzirom na složenu ekonomsku situaciju i dugotrajne izazove s kojima se suočavaju radnici i poslodavci širom zemlje.
Razvoj jedne države se ogleda u tri komponente – kakav je ekonomski razvoj, poštuju li se radnička prava i da li je obezbijeđen dostojanstven rad. Ukoliko su ove tri komponente pravilno raspoređene, stvoren je temelj mnogih drugih segmenata razvoja.
Dostojanstven rad u BiH – nedosanjani san ili realna projekcija
Dostojanstven rad je ključni indikator socijalne pravde i ekonomske stabilnosti. Iako je koncept dostojanstvenog rada globalno priznat, njegova realizacija u BiH predstavlja kompleksan izazov koji zahtijeva duboko razumijevanje socio-ekonomskih dinamika i specifičnih lokalnih konteksta.
Dostojanstven rad jedan je od 17 globalnih ciljeva koji čine Program održivog razvoja UN. Za napredak na više ciljeva istovremeno ključan je integrirani pristup, te svaki od ovih ciljeva ima izrazito važnu ulogu do postizanja konačnog cilja, a to je održivi razvoj.
Dostojanstveni rad suštinski predstavlja rad koji omogućava dobar/kvalitetan život. Sastoji se od četiri komponente: zapošljavanje, prava, dijalog i zaštita. Na osnovu ovih pokazatelja možemo uraditi analizu dostojanstvenog rada u Bosni i Hercegovini.
Prvi pokazatelj “zapošljavanje” je na relativno zadovoljavajućoj razini, odnosno u odnosu na prethodni period situacija u kontekstu zapošljavanja u Bosni i Hercegovini se značajno popravila. Ovaj podatak je uvjetovan globalnim trendovima, jer je nedostatak radne snage problem s kojim se suočava veliki dio Evrope. Ovo je promijenilo strukturu zapošljavanja, jer je mnogo veća potreba za radnom snagom u većini industrija, te su otvoreni globalni tokovi zaposlivosti i mnogo se jednostavnije naći posao u nekoj drugoj državi Evrope, nego što je to bilo u prošlosti.
Međutim, BiH se i dalje suočava s brojnim izazovima koji ograničavaju stvaranje novih radnih mjesta pružajući dostojanstven rad za sve građane. Ovo su ključni ograničavajući faktori:
- Visoka nezaposlenost: Nezaposlenost ostaje jedan od glavnih problema u bh. ekonomiji. Stopa nezaposlenosti, posebno među mladima, ostaje visoka i često premašuje 20 posto, što značajno ograničava ekonomsku sigurnost i dostojanstven rad za mnoge ljude. Ovu stopu nezaposlenosti značajno povećava i nefunkcionalan obrazovni sistem, koji nije prilagođen tržištu rada.
- Niska stopa ekonomske aktivnosti: Mnoge regije u Bosni i Hercegovini suočavaju se s niskom stopom ekonomske aktivnosti, što znači da veliki broj radno sposobnog stanovništva nije aktivno uključen u radnu snagu. To dodatno opterećuje tržište rada i smanjuje mogućnosti zapošljavanja.
- Ekonomski sektor u tranziciji: Privreda Bosne i Hercegovine prolazi kroz proces tranzicije, posebno nakon ratnih devedesetih godina. Ovaj proces, iako nužan za dugoročni ekonomski razvoj, često je praćen restrukturiranjem i smanjenjem broja radnih mjesta u tradicionalnim industrijama poput rudarstva i proizvodnje.
- Nedostatak investicija i poduzetničkog okruženja: Nedostatak značajnih stranih i domaćih investicija ograničava mogućnosti stvaranja novih radnih mjesta. Poduzetničko okruženje često se suočava s preprekama poput birokracije, nedostatka podrške za male i srednje poduzetnike te neujednačene zakonodavne i poreske politike.
- Emigracija i “brain drain”: Bosna i Hercegovina se suočava s problemom masovne emigracije, posebno mladih i visokoobrazovanih ljudi koji traže bolje ekonomske prilike u inozemstvu. Ovo smanjenje radne snage i gubitak stručnjaka dalje otežava razvoj i konkurentnost bh. privrede.
Trenutni princip dostojanstvenog rada, koji uvažavaju rodnu ravnopravnost, imaju potencijal za šire kvalitativne zakonodavne, ekonomske, društvene i kulturološke promjene, te predstavljaju višedimenzionalnu sinergiju zabrane diskriminacije i osnovnih individualnih i kolektivnih radnih prava, uz pretpostavke izgradnje društvene solidarnosti, socijalne zaštite i sigurnosti. Sve ovo determinira jednake mogućnosti zaposlenja; odgovarajuće zarade i produktivnog rada; usklađenosti rada, porodičnog i privatnog života; stabilnosti i sigurnosti posla; socijalnoj sigurnosti; socijalnom dijalogu i slično. Politike zapošljavanja u Bosni i Hercegovini ne prepoznaju načine prevazilaženja postojećih razlika u mogućnostima zapošljavanja i nejednakih plaća, što rezultira nepovoljnijim položajem žena na tržištu rada. BiH bi se mogla u narednim decenijama suočiti sa krizom u ponudi radne snage, osim ako se ne riješi neaktivnost. Prema podacima UNDP-a gotovo 60% radno sposobnih žena je neaktivno i nisko učešće žena na tržištu rada (23% niže u odnosu na muškarce). Neophodno je intenzivirati napore na uvođenju politika i programa koji će ženama omogućiti lakše usklađivanje poslovnog i privatnog života. Stoga se predlaže uvođenje modela koji će dovesti do formalizacije neformalnog rada žena, najčešće u ekonomiji brige, kako bi se osigurao njihov ulazak u sistem socijalne zaštite koji omogućava zdravstveno, invalidsko i penzijsko osiguranje (PIO), a zauzvrat omogućava dostojanstven život ženama i štiti ih od siromaštva u starosti. Ujedno, na ovaj način, povećala bi se baza PIO fonda koji je na rubu održivosti. Ogroman problem se dešava u segmentu održavanja PIO fonda, jer se sve manje ovaj fond puni novčanim sredstvima, te je dugoročno trenutni model neodrživ. Ovo u velikoj mjeri determinira i dostojanstven rad i pravo na dostojanstvenu penziju.
Ipak, zbog globalnih tendencija smatramo da će dugoročno gledajući dostojanstven rad biti nulti prioritet svih državnih vlada, jer se životni standard značajno poboljšao u odnosu na neke prethodne periode. Iako su globalni trendovi nepredvidljivi, pravo na dostojanstven rad ipak ne bi trebalo biti ugroženo.
Ekonomski rast – ko koga laže!? Rastemo li ili padamo?
U svijetu ekonomije, pitanje ekonomskog rasta nije samo statističko pitanje, već i pitanje životnog standarda i budućnosti svakog pojedinca.
Istraživanje koje obuhvata i ovu temu uradila je Mreža za izgradnju mira pod nazivom “Socio-ekonomske razvojne potrebe lokalnih zajednica”. Kroz ovo istraživanje obrađeno je svih 17 ciljeva održivog razvoja i pokazalo se da od ukupnog broja analiziranih gradova/općina, njih sedam (22%) imaju usklađene razvojne strateške dokumente s potrebama zajednice u ostvarivanju cilja ”Dostojanstven rad i ekonomski rast“. Aktivnosti uključuju širok spektar mjera usmjerenih prema poboljšanju poslovnog okruženja, razvoja poslovnih zona i mnogih drugih vidova podrške koji promoviraju ideju da ekonomski rast treba koristiti svima u društvu, a ne samo odabranim grupama ili korporacijama. Problem je da čak 78 posto JLS u uzorku nemaju, ili imaju samo djelimično usklađene, akte i mjere neophodne za ostvarenja ovog cilja.
U Bosni i Hercegovini nije zavidna situacija kada je riječ o ekonomskom rastu, jer su primjetne brojne oscilacije. Kako je istaknuo ekonomski analitičar Faruk Hadžić, u ovoj godini očekujemo pad izvoza za 1,5 milijardu KM.
“Ovo je je ozbiljan negativni efekt za samo tri mjeseca. Ako se ovi negativni trendovi nastave do kraja godine, možemo očekivati pad izvoza na nivou godine u rangu ne manjem od 1,5 milijardu KM, što će ostaviti ozbiljne posljedice na nivo ekonomske aktivnosti”
Međunarodni monetarni fond (MMF) predviđa da će ekonomski rast u BiH ove godine biti dvostruko veći nego u 2023, dok će se inflacija prepoloviti, ali upozorava i na rastuću opasnost od budžetskog deficita i preveliku javnu potrošnju, koji mogu ugroziti održivi razvoj.
Prema pisanju magazina Bloomberg, realni rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) u Bosni i Hercegovini u prvom kvartalu 2024. zabilježio je rast od 2,7 posto u poređenju s istim kvartalom prošle godine. U odnosu na prethodni kvartal evidentiran je rast od 1,5 posto. Djelatnost s najvećim realnim rastom bruto dodane vrijednosti od 16,1 posto je hotelijerstvo i ugostiteljstvo. Za 2024. očekuje se rast od 2,8 posto uz jačanje potrošnje.
Posmatrajući sve navedene parametre, 2024. godina je nakon krize uzrokovane virusom COVID 19 i nakon krize uzrokovane ratom u Ukrajini, prijelomna godina za ekonomsku stabilnost, odnosno za ekonomski rast, ne samo u BiH, već i u cijelom svijetu. Javlja se potencijalni problem, jer je privatni sektor velikim dijelom pogođen krizom i upitna je njegova sposobnost da se reaktivira na potrebe domaće i izvozne tražnje i dodatnog investiranja. Shodno tome, nije realno da ćemo u ovoj godini imati snažan ekonomski rast kakav bi očekivali da nije bilo navedenih kriza.
Međutim, stavovi opozicionih političara su u koliziji sa stavovima ekonomskih analitičara. Prema projekcijama političara Bosna i Hercegovina svake godine bilježi ekonomski rast, što je tačno ali ako posmatramo pojedinačni rast u određenim segmentima. Zbog toga je izrazito važno znati čitati ove podatke, te ne smijemo dozvoliti da nas se obmanjuje kada je riječ o projekcijama ekonomskog rasta, od koje zavisi generalna stabilnost države. Ne možemo posmatrati na isti način procente ekonomskog rasta naše države i druge mnogo razvijenije države, jer je prirodno da naši procenti budu znatno veći kako bi došli do prosjeka ekonomskog razvoja na nivou Evropske unije.
Za ekonomski rast neophodno je privlačenje stranih investicija, ali mi smo detektirani kao rizično područje i sve veće investicije zaobilaze Bosnu i Hercegovinu. Ratno-huškačka politika je usporila značajno sve vrste prosperitetnih aktivnosti u našoj državi, te bi za ozbiljniji ekonomski rast trebala i podrška političara, koji bi morali promijeniti narativ.
Odavno se govori da bi pokretač ekonomskog rasta u BiH trebala biti poreska reforma, međutim to se ne dešava. Na kraju prošle godine i početkom ove godine je u fokusu bila tema ekonomskih reformi, ali je ova tema otišla u drugi plan, te su politički subjekti u našoj zemlji već orijentirani na druge teme koje donose više političkih poena.
Posmatrajući iz šire perspektive ekonomski rast bi trebao potaći i poboljšanje radničkih prava, te obezbijediti pravo na dostojanstven rad. Trendovi uveliko osciliraju, jer je primjetno da je i Bosna i Hercegovina počela uvoziti radnu snagu, te na taj način kompenzira nedostatke vlastite radne snage. Ovo poslodavcima ostavlja mogućnost da kalkuliraju i s radničkim pravima, jer se postepeno smanjuje broj slobodnih radnih mjesta na jednostavnijim poslovima (u sektorima gdje se najviše krše ljudska prava), te poslodavci ponovo počinju sa uskraćivanjem radničkih prava, pogotovo ako je riječ o radnicima iz nerazvijenih zemalja. Ovaj trend se u jednom trenutku značajno smanjio, jer je primjetno bilo da nedostaje radne snage i poslodavci su morali da se prilagode radnicima, te su morali praviti ustupke. Međutim, procesi globalizacije su učinili svoje, te je došlo do velikih pomjeranja radne snage, što je trend koji će nezaustavljivo rasti i u narednom periodu.
Općine i gradovi moraju napraviti kvalitetne strategije koje će biti usmjerene na rješavanje konkretnih problema, a koje će donijeti ekonomskom rastu, radničkim pravima i u konačnici koji će donijeti dostojanstven rad. Brojne su općine i gradovi koji su kreirali različite strategije da unaprijede primarno ekonomski rast, međutim strategije se nisu pokazale adekvatne, te ih je neophodno dodatno optimizirati. Spomenuto istraživanje Mreže za izgradnju mira je detektiralo nekoliko općina i gradova koje su kreirale strategije za dostojanstven rad i ekonomski rast. U tome se ističe Gradiška koja je, između ostalih, implementirala mjere novih mogućnosti za zapošljavanje, s fokusom na mlade (povećanje broja zaposlenih u prvoj godini nakon srednje škole za 20%), ulaganje u različite vidove infrastrukture, kao bolje korištenje raspoloživih resursa i investicionih potencijala u oblastima prerađivačke industrije (otvaranje poslovnih zona i slobodnih zona), smanjenje birokratskih procedura, objedinjen sistem naplate komunalnih usluga, ubrzane procedure, obezbijeđena infrastruktura u smislu priključaka na struju, vodu, kanalizaciju i internet, inovacije u poljoprivredi. Pored Gradiške, detektiran je i Kakanj, koji je kreirao sljedeće mjere: stipendiranje učenika deficitarnih zanimanja; usaglašavanje obrazovne politike sa radnim potrebama; intenziviranje programa poticaja za zapošljavanje i samozapošljavanje mladih; poticaji poljoprivredi i ruralnom razvoju. Sve su ovo mjere koje su ovim općinama donijele određene benefite, ali u većini slučajeva problem nastaje u evaluaciji mjera, kako bi se mogla uraditi eventualna dodatna optimizacija.
Reformu penzionog sistema odavno zagovara i međunarodna zajednica, koja je detektirala ovaj problem na vrhu prioriteta u pretpristupnim pregovorima na puta prema Evropskoj uniji. Reforma penzionog sistema je počela u prethodnom desetljeću, te su konkretne zakonske regulative u ovoj oblasti usvojene u 2018. godini. U toj reformi je pomjerena dobna granica na 65 godina života ili 40 godina staža osiguranja, i minimalno 15 godina staža osiguranja za bilo kakvu penziju. S ovim se zaustavio porast broja penzionera. To je predviđalo da će biti tendencija smanjenja broja penzionera u srednjoročnom periodu, što će omogućiti vođenje penzijske politike ka realnom povećanju penzija, na osnovu rasta BDP-a, bez rizika na stabilnost javnih finansija. Iako je usporen rast broja penzionera, ova reforma nije predvidjela da će se desiti da veliki broj stanovnika BiH, koji su radno sposobni, da napuste granice države, te da zaposlenje traže u nekoj od država zapadne Evrope.
U periodu od 2018. godine pa do danas nije bilo epohalnih reformskih promjena kada je riječ o penzionom fondu, međutim, kako je izjavio ministar rada i socijalne politike Adnan Delić, sa Svjetskom bankom se trenutno dogovara reforma penzijskog sistema u FBiH, što podrazumijeva dvije paralelne aktivnosti, odnosno donošenje novog zakona o organizaciji penzijsko-invalidskog osiguranja te formiranje interresorne radne grupe za tu svrhu.
“Što se tiče konkretne reforme Zavoda to je proces koji će trajati četiri do pet godina, a podrazumijeva aktivnosti usmjerene na analizu stanja i problema u radu FZ PIO, predlaganje rješenja, omogućavanje bolje razmjene podataka između Poreske uprave, FZ PIO i drugih institucija, novu organizaciju nadležnosti, uvođenje savremenih softverskih rješenja koja trebaju FZ PIO povesti u digitalnu transformaciju i prilagođavanje savremenim trendovima organizacije”, između ostalog je naveo Delić.
Penzioni fond se mora što prije reformirati, jer po trenutnoj metodologiji, imat ćemo povećan broj socijalnih slučajeva u starijoj životnoj dobi, jer će penzije biti minimalne, odnosno može se desiti da se po trenutnim principima neće moći isplaćivati penzija u punom kapacitetu.
Radnička prava kao nulti prioritet svih vlada u BiH!
Radnička prava u Bosni i Hercegovini su zakonski regulirana i obuhvaćaju pravo na rad, pravične uvjete rada, pravo na minimalnu plaću, sigurnost i zdravlje na radu te pravo na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje. Međutim, postoje izazovi u implementaciji zakona i često se javljaju problemi poput niskih plaća, nepravednog tretmana radnika i nedovoljne zaštite od diskriminacije i zloupotreba na radu.
Sindikalna potrošačka korpa trenutno iznosi skoro tri hiljade KM, a najniža plaća u FBiH je 619 KM, a 900 maraka u RS. Ovo je ogromni disbalans, te sindikati već odavno upozoravaju da bi najniža plaća trebala biti minimalno 1.000 KM.
“Ovo su okolnosti koje radnike tjeraju iz ove države i koji su prisiljeni da odlaze u neke treće zemlje kako bi ostvarili bolji ekonomsko-socijalni položaj, bolje uvjete rada i konačno dostojanstveniji život nego što to ovdje imamo. Ta praksa se definitivno mora prekinuti”, izjavio je Adis Kečo, šef stručne službe Saveza samostalnih sindikata BiH.
Radnici su u nezavidnoj situaciji, ali se generalno smanjio broj štrajkova, te su sindikati počeli da koriste druge mehanizme u borbi za radnička prava, a tu prije svega mislimo na medijske istupe, te direktna lobiranja kod političkih struktura. Uloga sindikata u Bosni i Hercegovini bi trebala biti ključna u borbi za radnička prava, te bi trebali igrati važnu ulogu u pregovorima s poslodavcima radi osiguranja pravednih radnih uvjeta, adekvatnih plaća i sigurnosti na radu.
Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata trgovine BiH, poručila je da je u BiH top tema prošli i potencijalno novi rat, a prava radnika padaju u drugi plan.
“Minimalna plaća u BiH je postala kategorija za viceva! Dnevnice za praznike i nedjelje su mizerne, oko 10 KM! Dok Zakon ne predvidi uvećane dnevnice, nećemo imati bolje stanje na terenu!”, navodi.
Sindikalna borba za radnička prava se trenutno manifestira kroz medijske nastupe, često i populizam, a ne rad na terenu, što su u istraživanju Mreže za izgradnju mira istakli neki sagovornici u ciljanim JLS. Ovakva metoda se nije pokazala adekvatnom, te sindikati postepeno gube svoju ulogu, odnosno funkciju. Ovaj podatak sugerira da bi trebala i reforma sindikalnih organizacija, koji trenutno ne mogu generirati ključnu promjenu u društvu kada je riječ o radničkim pravima.
Osim sindikata, neophodne su i reforme obrazovnih sistema, socijalne zaštite, te svih drugih povezanih oblasti, jer radnička prava ne možemo autonomno posmatrati, a to je bio problem svih dosadašnjih pokušaja da se ova oblast uredi. Bilo je mnogo pokušaja parcijalnih rješenja, a neka od tih rješenja su uključivala i neradnu nedjelju. Na ovu temu je izrađena i Studija o posljedicama uvođenja zabrane rada nedjeljom u Federaciji Bosne i Hercegovine koja je detektirala ključne efekte ovog zakona:
„Predloženo rješenje ne predviđa zabranu rada nedjeljom, već da bi se odnosilo na svega oko pet posto radnika, jer se izuzimaju benzinske pumpe, kladionice, ugostiteljstvo, pekare i niz drugih trgovinskih objekata kojima se prijedlogom ne zabranjuje rad.“
Također, kroz ovu studiju je urađena i anketa, koja je pokazala sljedeće:
“Na pitanje da li odobravaju zabranu rada trgovina nedjeljom, očekivano je da većina, oko 75,1 posto, građana odobrava. Zabranu statistički najviše podržavaju penzioneri i nezaposleni, dok je taj procent podjednak među radnicima bez obzira da li rade ili ne rade nedjeljom.“
Ova analiza je pokazala koliko građani Bosne i Hercegovine površno znaju svoja radnička prava, odnosno njihov predmet interesovanja se većinom zasniva na populističkim političkim izjavama političara, koje mediji većinom izvorno prenesu. Neophodno je da mediji predstave detaljnije zakonske regulative, te da ih predstave publici adekvatnije, posebno kada se radi o zakonima koji su izrazito važni za njihov svakodnevni život.
Preko radničkih prava, do dobrih dana!
Dok se politički pejzaž mijenja i ekonomske politike evoluiraju, pitanje radničkih prava ostaje ključno mjerilo socijalne pravičnosti i ekonomske održivosti.
Radnička prava u Bosni i Hercegovini su zakonski regulirana i obuhvaćaju pravo na rad, pravične uvjete rada, pravo na minimalnu plaću, sigurnost i zdravlje na radu te pravo na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje. Međutim, postoje izazovi u implementaciji zakona i često se javljaju problemi poput niskih plaća, nepravednog tretmana radnika i nedovoljne zaštite od diskriminacije i zloupotreba na radu.
Postavlja se pitanje, zbog čega se građani i građanke BiH nisu uspjeli izboriti za dostojanstven rad i 30 godina nakon rata, jer je mnogo uloženo resursa u ovaj segment. Međunarodna zajednica je uložila mnogo novca u tranziciju, ali ta ulaganja nisu opravdala očekivanja, te nismo ostvarili konkretne rezultate u ovoj oblasti. Proces privatizacije je krenuo 1990. godine i svi su bili ubijeđeni da će se poboljšati radnička prava i da ćemo živjeti u blagostanju. Međutim već do početka 21. stoljeća razočarali smo se u ovaj proces. Brojni su kritizirali socijalizam, ponajviše zbog ograničavanja nekih sloboda, te se tranzicija u novi sistem činila kao odlično rješenje. Međutim, desila se sušta suprotnost. Privatizacija u BiH je ocijenjena od svih relevantnih međunarodnih i domaćih institucija kao neefikasna i sam izlazak pojedinaca na tržište rada po novim uvjetima je imao brojne nedostatke. Ti nedostaci su se ponajviše ogledali u činjenici da se napravio veliki jaz između poslodavaca i radnika, te su plaće bile izrazito niske i ovaj proces se teško mogao kontrolirati, jer je privatizacija ustvari bila “tajkunizacija”. Ovaj proces nas je postepeno vodio u radničko siromaštvo.
Nedavno preminuli ekonomski ekspert Žarko Papić je navodio da se institucije u BiH uopće ne bave procjenama i statistikom radničkog siromaštva. Naime, prema procjeni Saveza samostalnih sindikata BiH, a koju navodi i Papić, minimalnu mjesečnu plaću u FBiH primalo je 114.000 radnika, a minimalac je iznosio otprilike 406 KM. U RS-u je minimalnu plaću primalo oko 80.000 radnika, a iznosila je 370 KM; ukupna statistika govori da tzv. minimalac prima čak 26,3% od ukupnog broja zaposlenih (Papić, 2017, 17–20). Ovo su podaci u 2016. godini kada se prema svim procjenama trebalo uživati u blagodatima procesa privatizacije, bar je tako bilo predstavljeno.
Ukoliko pogledamo ovu tabelu, vidjet ćemo da se dešavaju određene oscilacije kada je riječ o broju zaposlenih. Naime, 2014. godine oko 110.000 ljudi je primalo minimalnu plaću, te se do 2017. godine nastavlja trend smanjenja radnika koji primaju minimalnu plaću, ali taj broj 2017. godine ponovo počinje rasti na 85.221. U 2020. godini se taj broj smanjuje na 23.732 radnika (u ovom periodu minimalna plaća je iznosila 420 KM). Ovaj pokazatelj možemo posmatrati iz više uglova, jer brojni pojedinci su prijavljeni na minimalnu plaću, te ostatak dobijaju “na ruke”. Inspekcije su tek od 2020. godine intenzivno počeli raditi na rješavanju problema “tajnih koverti”, te je ta aktivnost imala i konkretne rezultate, koji se ogledaju u značajnom smanjenju broja radnika koji primaju minimalnu plaću. Ovu su veliki problem za sistemsku održivost penzionog fonda, ali i generalno za postojanost stabilnog ekonomskog sistema u Bosni i Hercegovini, jer je ovo problem koji ima štetne posljedice mnogo šire u odnosu na one koje predstavlja vlast, odnosno javne institucije.
Kada je riječ o penzionom sistemu, on je pred kolapsom, jer je premalo radno sposobnih ljudi koji “pune” fondove, dok je broj penzionera u stalnom porastu. Ukoliko se ovaj trend ne zaustavi, imat ćemo omjer jedan penzioner – jedan radnik. Ukoliko se to desi, to je onda i definitivni kolaps penzionog sistema, jer ne postoji država koja je uspjela da napravi funkcionalni sistem s ovim omjerom. Minimalan omjer je dva radnika – jedan penzioner, ali ni ovaj omjer nije garancija funkcionalnog sistema. Kada je riječ o ekonomskoj stabilnosti, zbog minimalnih plaća smanjuje se potrošnja koja je najveći makroekonomski agregat.
Realni rast bruto društvenog proizvoda (BDP) Bosne i Hercegovine ubrzat će sa 1,9 posto u 2023. na 2,6 posto u 2024. i 3,3 posto u 2025. godini, procjenjuje Svjetska banka u svom proljetnom izdanju Redovnog ekonomskog izvještaja za zapadni Balkan.
U osvrtu na parametre iz prethodnog perioda na kojima je bazirana projekcija ekonomskih kretanja u BiH u tekućoj i narednoj godini, iz Svjetske banke podsjećaju da je u 2023. realni rast bh. BDP-a usporio, a rast proizvodnje se prepolovio na 1,9 posto “potaknut padom izvoza od šest posto i gotovo stagnirajućim investicijama, koje su povećane za samo 1,6 posto, nakon rasta od 18 posto u 2022. godini“.
Ono što je zabrinjavajuće jeste da je ovo najniži rast BDP u odnosu na države regiona, te iako je rast, on nije adekvatan i ne korespondira s globalnim tržištem. U ovom tekstu je već bilo riječi o zloupotrebama predstavnika vlasti da prikažu minimalan rast u ekonomiji kao enorman uspjeh svojih ministara, premijera i slično. Ukoliko uradimo komparacije s drugim državama regiona, ali i svijeta, vidimo da ti podaci i nisu toliko reprezentativni. Zbog toga je izrazito bitno znati “čitati između redova”. Posmatrajući ovaj širi aspekt, dolazimo do zaključka da i dalje nije realno očekivati da ćemo doći do “dobrih dana”, bar kada je riječ o ekonomiji, a samim time i o radničkim pravima, jer su to uzajamno-posljedične veze.
Međutim, nije sve tako sivo, iako je “siva ekonomija” prva asocijacija na pojam ekonomija u BiH. Na svim nivoima dolazi do pravnog i akcionog napretka, što se može vidjeti i u istraživanju Mreže za razvoj mira. Siva ekonomija polako počinje blijedjeti, ali moramo biti svjesni da je ovaj put itekako dug.
Da zaključimo
U Bosni i Hercegovini ostvarivanje dostojanstvenog rada predstavlja složen i višedimenzionalan izazov koji zahtijeva integrirani pristup ekonomskom rastu, zaštiti radničkih prava i unaprjeđenju poslovnog okruženja. Analiza trenutnog stanja ukazuje na brojne prepreke poput visoke nezaposlenosti, niske stope ekonomske aktivnosti, teškoća u privlačenju investicija i masovne emigracije mladih i visokoobrazovanih kadrova. Održivi ekonomski rast, koji bi trebao biti cilj svake politike razvoja, nužan je za stvaranje novih radnih mjesta i poboljšanje životnih uvjeta građana.
Pored toga, za postizanje dostojanstvenog rada ključno je i jačanje socijalnog dijaloga, promocija rodne ravnopravnosti na tržištu rada te bolje usklađivanje obrazovnih programa s potrebama tržišta rada. Neophodno je raditi na otklanjanju administrativnih prepreka i stvaranju povoljnog okruženja za razvoj malih i srednjih poduzeća. Samo integriranim pristupom, koji uključuje sve relevantne dionike – od vlade, preko poslodavaca do sindikata i civilnog društva, može se očekivati napredak prema ostvarivanju dostojanstvenog rada za sve građane Bosne i Hercegovine.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče isključivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
